Balkan-i-ja

Gradjanin pokorni ili gradjanin drugog reda

Negdje pred rat TV Sarajevo je otvorila svoja vrata preizbornim propagandnim porukama političkih stranaka. Jedna od reklama je bila ona SDS-a koja je glasila otprilike ovako: ako hoćete da se podijelimo živjećete ovako (slijede kadrovi poznate američke TV serije ¨Dinastija¨ gdje sve vrvi od bogatstva), a ako nećete, živjećete ovako (slijede kadrovi bijede u nekoj afričkoj državi).

Nije, naravno, jedino SDS obećavao bolji život pa se mi bogme podijelismo, ali ¨Dinastije¨ ni od korova.

Sa koncerta ¨Zajedno za život¨

Prošli se tjedan radiju Slobodna Evropa obratila jedna osoba čije je ime visoko na spisku mudrih u bivšoj Jugoslaviji, autor(ica) nekoliko knjiga, mnogih eseja, osoba visokih moralnih kvaliteta. Pitala je može li se na našim internet stranicama javiti sa nekim tekstom jer – nema od čega da živi. ¨Ja sam "slobodan" čovjek, što znači slobodan i od ikakvih primanja¨! - reče.

Nemam ovlašćenja da objavim ime ali me ova priča užasnula. Zar zaista društvo koje nam u BiH grade etničke elite ne mari za ljude koji nadilaze etničke podjele u tolikoj mjeri da moraju moliti za pomoć? Zar su zaista te elite zadovoljne gradjanima pokornim pa se lako odriču umova pretvarajući ih u gradjane drugog reda?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Da, baš ih briga! Izbor i jeste baš takav. Ili postaješ dio tvog naciona, slušaš svog vodju, postaješ dakle gradjanin pokorni, ako nećeš svi će te se odreći, a najviše ¨tvoji¨! Ne možeš biti u upravnim odborima, tvojim novinama moćni ne plaćaju reklame, nemaš šanse biti izabran - ti zvanično i ne postojiš. Tebe pljuju profesionalni Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Ti si gradjanin drugog reda.

To jednonacionalno jednoumlje, na koje pristaju i borci sa mizernim nadoknadama, i sindikati čiji članovi nemaju posla i mladi kojima je jedini cilj da odu vani i sudije koje ne smiju da sude i mediji koji ne smiju da čačkaju po bogatstvu onih koji im daju reklame i svi oni rodjaci koji primaju pomoć od djece iz inozemstva - to je jednoumlje i srušilo multietničko duštvo.

Najveća država-stradalnica u ratu je bila baš ona koja je bila posve izmiješana - Bosna i Hercegovina. Na spisku gradova-stradalnika najrazrušeniji su bili oni gradovi koji su bili po definiciji multietnički – Vukovar, Sarajevo, Mostar. Uoči rata najveći su neprijatelji bili oni koji su uspjevali da prebrode nacionalne podjele, a kad se stvari dovedu do kraja, do nivoa pojedinca, najveći su stradalnici oni koji koji se izdižu iznad tih nacionalnih podjela, jer njih niko ne treba.

Prosječni pripadnici stranaka kojima je poslušnost osnovna tačka odrednica nego nacija u koju se kunu cijenjeniji su od vrhunskih intelektualaca. Oni su gradjani drugog reda jer neće da budu gradjani pokorni.

Ako ima išta što može ujediniti nacionalne elite u BiH onda bi to bila pojava nekog multietničkog lidera! Oni su zajedno uvezivali zastave dok je trebalo rušiti, kakvo takvo ali multietničko društvo, i udružili bi se ponovo sutradan kad bi se pojavio neki lider koji bi zagovarao multikulturne i multietničke vrijednosti.

Znam za primjer da je SDS, za vrijeme rata, osigurao siguran izlazak iz Sarajeva jednom poznatom TV novinaru, prebacio ga na teritoriju Hrvatske iako je taj isti kantama prosipao mržnju protiv druga dva naroda. Čudno? Ne, posve normalno i logično da onima koji mrze odgovaraju mrzitelji. Mrzitelji stvaraju mrzitelje, oni bratski ruše multietničko društvo. Zato su oni dobrodošli, a ne osoba koja je pokucala na vrata redakcije radija Slobodna Evropa.

Reče mi kolegica da je jednom professor na sarajevskom sveučilištu, Zdravko Grebo, izrekao ovu lucidnu rečenicu: ¨Izgubili smo multietničnost onda kad smo postali nje svjesni!¨

Dakle, onda kad su nam počeli govoriti da smo različiti.

Izvinite! I?

Evo već deset godina kako Balkanom kruže izvinjenja političkih lidera ali te riječi na prostoru bivše Jugoslavije, uglavnom, traju koliko i ceremonije polaganja vijenaca na grobovima žrtava.

Najprije se 2000-e Milo Djukanović izvinio za bombardiranje Dubrovnika, 2003-e su tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije razmijenili izvinjenja, onda je Boris Tadić došao u Sarajevo 2004-e i zatražio oprost, slično izvinjenje Tadić je uputio Zagrebu 2007-e. Predsjednik Hrvatske je uputio izvinjenje za zločine u Jasenovcu i ove godine u Sarajevu za politiku prema BiH, prošli tjedan je novi član BiH predsjedništva, Bakir Izetbegović izrazio izvinjenje za sve nevine žrtve za koje je kriva Armija BiH, pa je Tadić, u četvrtak, zatražio oprost u Vukovaru. Još čeka izvinjenje Kosovu i sa Kosova.

Zbog čega izvinjenja nastavljaju da kruže i zbog čega ona nemaju velike efekte?

Fotografije žrtava iz Vukovara

Možda je dio odgovora u anketi koju je jučer uradilo naše dopisništvo u Beogradu na tamošnjim ulicama. Na pitanje da li ste upoznati šta se dogadjalo u Vukovaru zabilježeni su, od mahom mladjih ljudi, ovakvi odgovori: ¨Ne znam!¨, ¨Ne znam ko je koga ubio!¨, ¨Znam da je naših više poginulo!¨, ¨To je bio genocid nad Srbima!¨

Možda treba pitati neke navijače u Splitu kada su ječer spaljivali zastavu Srbije i izvikivali ustaške parole.

Prošlo je, dakle, 19 godina od dana kada su gradjani Beograda bacali cvijeće na JNA koja je odlazila da ¨oslobodi¨ Vukovar, a mnogi od njih ni danas ne znaju šta se dogadjalo. Prošlo je pola stoljeća od ustaških zločina, a ima još onih koji bi da se diče ustaškom idejom.


Razlog, dakle, što su sva ta silna izvinjenja koja izgovaraju političari, više dio političkog marketinga je u tome što je sve i planirano da bude SAMO politički marketing.Krivica je još uvijek ¨na drugoj strani¨.

Čim se dogovori odavanje počasti za 260 ubijenih civila od strane srpskih snaga, odmah se nadje reciprocitet u polaganju vijenca na obilježje 19 ubijenih civila, zločin koji su počinile hrvatske snage. Čim se usvoji rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije odmah slijedi i rezolucija o zločinima nad Srbima, Tadić ide u Vukovar, ali veče prije toga njegov ministar spoljnih poslova ide da izrazi ¨snažnu¨ podršku Miloradu Dodiku. Srbija kaže da poštuje suverenitet BiH, a podržava čovjeka koji taj suverenitet ruši.

Tako dvije Srbije marširaju zajedno, nadajući se da Srbija koja je bila u Vukovaru ima prevagu nad onom koja je bila u Banjaluci.

Goran Hadžić i Ratko Mladić, optuženi koji se skrivaju

Lako je osuditi one koji su povlačili obarače i ubijali civile, ali teže pronaći one koji su to naredjivali. Lako je reći ¨prevarili su nas¨, a ne tražiti odgovornost za prevaru. Hrabro je doći u Vukovar i zatražiti oprost, ali je još hrabrije pronaći i isporučiti sudu Gorana Hadžića, optuženog za te iste zločine.

Lako je zatražiti izvinjenje ali je puno teže nešto zaista promijeniti i na optuženičku klupu postaviti ljude koji su to organizirali. Kad je TV Srbije 1991-e godine izvijestila da ¨su jedinice JNA u okviru strategijskog pregrupisavanja napustile glavni grad¨, a otišli su u stvari za Vukovar, zar je problem pronaći ko je to objavio, ko je to napisao, i ko je to naredio? Nema volje, ni snage da se tako nešto uradi. Pogotovu ne u Srbiji, tamo gdje je takav pristup najpotrebniji.

Vijest koja je danas stigla iz Srbije, da je bivši premijer Vojislav Koštunica, vukao konce i spriječavao hapšenje Ratka Mladića potvrdjuje ono što mnogi analitičari odavno govore. Ali, sud je sada došao do činjenica i izjava. Eto prilike Srbiji da dokaže da li je spremna otići dalje od riječi, da sud procijeni ko je spašavao i spašava najtraženijeg svjetskog bjegunca.

Srbija se ne može kriti iza parole ¨svi smo krivi¨ jer jednostavno, ¨svi¨ nismo krivi, posve sigurno ne svi na isti način. Samo u jednom SATU, u Srebrenici je ubijeno više civila nego što je Armija BiH učinila za ČETIRI GODINE rata. Ta se činjenica ne može sakriti iza parole ¨svi smo krivi.¨

Ne može se ni BiH kriti iza činjenice da je BiH najviše stradala u ratu te da su bošnjaci počinili neuporedivo manje zločina nego recimo srpska strana. Iza toga se ne može sakriti nespremnost Sarajeva da istraži zločine i osudi počinioce I kad bi se to dogodilo ni Izetbegović se ne bi morao izvinjavati. Ne može se ni Hrvatska kriti iza činjenice da je isporučila sve tražene generale i čak počela suditi političarima (slučaj Glavaš).

Gradjani svih država na prostoru bivše Jugoslavije su ¨gladni¨ normalnog života, 60% gradjana Vukovara pozdravlja posjetu predsjednika Srbije, a vjerujem da bi iste ili veće procente lako našli i u drugim državama.

Vijenci 2010-e na grobovima žrtava imaju daleko manju težinu od cvijeća koji su 1991-e na vojsku JNA bacali sa beogradskih ulica. Onu istu vojsku radi koje se danas polažu vijenci u Vukovaru.

Cvijeće je bilo poruka živima, vijenci stoje na grobovima njihovih žrtava.