Balkan-i-ja

Izvinite! I?

Evo već deset godina kako Balkanom kruže izvinjenja političkih lidera ali te riječi na prostoru bivše Jugoslavije, uglavnom, traju koliko i ceremonije polaganja vijenaca na grobovima žrtava.

Najprije se 2000-e Milo Djukanović izvinio za bombardiranje Dubrovnika, 2003-e su tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije razmijenili izvinjenja, onda je Boris Tadić došao u Sarajevo 2004-e i zatražio oprost, slično izvinjenje Tadić je uputio Zagrebu 2007-e. Predsjednik Hrvatske je uputio izvinjenje za zločine u Jasenovcu i ove godine u Sarajevu za politiku prema BiH, prošli tjedan je novi član BiH predsjedništva, Bakir Izetbegović izrazio izvinjenje za sve nevine žrtve za koje je kriva Armija BiH, pa je Tadić, u četvrtak, zatražio oprost u Vukovaru. Još čeka izvinjenje Kosovu i sa Kosova.

Zbog čega izvinjenja nastavljaju da kruže i zbog čega ona nemaju velike efekte?

Fotografije žrtava iz Vukovara

Možda je dio odgovora u anketi koju je jučer uradilo naše dopisništvo u Beogradu na tamošnjim ulicama. Na pitanje da li ste upoznati šta se dogadjalo u Vukovaru zabilježeni su, od mahom mladjih ljudi, ovakvi odgovori: ¨Ne znam!¨, ¨Ne znam ko je koga ubio!¨, ¨Znam da je naših više poginulo!¨, ¨To je bio genocid nad Srbima!¨

Možda treba pitati neke navijače u Splitu kada su ječer spaljivali zastavu Srbije i izvikivali ustaške parole.

Prošlo je, dakle, 19 godina od dana kada su gradjani Beograda bacali cvijeće na JNA koja je odlazila da ¨oslobodi¨ Vukovar, a mnogi od njih ni danas ne znaju šta se dogadjalo. Prošlo je pola stoljeća od ustaških zločina, a ima još onih koji bi da se diče ustaškom idejom.


Razlog, dakle, što su sva ta silna izvinjenja koja izgovaraju političari, više dio političkog marketinga je u tome što je sve i planirano da bude SAMO politički marketing.Krivica je još uvijek ¨na drugoj strani¨.

Čim se dogovori odavanje počasti za 260 ubijenih civila od strane srpskih snaga, odmah se nadje reciprocitet u polaganju vijenca na obilježje 19 ubijenih civila, zločin koji su počinile hrvatske snage. Čim se usvoji rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije odmah slijedi i rezolucija o zločinima nad Srbima, Tadić ide u Vukovar, ali veče prije toga njegov ministar spoljnih poslova ide da izrazi ¨snažnu¨ podršku Miloradu Dodiku. Srbija kaže da poštuje suverenitet BiH, a podržava čovjeka koji taj suverenitet ruši.

Tako dvije Srbije marširaju zajedno, nadajući se da Srbija koja je bila u Vukovaru ima prevagu nad onom koja je bila u Banjaluci.

Goran Hadžić i Ratko Mladić, optuženi koji se skrivaju

Lako je osuditi one koji su povlačili obarače i ubijali civile, ali teže pronaći one koji su to naredjivali. Lako je reći ¨prevarili su nas¨, a ne tražiti odgovornost za prevaru. Hrabro je doći u Vukovar i zatražiti oprost, ali je još hrabrije pronaći i isporučiti sudu Gorana Hadžića, optuženog za te iste zločine.

Lako je zatražiti izvinjenje ali je puno teže nešto zaista promijeniti i na optuženičku klupu postaviti ljude koji su to organizirali. Kad je TV Srbije 1991-e godine izvijestila da ¨su jedinice JNA u okviru strategijskog pregrupisavanja napustile glavni grad¨, a otišli su u stvari za Vukovar, zar je problem pronaći ko je to objavio, ko je to napisao, i ko je to naredio? Nema volje, ni snage da se tako nešto uradi. Pogotovu ne u Srbiji, tamo gdje je takav pristup najpotrebniji.

Vijest koja je danas stigla iz Srbije, da je bivši premijer Vojislav Koštunica, vukao konce i spriječavao hapšenje Ratka Mladića potvrdjuje ono što mnogi analitičari odavno govore. Ali, sud je sada došao do činjenica i izjava. Eto prilike Srbiji da dokaže da li je spremna otići dalje od riječi, da sud procijeni ko je spašavao i spašava najtraženijeg svjetskog bjegunca.

Srbija se ne može kriti iza parole ¨svi smo krivi¨ jer jednostavno, ¨svi¨ nismo krivi, posve sigurno ne svi na isti način. Samo u jednom SATU, u Srebrenici je ubijeno više civila nego što je Armija BiH učinila za ČETIRI GODINE rata. Ta se činjenica ne može sakriti iza parole ¨svi smo krivi.¨

Ne može se ni BiH kriti iza činjenice da je BiH najviše stradala u ratu te da su bošnjaci počinili neuporedivo manje zločina nego recimo srpska strana. Iza toga se ne može sakriti nespremnost Sarajeva da istraži zločine i osudi počinioce I kad bi se to dogodilo ni Izetbegović se ne bi morao izvinjavati. Ne može se ni Hrvatska kriti iza činjenice da je isporučila sve tražene generale i čak počela suditi političarima (slučaj Glavaš).

Gradjani svih država na prostoru bivše Jugoslavije su ¨gladni¨ normalnog života, 60% gradjana Vukovara pozdravlja posjetu predsjednika Srbije, a vjerujem da bi iste ili veće procente lako našli i u drugim državama.

Vijenci 2010-e na grobovima žrtava imaju daleko manju težinu od cvijeća koji su 1991-e na vojsku JNA bacali sa beogradskih ulica. Onu istu vojsku radi koje se danas polažu vijenci u Vukovaru.

Cvijeće je bilo poruka živima, vijenci stoje na grobovima njihovih žrtava.

Kad policija kaže HVALA

Pisao sam jednom davno o tome kako sam vozio engleskog prijatelja na jadranskoj magistrali. Kako je uz cestu primjećeno policijsko auto sa radarom vozači su blicali jedan drugom upozoravajući na ¨opasnost¨. Kad me Englez upitao o čemu se tu radi, zašto oni blicaju meni i ja njima, i kad sam mu objasnio, morao sam slušati kritiku kako smo svi mi neprofesionalni, kako radimo protiv svog interesa, da je policija na cesti da nas čuva, u ovom slučaju od vozača koji prebrzo voze, da su znakove postavili stručnjaci, da je opasno voziti brže, da upozoravanje drugih vozača u stvari znači ugrožavanje sebe i druge i tako dalje.

Nisam baš imao neke argumente protiv, pa sam promijenio temu nakon dobijene engleske lekcije.

Sjetih se te priče u nedjelju ujutro. Izašao sam, naime, da skoknem u tjednu kupovinu. Auto pred vratima, a na automobile – papirić. Otkud sad policijska kazna, pomislim, kad sam sasvim normalno parkiran.

Policijska poruka koju je dobio autor

Papir jeste bio od policije.

Ali, policija me ivještava da je patrolirala u 2.20 ujutro, da je sve bilo u redu, auto nije oštećen, da sam dobro parkirao i ostavila mi – ZAHVALNICU.

Pored svega još i – smiley.

Potpuno šokiran raspitah se kod čeških kolega, provjeravam ionako slabo znanje češkog jezika i kažu mi - jeste to je informacija kad su patrolirali ulicom kao i zahvalnica za korektno parkiranje, kažu još da time doprinosim čuvanju okoliša i ljepoti grada.

Na pozadini još nekoliko informacija koje govore o tome šta policija radi u Pragu i Češkoj republici.

Piše da 150 policajaca svako jutro osigurava da djeca predju ulice oko škola i to bezbjedno, da policija dnevno prima 655 poziva od gradjana i da radi na njima, da se godišnje pronadje 270 ukradenih automobile, da 1000 gradjana godišnje dobije ¨ograničenje slobode¨ (ne kažu da su uhapšeni - valjda to nije rječnik modernog doba u demokratskoj državi), da svaki policajac mora godišnje provesti 200 sati na treninzima pomaganja gradjanima…..

Tako policija u Češkoj ohrabruje gradjane da poštuju propise. Zezaju me kolege - kažu da sam dobio policijsku nagradu.

Pozadina poruke Češke policije

Poredjenje se nameće samo od sebe.

U našim balkanskim glavama policija je sredstvo represije, ona služi da hapsi, tuče, kažnjava. Mi je izbjegavamo, sretni smo kad je prevarimo, ako nas uhvate u saobraćajnom prekršaju lako se odričemo 20 ili 30 maraka. Dobro njima - dobro nama.

Isto je to i sa državom. Ona nikad nije bila naša, vazda smo je varali, od turske do ovih sadašnjih, izbjegavali plaćati poreze i dužnosti, naglašavali obaveze.

Reče mi kćerkica, ima 8 godina: ¨Tata, ako ti policiji daš novce kad pogrešno parkiraš, hoće li oni sad tebi dati novce kad si dobro parkirao?¨

E, Česi jesu daleko odmakli, ali dotle još nisu stigli.