Balkan-i-ja

Sarajevo prestaje biti Sarajevo?

Čitam tekst moje kolegice Selme Boračić, na stranici radija Slobodna Evropa o nacionalnoj strukturi zaposlenih u Kantonu Sarajevo i uhvati me tuga. Sjetih se i emisije ¨Hoću da kažem¨ koju je TV Sarajevo emitirala prije rata odmah nakon TV dnevnika. Radilo se u stvari, ko se ne sjeća, tek o obraćanju poznatih bosanskohercegovačkih lica svih nacija i ne nacija koji su govorili u prilog normalnog života i protiv podjela. Goran Bregović se tada popeo na jednu zgradu i kamera je zabilježila zvona sa katoličke katedrale i srpske pravoslavne crkve, čuo se i mujezin, vidjela i sinagoga. Goran je otprilike zapitao gledatelje: hoćete li to da izgubite ili nešto slično.

Još se u Sarajevu, sa iste zgrade, može snimiti isti kadar, ali bi Goranova poruka danas bila drugačija i glasila bi otprilike ovako: zar bi ste dozvolili da sve ovo izgubite!

Podatak da u sarajevskom kantonu 96% javnih funkcija obavljaju gradjani bošnjačke nacionalnosti je za Sarajevo – sraman. Grad koji se stoljećima, s pravom, hvali svojom multietničnošću čini sve da pretvori grad u nešto posve drugačije.

Od 23 fakulteta i akademije, u svega 4 ustanove su direktori koji nisu Bošnjaci. Od 34 srednje škole u sarajevskom kantonu, samo su 4 direktora iz reda hrvatskog i srpskog naroda. Od 26 osnovnih škola na području kantona Sarajevo samo u dvije škole direktori nisu Bošnjaci.

I ne radi se samo o tim podacima nego i o uvodjenju religije u vrtićima (kako je mali broj malih ne-Bošnjaka mali to u vrtiće ulazi samo islamska religija), o ukidanju Djeda mraza, o pomjeranju dana Sarajevo filma prema islamskim vjerskim praznicima, o beskrajnom broju novih džamija koje često nemaju nikakve veze sa bosanskohercegovačkom kulturom, o paralizi javnih institucija kad se petkom ide na džumu….

Svojevremno je bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak potpisao dogovor sa tadašnjim predsjednik Alijom Izetbegovićem da se spriječi majorizacija ali od papira se nije otišlo daelko.

Ravnopravnost konstitutivnih naroda kao ustavna norma ne odnosi se na javna preduzeća, smatra zastupnik SDA u Skupštini sarajevskog kantona Amir Zukić. U redu, ne piše u ustavu ali moralo bi da ¨piše¨ u svakom normalnom načinu razmišljanja, slaže se i Zukić Jer, BiH se ne razbija samo ponašanjem predstavnika RS nego i ovakvim ponašanjem vladajućih u Sarajevu.

Ja se, naravno, ne slažem sa karikaturom nacionalnog pariteta. Za mene osobno jeste važnije ko je bolji, ko je obrazovaniji, ko je sposobniji, a tek nakon toga bi trebalo doći ko kome pripada. Ali nije realno pomisliti da je količina sposobnih u Sarajevu vezana samo za jednu naciju, zar ne?

Mislim da je problem još i veći, jer direktore javnih poduzeća imenuju stranke na vlasti. Dakle, to što na tim mjestima potpuno dominiraju Bošnjaci nije rezultat stihije i slučajnosti nego sve to mnogo više liči na namjeru.

Može biti da će neko reći da je situacija ista ili slična i tamo gdje dominiraju druga dva naroda. Jeste, to je tačno. Ali, kakvo je to objašnjenje? Prihvaćanje te logike ne znači samo odreći se multietničkog Sarajeva nego i multietničke BiH! Ako drugi griješi zašto bi to mene opravdavalo?

Srdjan Dizdarevic

Ako Sarajevo hoće gradjansku i multietničku BiH onda prvo mora sebe pretvoriti u takav glavni grad i mora samo ¨ prvo da probije led i da mijenja jednu takvu sliku koja je apsolutno neprihvatljiva“, kaže, s pravom, potpredsjednik Međunarodne Helsinške federacije Srđan Dizdarević.

U takav grad bi se možda i vratio Goran i drugi Gorani. Možda bi i neka TV u Sarajevu opet mogla pokrenuti emisiju ¨Hoću da kažem¨sa istim porukama.

Ako već ne bude kasno i ne bude nikog ko bi to htio da sluša.

Otkud Mladić u priči o Jasenovcu?

Gledam na TV neki dan reakciju jednog golobradog mladića sa Pala (nadomak Sarajeva), očigledno rodjenom poslije rata, a u povodu hapšenja optuženog za ratne zločine Ratka Mladića. On reče: ¨Mladić je srpski heroj jer je spasio srpski narod od novog Jasenovca!¨.

Čak i kad bi se ova rečenica shvatila ozbiljno šta bi u njoj bila istina, a šta laž?

Da bi se dogodilo nešto slično Jasenovcu mora postojati dominirajuća (ustaška) ideologija koja to opravdava, država koja to organizira i vojska koja to sprovodi. Ništa od toga nije postojalo ni u Hrvatskoj, a kamoli u BiH. Strah od Jasenovca je dakle besmislica. Zločin je organizira NDH, nacistička tvorevina i ne postoji niti je postojala ni jedna stranka koja je oživljavala tu zločinačku državu.

Sarajlije bježe od snajpera

Drugo, Ratko Mladić je vodio rat u BiH i Hrvatskoj sa nekoliko puta silnijom vojskom od Hrvatske i BiH. Ona je bila jača i brojčano i vojno i financijski i obavještajno i ekonomski. Dakle, bilo kakva prijetnja Jasenovcem je besmislica.

Treće, Jasenovac, nema ama baš nikakve veze sa Bošnjacima. Teza koju iznose neki političari u RS da je Srebrenica osveta za Jasenovac je čista laž. Zašto bi se neko svetio Bošnjacima za ono što su uradili neki Hrvati?

Konačno 11.07.1995 Mladić je sam izjavio da ¨poklanja Srebrenicu srpskom narodu za osvetu Turcima za bunu na dahije".

Nije, dakle, Mladić branio Srbe od nekog novog Jasenovca, nego je sprovodio u djelo projekat uništavanja BiH – od sistematskog ubijanja njenog većinskog naroda, do sistematskog istjerivanja ne-Srba sa raznih teritorija koja se zvala politikom etničkog čišćenja, do sistematske kradje fabrika, i sistematskog uništavanja bosanskohercegovačke tradicije i kulture.

Onaj momak sa Pala, medjutim, zaista misli to što je rekao. Zašto? Prije svega on ponavlja rečenicu koju izgovaraju mediji i političari.

Miting podrške Ratku Mladiću u Banjaluci

Taj neosnovani strah od nekog Jasenovca se usadjuje u svijest gradjana srpske nacionalnosti sistematski i namjerno. Sistematski, jer se u udžbenicima, u medijima, ne govori o zločinima počinjenih u ime te besmislice, jer se u kafanama većina boji to priznati, jer se nigdje ne govori o herojstvima gradjana srpske nacionalnosti koji su spašavali svoje susjede druge nacionalnosti nego se o njima ili ćuti ili se proglašavaju izdajicama. Namjerno, jer to ponavljaju političari u RS koji time nastavljaju smještati sostveni narod u etnički tor, spriječavaju bilo kakvu toleranciju, podebljavaju podjele, šire strah da bi lako sa narodom manipulirali.

Nedavno je i Milorad Dodik u Banjaluci izrekao istu tezu da se Srebrenica može objašnjavati Jasenovcem tvrdeći pri tom da se u SFRJ zločin Jasenovcu prešućivao. Nevjerovatno, ali golobradi momci, poput onog sa Pala, to će prihvatiti kao istinu. Zločini Srebrenici nemaju ama baš nikakve veze sa zločinima u Jasenovcu kako kaže Dodik niti sa bunom na dahije kako kaže Mladić. Ali, i jedan i drugi uvode osvetu kao PRAVO, kao dominantan način ponašanja što je osobina ljudske zajednice ne znam ni ja koliko tisuća godina unazad.

Šta bi bilo da neko pravdao zločin u Jasenovcu zato što je Hrvatima počinjeno neko zlo? Šta bi bilo kad bi Bošnjaci pravdali svoje zločine, naprimjer, četničkim zločinima nad Muslimanima na Drini u drugom svjetskom ratu?

Spemenik u Jasenovcu

Laž je i teza da se u bivšoj SFRJ o Jasenovcu nije govorilo. Nema ni jednog jedinog političara iz ondašnje i današnjih država koji o tom zločinu nije izrekao riječi osude. Nijednog jedinog. Hiljade TV reportaža, tekstova, radijskih emisija, knjiga je napisano o tom zločinu. Nije bilo škole koja tamo nije išla na ekskurziju i tako dalje. Dodik, dakle, jednostavno, laže.

Lažan je i podatak koji on iznosi da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba. Istroričari i povijesničari imaju dokaze za oko 100.000 žrtava od kojih je 80% gradjana srpske nacionalnosti.

Ali, nije glavni problem u tome što Dodik laže ili što on objašnjava zločin u Srebrenici zločinom u Jasenovcu. Veći je problem onaj momak sa Pala i njemu slični koji to prihvaćaju i koji su spremni, na osnovu tog lažnog i namjerno plasiranog razloga, ponovo ubijati radi neke lažne prijetnje Jasenovcem. Problem je što sa tim lažnim razlogom ljudi teže prihvaćaju BiH kao svoju državu.

Tačno to je i želja vlasti u Banjaluci. Dodik je uspio u svojoj nakani. On osvetom pravda zločine, razgradjuje državu u kojoj živi, ubjedjuje Srbe da ne mogu sa drugima.

Sad mu ostaje da se suoči sa posljedicom – koliko dugo će Srbi moći živjeti sa njim.