Stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini daleko je ispod europskog prosjeka. Na svakodnevno kršenje osnovnih ljudskih prava u više navrata upozoravale su domaće i strane organizacije. S jedne strane diskriminacija je sve prisutnija prilikom zapošljavanja u javnom sektoru, a s druge direktore javnih preduzeća imenuju stranke koje su na vlasti. Sarajevo, glavni grad BiH, samo je jedan od primjera gdje su ostala dva naroda diskriminisana u odnosu na Bošnjake pri zapošljavanju u državnim institucijama.
U BiH građani se najčešće žale na diskriminaciju prilikom zapošljavanja, posebno u javnim službama. Predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava Vera Jovanović navodi primjer Kantona Sarajevo, u kojem, kako kaže, oko 96 odsto javnih funkcija obavljaju Bošnjaci.
„Sarajevski kanton je važio i važi i vlasti se uvijek hvale da je to najmultietničkiji kanton i polazeći s tog aspekta sam dala podatke koji ukazuju da je jako mali procenat zaposlenih koji nisu Bošnjaci, dakle da su vrlo mali procenti Srba i Hrvata“, kazala je Jovanović.
Na neravnopravnu zastupljenost građana iz reda hrvatskog i srpskog naroda u institucijama KS upozoravao je i predsjednik Glavnog odbora HSS-NHI i bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak.
Kako bi zaštitio ustavno pravo Hrvata, Zubak je 1996. godine potpisao sa tadašnjim predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem protokol kojim se Hrvatima u FBiH garantovala ravnopravnost. Od dana potpisivanja do danas ništa nije urađeno u vezi s tim pitanjem, kaže Zubak.
„Izgovori su manje-više poznati. Poziva se na to da treba smanjivati broj uposlenih u tim institucijama vlasti ili javnim službama, ne mogu se postojeći uposlenici teka tako smijeniti, odnosno razriješiti sa poslova i dužnosti koje obavljaju. To su ugalvnom bili izgovori zbog čega se nije išlo u pravcu provedbe tog potpisanog protokola, odnosno provedbe ustavnih i zakonom reguliranih obveza institucija vlasti“, naveo je on.
Sarajevo kao Kiseljak i Laktaši
Ravnopravnost konstitutivnih naroda kao ustavna norma ne odnosi se na javna preduzeća, smatra zastupnik SDA u Skupštini KS Amir Zukić.
Srđan Dizdarević, foto: Midhat Poturović
„U Vladi SK nalazi se određeni broj ministara iz reda drugih naroda, u javnim preduzećima taj broj je znatno manji. Iako Ustav to ne nameće, Ustav jasno definiše i traži da vlada bude zastupljena u skladu sa nacionalnim sastavom, smatram da se u javnim preduzećima treba naći veći broj lica koja nisu iz reda bošnjačkog naroda, koja su sposobna i kompetentna da mogu obnašati funkciju. Takvih, hvala Bogu, u Sarajevu ima jako puno“, kaže Zukić.
Zukić smatra da se ne radi o diskriminaciji, već da se građani iz reda hrvatskog i srpskog naroda ne prijavljuju na konkurse.
„Možda je jedno vrijeme bilo bojazni da se prijave na konkurse. Ima dovoljno pametnih, sposobnih u svakom narodu. Treba na konkurs da se prijavi, iznese svoj problem i ako su podjednake kvalitete, negdje moramo izabrati i ljude koji nisu samo Bošnjaci“, kazao je on.
S druge strane, problem skoro jednonacionalnih javnih službi nije samo vezan za Sarajevski kanton. Naprimjer u Hercegovini, gdje su Hrvati većinski narod, jako malo je Bošnjaka i Srba uposleno u javnom sektoru, dok u RS-u, prema procjenama nevladinih organizacija, oko jednanodsto ostalih, koji ne pripadaju srpskom narodu, je uposleno u državnoj službi.
„Svugdje dominantna etnička grupa koristi sve moguće privilegije tog dominirajućeg položaja i ostvaruje potpunu vlast, dakle bez ostatka, uključujući i zapošljavnje pripadnika istog etnosa u institucije koje se finansiraju uiz budžeta. Dakle, privilegovani su svi oni koji pripadaju većinskoj etničkoj grupi. Nažalost, to je slučaj i u Sarajevu koji je glavni grad i koji bi na neki način trebalo prvo da probije led i da mijenja jednu takvu sliku koja je apsolutno neprihvatljiva“, smatra potpredsjednik Međunarodne Helsinške federacije Srđan Dizdarević.
Sarajevo kao glavni grad BiH ne može sebi dozvoliti prozivke zbog bilo kakvog vida diskriminacije, smatra analitičar Ahmed Burić.
„Meni je žao što je Sarajevo pokušavalo dugo da odlijeva da ne postane Kiseljak ili Laktaši, ali čini se da je moralo postati jer je s jedne strane, očigledno je, ta bošnjačka dominacija je nepristojno prisutna u javnom životu. Sarajevo se mora ponašati u skladu sa onim što bi prijestolnica i nekakav kandidat za kulturnu metropolu trebao biti“, poručuje Burić.
U BiH građani se najčešće žale na diskriminaciju prilikom zapošljavanja, posebno u javnim službama. Predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava Vera Jovanović navodi primjer Kantona Sarajevo, u kojem, kako kaže, oko 96 odsto javnih funkcija obavljaju Bošnjaci.
Jovanović: Sarajevski kanton je važio i važi i vlasti se uvijek hvale da je to najmultietničkiji kanton.
„Sarajevski kanton je važio i važi i vlasti se uvijek hvale da je to najmultietničkiji kanton i polazeći s tog aspekta sam dala podatke koji ukazuju da je jako mali procenat zaposlenih koji nisu Bošnjaci, dakle da su vrlo mali procenti Srba i Hrvata“, kazala je Jovanović.
Na neravnopravnu zastupljenost građana iz reda hrvatskog i srpskog naroda u institucijama KS upozoravao je i predsjednik Glavnog odbora HSS-NHI i bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak.
Kako bi zaštitio ustavno pravo Hrvata, Zubak je 1996. godine potpisao sa tadašnjim predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem protokol kojim se Hrvatima u FBiH garantovala ravnopravnost. Od dana potpisivanja do danas ništa nije urađeno u vezi s tim pitanjem, kaže Zubak.
„Izgovori su manje-više poznati. Poziva se na to da treba smanjivati broj uposlenih u tim institucijama vlasti ili javnim službama, ne mogu se postojeći uposlenici teka tako smijeniti, odnosno razriješiti sa poslova i dužnosti koje obavljaju. To su ugalvnom bili izgovori zbog čega se nije išlo u pravcu provedbe tog potpisanog protokola, odnosno provedbe ustavnih i zakonom reguliranih obveza institucija vlasti“, naveo je on.
Sarajevo kao Kiseljak i Laktaši
Ravnopravnost konstitutivnih naroda kao ustavna norma ne odnosi se na javna preduzeća, smatra zastupnik SDA u Skupštini KS Amir Zukić.
„U Vladi SK nalazi se određeni broj ministara iz reda drugih naroda, u javnim preduzećima taj broj je znatno manji. Iako Ustav to ne nameće, Ustav jasno definiše i traži da vlada bude zastupljena u skladu sa nacionalnim sastavom, smatram da se u javnim preduzećima treba naći veći broj lica koja nisu iz reda bošnjačkog naroda, koja su sposobna i kompetentna da mogu obnašati funkciju. Takvih, hvala Bogu, u Sarajevu ima jako puno“, kaže Zukić.
Zukić smatra da se ne radi o diskriminaciji, već da se građani iz reda hrvatskog i srpskog naroda ne prijavljuju na konkurse.
„Možda je jedno vrijeme bilo bojazni da se prijave na konkurse. Ima dovoljno pametnih, sposobnih u svakom narodu. Treba na konkurs da se prijavi, iznese svoj problem i ako su podjednake kvalitete, negdje moramo izabrati i ljude koji nisu samo Bošnjaci“, kazao je on.
S druge strane, problem skoro jednonacionalnih javnih službi nije samo vezan za Sarajevski kanton. Naprimjer u Hercegovini, gdje su Hrvati većinski narod, jako malo je Bošnjaka i Srba uposleno u javnom sektoru, dok u RS-u, prema procjenama nevladinih organizacija, oko jednanodsto ostalih, koji ne pripadaju srpskom narodu, je uposleno u državnoj službi.
„Svugdje dominantna etnička grupa koristi sve moguće privilegije tog dominirajućeg položaja i ostvaruje potpunu vlast, dakle bez ostatka, uključujući i zapošljavnje pripadnika istog etnosa u institucije koje se finansiraju uiz budžeta. Dakle, privilegovani su svi oni koji pripadaju većinskoj etničkoj grupi. Nažalost, to je slučaj i u Sarajevu koji je glavni grad i koji bi na neki način trebalo prvo da probije led i da mijenja jednu takvu sliku koja je apsolutno neprihvatljiva“, smatra potpredsjednik Međunarodne Helsinške federacije Srđan Dizdarević.
Sarajevo kao glavni grad BiH ne može sebi dozvoliti prozivke zbog bilo kakvog vida diskriminacije, smatra analitičar Ahmed Burić.
„Meni je žao što je Sarajevo pokušavalo dugo da odlijeva da ne postane Kiseljak ili Laktaši, ali čini se da je moralo postati jer je s jedne strane, očigledno je, ta bošnjačka dominacija je nepristojno prisutna u javnom životu. Sarajevo se mora ponašati u skladu sa onim što bi prijestolnica i nekakav kandidat za kulturnu metropolu trebao biti“, poručuje Burić.
