Balkan-i-ja

Bahatost u svijetu interesa

Prvi čovjek Medjunarodnog monetarnog fonda, Dominique Strauss-Kahn, uhapšen je u New Yorku pod optužbom za seksualni napad, pokušaj silovanja i protuzakonito zatočenje 32-godišnje sobarice u hotelu Sofitelu na Times Squareu. Policija je saopćila da je iz hotelske sobe prikupila DNK dokaze, da je napadnuta sobarica prepoznala prvog čovjeka MMF-a. Izašao je gol iz kupatila i navalio na sobaricu, odveo je u sobu. Ona mu je izmakla, ali je je on sustigao u hodniku i odveo u kupatilo. Ona je potom pobjegla. Svjestan svoje gluposti na brzinu je napustio hotel, ostavio u sobi dosta osobnih stvari i namjeravao letiti za Pariz. Tu ga je sačekala policija, 10 minuta prije polijetanja.

To su, dakle, činjenice. Sud će donijeti odluku da li su one valjane i da li će se Dominique Strauss-Kahn suočiti sa zatvorskom kaznom. Njegova supruga, politički prijatelji sada tvrde da je njemu sve namješteno, da su uzroci političke prirode i slično. Dokaza za te tvrdnje nema.

To nije prvi put da se gospodin Strauss-Kahn našao usred seksualnog skandala.

U 2007-oj godini, ubrzo nakon što je preuzeo posao u MMF-u, ubjedio je jednu damu, zaposlenu takodjer u istoj organizaciji na seksualni odnos. Dama je informirala muža, a ovaj stvar prijavio pa je gospodin Strauss-Kahn dobio – opomenu.

Ali, kako čovjek koji odsjeda u hotelskim sobama gdje se za jednu noć plaća 3000 dolara, kao u ovom primjeru, može sebi dozvoliti takvu glupost? Pa seks nikad nije bio jeftiniji kao u ovom XXI stoljeću!

Ili, još gore, kako to da Medjunarodni monetarni fond, institucija koja žestoko pritiska razne zemlje na strogu štednju, na rigorozno poslovanje u cilja izlaska iz kriza, svojim čelnicima – i ne samo njima – plaća spavanje u najskupljim hotelskim sobama? Po podacima sa kojima naš radio raspolaže uposlenici MMF-a su oslobodjeni plaćanja poreza, oni lete avionima u business klasi, dok im šefovi lete u prvoj avionskoj klasi i slično.

I kakve to veze ima sa Balkanom, o čemu bi ovaj blog trebao biti? Imam na umu dvije stvari.

Prva je ona o medjunarodnim institucijama. Medjunarodne institucije su se u tolikoj mjeri pretvorile u tijela kojima malo ko vjeruje, njihov kredibilitet je rastegnut do krajnjih granica i mnoge od tih institucija ga više i nemaju.

UN su već odavno bez političkih efekata, blokirana raznim interesima i nesposobna da preduzme bilo kakve ozbiljnije korake. UN služi kao politički kišobran za odluke koje neko drugi donese. Jedan od najgorih primjera je bilo proglašavanje Srebrenice i Žepe zaštićemim zonama i onda njihovo prepuštanje snagama Ratka Mladića.

OSCE već odavno nema utjecaj koji je nekada imao, Medjunarodni krivični sud ima nadležnost za sve zemlje osim SAD, Evropska unija, ekonomski gigant i politički patuljak, ćutke prelazi preko ruske okupacije teritorija Gruzije, SAD napadnu Irak motivirani lažnim argumentima….sve se zapetljalo u neke interese, sve se odlučuje na osnovu toga kako kome odgovara. Principi se mijenjaju kao odijela, kroje i prekrajaju.

Odjednom je postalo normalno za političare uzimati proviziju i za druge političare da je daju, primaju se na poklon skupocjeni satovi, slike i to je odjednom postalo moralno.
Druga stvar što mi pada na pamet je bahatost kojom se mnogi svjetski, a bogme i domaći političari diče. Ivo Sanader je tipičan primjer. Iz njegove je kuće odneseno 300 umjetničkih djela, policija kaže iz sobe koja je bila prikrivena, mediji izvještavaju o brojnim aferama u kojima je on bio uključen. Bahatost je osobenost i riječnika Milorada Dodika o čemu sam odavno već navodio primjere.

Jutros se na temu bahatosti pojavio još jedan detalj iz afere Dominique Strauss-Kahn – naime imao je dogovor, piše London Times, sa kompanijom Air France, da čim se pojavi ima prioritet, bez obzira imao kartu ili ne, i odmah dobija mjesto i ulazi u avion. To što će možda neko ko je kupio kartu na vrijeme izgubiti mjesto – nije važno. Dominique Strauss-Kahn ima prioritet.


Sad će početi telefonski pozivi, tražiće se način da se Dominique Strauss-Kahn spasi, počeće se vrtiti novac i obećanja. Možda će i sobarica iz onog hotela, uz šuštavu molbu, odustati od prijave.

Pa Dominique može mirno doma, pa na posao u MMF, pa će onda pričati o principima, pravdi i štednji.

Povratak predratne BiH

U prošloj, 2010-oj godini, broj raznih samita, posjeta visokih dužnosnika, je bio veći nego ikad u posljednjih 20 godina. Taj se trend nastavlja i ove, 2011-e godine.

U kancelariji predsjednika RS, Milorada Dodika, smjenjuju se razni ambasadori i ministri pokušavajući da ubijede domaćina da odustane od najavljenog referenduma protiv zakona koji je donio Visoki predstavnik i to o institucijama koje nisu pod jurisdikcijom entiteta. Ali, Dodik ih šalje nazad sa istom porukom - NE.

U medjuvremenu Savjet za implementaciju mira, u četvrtak, ponovo nije našao efikasan način da se suprostavi samovolji Dodika te je problem proslijedjen Savjetu sigurnosti UN-a. Dodik je odmah poslao pismo generalnom sekretaru UN-a optužujući Valnetina Inzka. Ruski ambasador u Sarajevu, Alexander Kharchenko je brže bolje podržao Dodika.


Sjednica Savjeta sigurnosti je zakazana za ponedjeljak.

Sve mi se čini da sam sve to već doživio prije rata.

I BiH i takozvana medjunarodna zajednica su tamo gdje su bili pred rat. Uzroci problema su isti i bojim se da je adresa za rješavanje problema - ista.

Baš kao i Radovan Karadžioć prije rata tako i Milorad Dodik čini sve da spriječi da BiH funkcionira kao država. Baš kao i Karadžić pred rat tako je i on stvorio atmosferu da sve što se odlučuje je od suštinskog nacionalnog interesa, a o tom interesu baš odlučuje on sam, od toga kako će se organizirati nogometna organizacija do toga ko će biti predsjednik vlade. On odlučuje ko je dobar Srbin, a ko nije (kad prijeti, naprimjer ratnim veteranima RS), ko je dobar Hrvat ili Bošnjak (kad odlučuje ko će ih predstavljati u organima vlasti RS).

On prima savjete od istih ljudi kao i Karadžić, isto kao i haški zatvorenik upotrebljava parlament i referendum kad mu zatreba da oni donesu njegove odluke. Karadžić je ukinuo signal TV Sarajevo, Dodik zabranjuje emisije, Karadžicev ministar vjera je danas Dodikov direktor entitetske televizije. Jezik koji obojica upotrebljavaju u javnim nastupima je agresivan na isti način, objici podrška stiže iz istih beogradskih nacionalističkih krugova.

Dodik, naravno, nije jedini problem BiH, ali jeste njen glavni problem. Vlasti u Federaciji su izabrale kontraverznu vladu sa koji je Centralna izborna komisija rekla de je nelegalna, onda je odluku te iste komisije poništio visoki predstavnik. Nema vlade na nivou države niti ima izgleda da se ona brzo formira.

Baš kao i prije rata predstavnici bosanskohercegovačkioh Hrvata su formirali Hrvatski sabor i blokirali formiranje vlade.

Baš kao i prije rata podijeljena je i takozvana medjunarodna zajednica. EU je izgubila kredibilitet beskrajnim sjednicama i praznim prijetnjama. U isto vrijeme, opet isto kao prije rata SAD brinu brigu o sebi.

Ako su, dakle, problemi isti kao prije rata da li se i rješenja mogu naći na istim adresama i na isti način?

Kada su prije 20 godina SAD odlučile da se umiješaju, Richard Holbrooke je brzo shvatio da rješenje problema BiH treba da traži u – Beogradu. I uspio je. Karadžićeva zvijezda je prestala da sjaji kad je izgubio podršku Srbije. Srpski nacionalisti su ¨poludili¨ ali nisu mogli ništa učiniti, potpisan je Daytonski sporazum. Nacionalisti iz druga dva naroda u BiH su bili mnogo lakši problem, Hrvatska je odmah uputila Hrvate da svoje probleme rješavaju u Sarajevu, bošnjački nacionalisti su pokušavali da nametnu praksu nametanja volje većine ali je to brzo spriječeno.

Danas, 20 godina kasnije, nažalost, nema Holbrooka niti su SAD, za sada, spremne da se ozbiljnije umiješaju.

Ali, osnovni problem ostaje isti – agresivno ponašanje srpskog nacionalizma ovaj put oličenog u Dodiku, tako je i rješenje na istoj adresi – u Beogradu. Što prije predsjednik Srbije shvati da je Dodik efikasno sredstvo srpskih ekstremista protiv njega samog, kada shvati da Dodik postaje popularniji od njega samog u Srbiji i kada konačno shvati da se ne može u EU sa podrškom Dodiku, on će morati učiniti izbor izmedju EU i Dodika.

Vjerujem da će se Tadić opredijeliti za Evropu i tada će biti jednostavnije riješiti problem i Hrvatskog narodnog Sabora i bošnjačkih ambicija za dominacijom većine.

Samo, ako se SAD distanciraju, Rusija i Turska, miješaju, Evropska unija ne zna šta hoće, ako bi Tadić i želio u Evropu, ko će pritisnuti - Srbiju?

Jer, vjerujem da će se Srbija brzo odreći Dodika, baš kao što se brzo odrekla i Karadžića, sve ima svoj rok trajanja.

Ako to neko od nje zatraži.