Balkan-i-ja

Pita me jedan čitalac kad će osvanuti moj blog o Kosovu. Evo osvanuo je – ali o čemu da pišem što već nije napisano?

Gledao sam u arhivi i našao ovaj dio svog teksta: ¨Čitam kako su gradjani Kosova srpske nacionalnosti ponovo postavili barikade na sjeveru Kosova. Uplašeni, neinformisani (da ne kažem dezinformisani) oni se ponašaju posve normalno, onako kako im je politika iz Srbije sugerirala godinama. Ne mogu se gradjani bilo koje države gurati u jednom pravcu, a onda, kad se promjeni politika očekivati od njih da se promijene i oni.¨

KFOR na granici sa Srbijom

Meni je osobno posve jasno da se gradjanima Kosova sada dešava ono što se dešavalo gradjanima Hrvatske, srpske nacionalnosti, kada je bilo vrijeme usvajanja takozvaniog plana Z4. Beograd je, s pravom, uporno insistirao da se plan prihvati ali su rukovodstva u Kninu to odbila. Zna se kako je završilo, to nije tema ovog bloga.

Ali, primjer je isti. Ne može se jedan narod u jednom kraju radikalizirati godinama, a onda odjednom zahtijevati da okrene list i počne se ponašati drugačije! Radikalizirati je lako. Ali ono što se radikalizira samo tjedan dana treba mjesecima da se deradikalizira, ono što se radikalizira mjesec dana trebaju godine za deradikalizaciju.

A političari i mediji u Srbiji pričaju o Kosovu jednostranu priču već godinama pa će za deradikalizaciju trebati decenija. Imam utisak da političari u Srbiji jako dobro znaju, već dugo vremena, da je Kosovo izgubljeno. Nije – za ovaj tekst –uopće bitno da li je to uglavnom zbog politike Beograda (kako ja mislim) ili zbog politike velikih sila (kako misle neki drugi). Bitno je da je Kosovo izgubljeno.

Mudra i hrabra politika to prihvati i pokuša da nadje načina kako da iz tog prihvatanja najviše profitira. I kod kuće i vani.

Srbija je imala velike šanse da mudrom politikom ¨vrati¨ Kosovo kroz ekonomsku i svaku drugu suradnju ali – hrabrosti nije bilo. Onaj koji je bio hrabar, premijer Zoran Djindjić, ubijen je.

Mislim da Srbija nema drugog izlaza nego da prihvati realnost.


To je već i uradila prihvaćanjem dogovora o pečatu, miroljubive izjave koje daje predsjednik Tadić su za pohvalu, cilj koji je sebi postavio – Srbija u Evropi – je najbolji mogući.

Samo Srbija u Evropi ima šansu da profitira u svojim opredjeljenjima oko Kosova, Srbija van nje je daleko veći gubitnik nego što u ovom trenutku jeste.

Zato je mudrije progutati gorku pilulu što prije jer će to poslije biti još teže.

Čitava saga dogadjanja i izjava oko bivšeg gradonačelnika Trebinja Božidara Vučurevića liči najviše baš na onu njegovu rečenicu prilikom razaranja Dubrovnika kada je rekao : ¨Izgradićemo još stariji i ljepši!¨.

Baš kao što čovjek tada nije znao da li da to shvati kao vic ili kao glupost, pa se ispostavilo da se radi o istini, tako i danas, ne znaš da li je sve što se dešava oko Vučurevića vic ili glupost, a onda vidiš da je sprdnja u stvari postala istina.

Najprije ga prije pet mjeseci, na četvrti dan četvrtog mjeseca, hapse u Srbiji po potjernici iz Hrvatske gdje se tereti za ratne zločine. Onda ga u Srbiji, 17.06., puste da bude na slobodi čekajući odluku suda sa obavezom da se javlja sudu dva puta tjedno.

Vučurević se, potvrdjuje sud, posljednji put javio u četvrtak 7.09.2011.

Direktor policije u Beogradu, Milorad Veljović, izjavio je da MUP nije imao nikakve obaveze, niti nalog iz suda da provjerava Vučurevićevo kretanje pa dakle i nije znao gdje se kretao optuženi za ratne zločine.

Onda on pobjegne. Kako kad je Srbija morala da mu oduzme putovnice i osobne karte. Niko ne zna! Niti se ko time bavi.

Panorama Trebinja

Ali, NE! Vučurević nije ni pobjegao. Po sopstvenm riječima kaže: ¨ Nisam pobjegao, nego sam otišao kući. U zatvorima u Srbiji sam bio zarobljenik, a zarobljenik ima pravo da se spašava"¨.



Eto, uhapse te, daju ti da budeš na slobodi i da se redovno javljaš ¨organima¨, ali ti odlučiš da odeš!

Kad je pobjegao, odnosno ¨otišao¨?

Neposredno prije saopćenja Višeg suda u Beogradu koji je donio rješenje da Vučurević može biti izručen i Hrvatskoj i BiH.

A gdje je pobjegao? U Bosnu i Hercegovinu. Tamo gdje bi po stavu suda u Beogradu mogao biti izručen.

Vučurević želi da mu sude u Bosni i Hercegovini. "Ovdje imam, ne čime da se branim, nego da dokažem istinu. Imam dokumenta, papire, ljude i želim da se u BiH otvori proces", kaže Vučurević.

Vučurević je razočaran u ¨majku Srbiju¨ ali (još) nije u majku Bosnu i Hercegovinu. Valjda računa da će mu suditi ¨majka¨ Republika Srpska. Koja neće dati svog junaka. Onog što je rekao da će izgraditi ¨ljepši i stariji Dubrovnik!¨

Iz Trebinja stižu vijesti da se Vučurević prijavio okružnom sudu u Trebinju i u Osnovni trebinjski sud. Ali, gle čuda, sudije nisu imale vremena da ga prime jer su ¨zauzeti¨. Kažu, neka dodje 15.09.



Ali, NE, NEĆU, kaže Vučurević: "Ne vjerujem da ću ponovo dolaziti, jer me ne mogu tretirati kao običnu stranku", rekao je nakon izlaska iz zgrade suda.

Naravno da Vučurevič nije ¨obična¨ stranka. On je na potjernici, hapšen, i čovjek o kojem je donesena odluka da ima dokaza za izručenje. Vrlo daleko od običnog čovjeka za koje sudije imaju vremena.

Pravosudne institucije BiH još uvijek nemaju nikakvih zvaničnih informacija o dolasku Božidara Vučurevića u Trebinje. Jer, bože moj, nisu ih dobili iz Trebinja. Jer tamo su sudije ¨zauzete¨.

Ali, kad ga nadju, tužiteljstvo BiH neće pritvoriti Vučurevića. Zašto? Jer je on ¨uvijek bio dostupan Tužiteljstvu BiH, nikada nije bio stavljen prijedlog za određivanje pritvora¨ - piše lijepo u izjavi tužiteljstva BiH.

Gdje je Vučurević sada? Eno ga kod kuće spreman, kako kaže, da se odazove svakom pozivu pravosudnih institucija ¨majke¨ Bosne i Hercegovine. One iste majke protiv koje ratovao jer se razočarao u majku Srbiju za koju je ratovao.

I šta je sad tu sprdnja, a šta vic?

Ništa - sve je istinito.

Sprdnja je sa zakonom, sprdnja je sa sudom, sprdnja je sa policijom, sprdnja je sa državom. I Srbijom i Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom.

I sprdnja je sa svima nama.