Balkan-i-ja

Čitam kako su gradjani Kosova srpske nacionalnosti ponovo postavili barikade na sjeveru Kosova. Uplašeni, neinformisani (da ne kažem dezinformisani) oni se ponašaju posve normalno, onako kako im je politika iz Srbije sugerirala godinama. Ne mogu se gradjani bilo koje države gurati u jednom pravcu, a onda, kad se promjeni politika očekivati od njih da se promijene i oni.

Čitam kako se Nogometni savez Hrvatske boji nove kazne UEFE radi ustaških povika na utakmici protiv Izraela. Pa kako očekivati od navijača da se prestanu tako ponašati , ako država na raznorazne ustaške manifestacije na nogometnim terenima i koncertima blago reagira?

Čitam kako Jadranka Kosor na ocjenu predsjednika Josipovića kakva je njena kolacija uzvraća kako predsjednik napada državu i vladu!? Čista laž. Čitam kako premijerka na Tadićeve rečenice koje se odnose na jedan problem odgovara tako što napada drugi problem. Čista manipulacija.

Čitam kako Milorad Dodik, predsjednik jednog od BiH entiteta, prijeti sudijama iz RS koji nisu došli na sastanak koji je on organizirao. Kako onda očekivati da sudije sude po pravdi i zakonu ako im izvršni organi prijete samo zato što nisu došli na sastanak?

Čitam kako reis ul ulema Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić poziva iz Novog Pazara na buđenje Bošnjaka i kako kaže da Bošnjaci imaju pravo na svoju državu. Pa zašto se onda gospodin Cerić čudi kad mu iz Banjaluke odgovaraju da oni u toj državi ne žele da žive?

Ne treba, nažalost, uopće ¨kopati¨ po arhivama pa pronaći i mnoge druge primjere. Količina neodgovornih i bahatih izjava javnih radnika, političara i vjerskih službenika je toliko velika da se neka mudra izjava primjeti odmah. Ona odskače od stvarnosti, gotovo se pitaš – zar i to postoji.

Mislio sam da se političari varaju kad misle da mogu jednog dana ići uz vjetar, a drugog dana niz vjetar. Ali, prevario sam se. Mogu jer ih – nije briga.

Ionako su izjave njihove, a odgovornost naša.

Već je davno prošlo vrijeme kada je svijet bio podijeljen na dva vojna i politička bloka, komunistički i kapitalistički, istočni i zapadni, jednopartijski i višepartijski. Izmedju dvije velesile. Jugoslavija je tada balansirala izmedju ta dva bloka, ekonomski i spoljnopolitički bila bliža zapadu, dok joj je ideologija flertovala sa istokom.

Tražeći način da se oslobodi tog pritiska života izmedju dva bloka i dvije velesile, a videći da joj sudbinu dijele mnoge druge male zemlje, Josip Broz Tito je pokrenuo, a predsjednici Indije i Egipta su prihvatili, inicijativu za osnivanje pokreta nesvrstanih zemalja. Bila je to jasna poruka svijetu, više od stotinu zemalja se opredjelilo da se ne svrstava iza jedne ili druge velesile.

Velesile su pak požurile da pronadju priključak, Rusi su pokušavali preuzeti kontrolu nas pokretom ali Tito, dok je bio živ, to nije dozvolio.

Ali, 30 godina nakon osnivanja, Berlinski zid je srušen, SSSR je prestao postojati prije 20 godina. Komunizam ne vlada više nigdje (osim možda na Kubi), čak i u Kini se dobro ¨priženio¨ sa tržišnom ekonomijom. Jednopartijski sistem kao svjetski način organizacije političkog života je gotovo posve nestao, čak i diktatori danas ¨glume¨ višepartijske sisteme i bježe od toga da svoje stranke zovu komunističkima. Ne postoje više ni dvije velesile – nego samo jedna.

Čovjek bi pomislio da više ne postoje ni ¨nesvrstani¨. Ali – prevario sam se. Postoji – u Beogradu, i to u zemlji koja se dobro potrudila da sruši zemlju osnivača nesvrtanih, koja nije ni član pokreta nesvrstanih, nego tek ¨promatrač¨. Promatrači su oni koji promatraju šta se dešava u nekom pokretu da bi procijenili da li mu se pridružiti ili ne.

Ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić koristi priliku za poruku kako je dolazak 106 delegacija u Beograd dokaz da Srbija uživa ugled u svijetu.
Na skupu nema nikakvog dnevnog reda, niti će, po izjavama predstavnika Srbije, biti riječi o nekim političkim temama. Zato brojne delegacije dolaze u Beograd ne zato što Srbija ima ugled nego zato da odaju počast osnivanju jednog pokreta u tada glavnom gradu SFRJ i, vjerojatno, osobama koje su taj pokret osnovale, Titu, Nehruu i Naseru.

Mohamed Kamel Amr, minstar spoljnih poslova Egipta i Vuk Jeremic ministar spoljnih poslova Srbije sade drvo u Parku prijateljstva

Može biti da će Srbija pokušati da odgodi priznanje Kosova od strane mnogih drugih država koje dolaze u Beograd i ta je akcija posve legitimna, na nju Srbija ima pravo. I to je, po svoj prilici, možda neka mala korist za Beograd.
Može ministar spoljnih poslova Srbije da imitira Tita i Nehrua pa da sa ministrom spoljnih poslova Egipta posadi drvo u Parku prijateljstva ali je sve to tek – farsa.

Skup u Beogradu mnogo više liči na formalnu sahranu pokreta nesvrstanih nego na neki politički sadržaj. Čak i kad bi se htjelo, pokret nesvrstanih se više ne može ni pokušati obnoviti jer jednostavno se nema više mogućnosti ¨nesvrstati.¨
Jedino će biti zanimljivo kako će zvanični Beograd pozitivno ocjenjivati 50 godina nesvrstanih, a da pozitivno ne ocjeni njenog osnivača.

Zato, hajde, položimo vijence, može se i zaplakati za ¨dobrim starim vremenima¨ako to neko želi i idemo dalje.

Samo da neko ponovo ne prodaje farsu za bajku.