Dostupni linkovi

Balkan-i-ja

Sorry! No content for 25 mart/ožujak. See content from before

Petak, 18. mart/ožujak 2011.

Zašto ne čujemo jedni druge?

Zašto ne čujemo jedni druge?

Kad god objavim neki komentar na ovom blogu ili na engleskoj stranici našeg radija ostajem začudjen raspravom koja poslije toga krene. U najvećem broju primjera rasprava se ne vodi ni o činjenicama koje iznesem, često ni o temi koju načinjem – nego na stranici sa komentarima teku neki obračuni nas sa nama, miješaju se jedni dogadjaji sa drugima, negira se ono što je očigledno, sakriva ono što svi vide, krivica stalno prebacuje preko plota, istina postaje laž, a laž postaje istina.

Zašto ne čujemo jedni druge?

Sarajevo, groblje na Koševu

Kada sam izašao iz Sarajeva i posjetio meni blisku osobu u Beogradu i kad sam joj pričao kako JNA granatira Sarajevo, civili ginu, ruše se zgrade i snajperisti ubijaju bio sam šokiran kad sam video da mi meni bliska osoba – ne vjeruje. Vjerovala je Televiziji Srbije.

Zašto je ona vjerovala TV Srbije i zašto su rasprave o balkanskim ratovima beskrajne i često besmislene?




Zašto moji balkanski sugradjani tako žestoko argumentiraju jedni protiv drugih a ne čuju jedni druge. Zašto mene šalju na različita mjesta u objavljenim i neobjavljenim komentarima umjesto da private činjenice takve kakve jesu?

Ova je kolumna pokušaj razmišljanja na tu temu.

U posljednim danima komunizma došlo je u Evropi do konflikta izmedju gradjana i komunizma, komunizam je, naravno, pao. To se dogodilo u ČSSR-u, Poljskoj, Madjarskoj, Rumunjskoj itd.

Taj sukob izmedju gradjana i komunizma se u Jugoslaviji nikada nije dogodio! Naime, komunisti u jednoj republici su napravili savez sa nacionalistima u toj istoj republici te se, naravno, sukobili sa istom ili sličnom takvom koalicijom u drugoj republici. Bivši Jugoslaveni su spriječeni da imaju izbore na federalnom nivou, pa su stanovnici u svakoj pojedinačnoj republici bivše SFRJ umjesto da postanu gradjani, postali samo pripadnici svoje etničke skupine! I, naravno, počeli su i reagirati samo kao članovi te skupine, kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci, a ne kao gradjani. Ideologija komunizma je dramatično suzila prostor razmišljanja stanovništva, dok je nova ideologija dolaskom na vlast taj proctor smanjila još više. U drugim se zemljama taj prostor proširio, ljudima su se otvorile oči. Kod nas se on suzio, vidjeli smo još manje. Mediji su naravno podržali svoja rukovodstva i postojanje svakog pojedinca je svedeno na njegovu nacionalnost,

Spomenik u Jasenovcu

Danas, 25 godina kasnije, mnogi reagiraju na isti način. Tako član jedne etničke skupine sebe brani od zla učinjenog u njegovo ime od strane ljudi koji su predstavljeni kao heroji, tako što napada slična zla onih iz druge etničke skupine. Nedostatak argumenata u jednoj raspravi izaziva napad na posve drugu temu, pa se zločin u Srebrenici brani zločinom u Jasenovcu!?

I niko ne razmišlja o tome da obje skupine brane – zločin!

Drugi razlog vidim u tome da ko god je izložen tako žestokoj propagandi, iz sata u sat, on-ona počinje da ponavlja rečenice iz te propaganda kao svoje soptstvene!? U vrijeme komunizma nismo dovodili u pitanje šta kaže CK, danas ne dovodimo u pitanje šta kažu lideri naše etničke skupine.

Danas je tako, za mnoge, lakše prihvaćati laž nego istinu. Ako private činjenice iluzija u kojoj žive evo već više od dvije decenije se ruši, žrtva koju su prihvaćali postaje uzaludna, shvaćaju da su ih vodje u koje su vjerovali čitavo vrijeme lagali. Tako ni meni bliska osoba u Beogradu nije vjerovala meni nego državnoj televiziji. Braneći voćstvo Srbije i vjeujući u ono što su joj govorili sa ekrana ona je u stvari branila – sebe. Da je prihvatila moje činjenice bila bi prisiljena izaći iz svoje etničke skupine i to nije bilo okruženje u kojem bi se osjećala sigurnom.

Jedan od dokaza na sudjenju u Hagu

Četvrti razlog vidim u tome što je strahota zločina koja se dogadjala na Balkanu više ili manje sakrivana pa i dan danas. Još se više sakriva da se ti zločini nisu dešavali niti slučajno niti su rezultat nekog kaosa, nego su bili vrlo dobro organizirani. Pa su tako u Srbiji sretni što je Medjunarodni sud u Hagu rekao da nisu krivi za genocid u Srebrenici nego ¨samo¨ odgovorni, pa u Sarajevu dižu glas čim se neko hapsi u povodu dogadjaj u Dobrovoljačkoj.


Istovremeno, sami ništa nisu uradili da se raščisti šta se dešavalo i ko je kriv.

Ako želite da neko promijeni svoj stav taj neko mora biti upoznat sa istinom. Agencija za strategijska istraživanja iz Beograda je prije mjesec dana objavila da 79% Srba u Srbiji ne znaju das u srpske snage granatirale Dubrovnik! Samo 13% zna da je Sarajevo bilo pod opsadom više od tri godine, a jedna patina misli da nikad nije ni bilo granatirano!

Konačno, iza tog neprihvaćanja činjenica stoje često i privatni interesi. Naime, ovaj je rat donio iz medju ostalog i velike promjene u kretanju stanovništva. Sandžak se preselio u Sarajevo ili Knin u Banjaluku I tako dalje. Puno je bolje u Sarajevo nego Priboju, bolje u Banjaluci nego Kninu pa je osnovni interes tog raseljenog stanovništva da ostane tamo gdje se sada nalazi. A to znači njihov je interes imati vlast koja neće postavljati pitanja kako je neko došao do stana, a neko do imanja. Oni trebaju nacionalističku retoriku da bi zaštitili svoju novu imovinu, djecu na univerzitetima ili sveučilištima, oni trebaju konflikt jer to znači da će zadržati to što imaju. I nacionalistički lideri trebaju njih – da ih biraju. Pomirenje donosi neogodna pitanja, odlazak sa vlasti često znači odlazak u zatvor.

Naravno, ovim se razlozima mogu dodati i oni da su miljuni ljudi izgubili nešto svoje – ili svoje rodjake ili prijatelje ili imovinu, te ih malo ko ubjedjuje da moraju praštati.

Prošlo je dosta godina dok je meni bliska osoba u Beogradu shvatila da sam ja govorio istinu, a TV Srbije lagala. Ponovo sam postao osoba od povjerenja.



Strast, iluzije i strah još uvijek su snažne motivacije komentara koji se objavljuju na internetu. Činjenice se često ne prihvaćaju, ako činjenice ne govore meni u prilog – to gore po činjenice.

A kad već ne slušamo jedni druge zašto bi neko drugi slušao nas?

General Divjak na Starom mostu

General Divjak na Starom mostu

Bilo je u tom prokletom ratu puno više strašnih stvari od dogadjaja kojeg ću pomenuti u ovom tekstu. Bilo je takodjer i u poslijeratnom periodu dogadjaja koji su bili važniji od onog koji ću pomenuti.

Ima zločina koji vas užasnu, ostanete nijemi pred strahotom i šokirani radi indiferentnosti mnogih koji su u njih umiješani. Ali, ponekad ima dogadjaja koji vas emocionalno potresu jer jednostavno sebi stalno postavljate isto pitanje – ZAŠTO!

Za mene je takav dogadjaj tokom rata bilo rušenje Starog mosta u Mostaru, a nakon rata potjernica i hapšenje Jovana Divjaka.

NATO vojnici promatraju ostatke Starog mosta, 29/07/2003
Zašto je, dakle, srušen ¨najstariji Mostarac¨ kako je pisac nazvao Stari most kad je bio posve neupotrebljiv za bilo kakve ozbiljnije vojne operacije, i kako to da je neko tretirao taj most kao ¨njihov¨, a ne naš, bez navoda?

Kako to da neko tretira Jovana Divjaka kao ¨njihovog¨ generala, a ne našeg – bez znaka navoda?


Kakve veze ima Stari most u Mostaru sa generalom Divjakom, kad je izmedju ta dva dogadjaja vremenski period od gotovo 20 godina? Most je most, general je general. Niti ga je Divjak srušio niti je njime marširao tokom rata.

Ono što povezuje ova dva dogadjaja je SIMBOLIKA. Most je simbol dva svijeta i dvije imperije, simbol trajanja, jedan od simbola Bosne i Hercegovine.

Sa protesta u Sarajevu, 05/03/2011, foto: Midhat Poturovic
General Jovan Divjak je simbol časnog ponašanja koje dolazi od čovjeka koji po svojoj etničkoj pripadnosti nije mogao automatski biti proglašen neprijateljem, on nikako nije mogao biti "'balija" . Ostao je u gradu gdje je mogao, a nije, biti automatski proglašen neprijateljem radi svoje etničke pripadnosti i radi uniforme koju je nosio. On je stao u odbranu države jer, kako sam reče, "nijedna druga opcija nije bila časna."

Način na koji se ponašao u ratu i nakon njega stvorilo je od ovog generala sarajevsku ikonu, simbol je Bosne i Hercegovine, "ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske¨ nego "i srpske i hrvatske i muslimanske¨, simbol je gradjanskog društva u kojem je moguće da se dobro okrene protiv zla neovisno od toga kako se ko zove i kojem se svevišnjem moli.

Moj kolega Emir Imamovic je pišući svoju kolumnu u e-novinama na istom tragu i posve bih se složio sa njim kad piše slijedeće: „Zato se danas, dok se brani Divjak, brani i nada daje ovakva država kakvu imamo nužda sa rokom trajanja i da će, ako već jednom jeste, opet postojati ona neka BiH u kojoj je najnormalnije da se general Armije zove Jovan."

Beograd se, ili posve sigurno jedan njegov veći dio, žestoko trudi da dokaže kako to više nije moguće, da je zajednički život iluzija, čini sve da poveća podjele i utvrdi linije. Pripomaže mu predsjednik entiteta iz Banjaluke koji mrzi sve što je srpsko, hrvatsko i bosnjačko, ako ne duva sa njim u istu trubu i koji bi, kaže, hapsio i Jovana Divjaka.
Zato je Jovan Divjak očekivani cilj takve politike.

Jovan Divjak
Bas zato što je Divjak takav simbol zato se i podiže optužnica. Potjernica za Divjakom je nastavak opsade Sarajeva istog onog koji je od 1991-e uspješno ubijan najprije predratnom politikom, pa ratnom opsadom, a zatim i poratnim dogadjanjima. Ivan Lovrenović, na tu tezu da rat još traje, piše u knjizi ¨Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata¨ (autori: Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović) slijedeće:

“Uz nešto analitičke i pojmovne strogosti, moglo bi se reći kako na tom planu rat još nije završio, nego se u latentnim oblicima preselio u mimikrijske forme kolektivno-političkoga ponašanja, aspiracija, strepnji, fantazija...”

Najgora stvar koja se može dogoditi generalu Jovanu Divjaku još se u stvari nije ni dogodila. Najgora stvar će biti ako ga ostavi - njegova čaršija. Jer, nacionalisti na svim stranama često samo fiktivno ratuju, oni imaju jednog velikog zajedničkog neprijatelja – čaršiju, gradjansko društvo, ljude koji nadilaze uskogrudost jedne nacije i jedne etničke grupe, a Jovan Divjak je vidjeniji medju njima.

Boris Dežulović piše u e-novinama o generalu Divjaku kao velikom bosancu:
¨Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio – i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja – dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.¨

Sa protesta u Sarajevu, foto: Midhat Poturovic
Sarajevo, ako ima imalo mudrosti, ne smije sebi dozvoliti luksuz da ostavi na cjedilu Jovana Divjaka. Ne znam u kojoj je mjeri odluka Sarajeva da zatraži izručenje dogovorena sa njegovim advokatima niti znam koliko je to mudra odluka. Ja sam tek – novinar i ne razumijem se u zakone. Ali, teško da se sada zahtjev iz Beograda može tretirati kao politički jer postoji i drugi zahtjev, onaj iz BiH.

Sud je u Austriji dobio priliku da se bavi formom, a ne suštinom. Konačno, tim je zahtjevom sud u Austriji stavljen u poziciju da ima dva zahtjeva – o jednom sumnjivom licu.

Oni koji pišu tjeralice bi to i htjeli. Divjak ne može niti sumljivo lice niti ¨general za počasne smotre¨ kako bi može biti neki u Sarajevu htjeli, nego mora biti ono što i jeste – simbol grada.

Jer ni Stari most nije pao ¨nego je morao skočiti dolje.¨

Sve dok grad stanuje u Sarajevu.

Učitajte više sadržaja...

XS
SM
MD
LG