Balkan-i-ja

General Divjak na Starom mostu

Bilo je u tom prokletom ratu puno više strašnih stvari od dogadjaja kojeg ću pomenuti u ovom tekstu. Bilo je takodjer i u poslijeratnom periodu dogadjaja koji su bili važniji od onog koji ću pomenuti.

Ima zločina koji vas užasnu, ostanete nijemi pred strahotom i šokirani radi indiferentnosti mnogih koji su u njih umiješani. Ali, ponekad ima dogadjaja koji vas emocionalno potresu jer jednostavno sebi stalno postavljate isto pitanje – ZAŠTO!

Za mene je takav dogadjaj tokom rata bilo rušenje Starog mosta u Mostaru, a nakon rata potjernica i hapšenje Jovana Divjaka.

Zašto je, dakle, srušen ¨najstariji Mostarac¨ kako je pisac nazvao Stari most kad je bio posve neupotrebljiv za bilo kakve ozbiljnije vojne operacije, i kako to da je neko tretirao taj most kao ¨njihov¨, a ne naš, bez navoda?

Kako to da neko tretira Jovana Divjaka kao ¨njihovog¨ generala, a ne našeg – bez znaka navoda?


Kakve veze ima Stari most u Mostaru sa generalom Divjakom, kad je izmedju ta dva dogadjaja vremenski period od gotovo 20 godina? Most je most, general je general. Niti ga je Divjak srušio niti je njime marširao tokom rata.

Ono što povezuje ova dva dogadjaja je SIMBOLIKA. Most je simbol dva svijeta i dvije imperije, simbol trajanja, jedan od simbola Bosne i Hercegovine.

General Jovan Divjak je simbol časnog ponašanja koje dolazi od čovjeka koji po svojoj etničkoj pripadnosti nije mogao automatski biti proglašen neprijateljem, on nikako nije mogao biti "'balija" . Ostao je u gradu gdje je mogao, a nije, biti automatski proglašen neprijateljem radi svoje etničke pripadnosti i radi uniforme koju je nosio. On je stao u odbranu države jer, kako sam reče, "nijedna druga opcija nije bila časna."

Način na koji se ponašao u ratu i nakon njega stvorilo je od ovog generala sarajevsku ikonu, simbol je Bosne i Hercegovine, "ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske¨ nego "i srpske i hrvatske i muslimanske¨, simbol je gradjanskog društva u kojem je moguće da se dobro okrene protiv zla neovisno od toga kako se ko zove i kojem se svevišnjem moli.

Moj kolega Emir Imamovic je pišući svoju kolumnu u e-novinama na istom tragu i posve bih se složio sa njim kad piše slijedeće: „Zato se danas, dok se brani Divjak, brani i nada daje ovakva država kakvu imamo nužda sa rokom trajanja i da će, ako već jednom jeste, opet postojati ona neka BiH u kojoj je najnormalnije da se general Armije zove Jovan."

Beograd se, ili posve sigurno jedan njegov veći dio, žestoko trudi da dokaže kako to više nije moguće, da je zajednički život iluzija, čini sve da poveća podjele i utvrdi linije. Pripomaže mu predsjednik entiteta iz Banjaluke koji mrzi sve što je srpsko, hrvatsko i bosnjačko, ako ne duva sa njim u istu trubu i koji bi, kaže, hapsio i Jovana Divjaka.
Zato je Jovan Divjak očekivani cilj takve politike.

Bas zato što je Divjak takav simbol zato se i podiže optužnica. Potjernica za Divjakom je nastavak opsade Sarajeva istog onog koji je od 1991-e uspješno ubijan najprije predratnom politikom, pa ratnom opsadom, a zatim i poratnim dogadjanjima. Ivan Lovrenović, na tu tezu da rat još traje, piše u knjizi ¨Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata¨ (autori: Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović) slijedeće:

“Uz nešto analitičke i pojmovne strogosti, moglo bi se reći kako na tom planu rat još nije završio, nego se u latentnim oblicima preselio u mimikrijske forme kolektivno-političkoga ponašanja, aspiracija, strepnji, fantazija...”

Najgora stvar koja se može dogoditi generalu Jovanu Divjaku još se u stvari nije ni dogodila. Najgora stvar će biti ako ga ostavi - njegova čaršija. Jer, nacionalisti na svim stranama često samo fiktivno ratuju, oni imaju jednog velikog zajedničkog neprijatelja – čaršiju, gradjansko društvo, ljude koji nadilaze uskogrudost jedne nacije i jedne etničke grupe, a Jovan Divjak je vidjeniji medju njima.

Boris Dežulović piše u e-novinama o generalu Divjaku kao velikom bosancu:
¨Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio – i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja – dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.¨

Sarajevo, ako ima imalo mudrosti, ne smije sebi dozvoliti luksuz da ostavi na cjedilu Jovana Divjaka. Ne znam u kojoj je mjeri odluka Sarajeva da zatraži izručenje dogovorena sa njegovim advokatima niti znam koliko je to mudra odluka. Ja sam tek – novinar i ne razumijem se u zakone. Ali, teško da se sada zahtjev iz Beograda može tretirati kao politički jer postoji i drugi zahtjev, onaj iz BiH.

Sud je u Austriji dobio priliku da se bavi formom, a ne suštinom. Konačno, tim je zahtjevom sud u Austriji stavljen u poziciju da ima dva zahtjeva – o jednom sumnjivom licu.

Oni koji pišu tjeralice bi to i htjeli. Divjak ne može niti sumljivo lice niti ¨general za počasne smotre¨ kako bi može biti neki u Sarajevu htjeli, nego mora biti ono što i jeste – simbol grada.

Jer ni Stari most nije pao ¨nego je morao skočiti dolje.¨

Sve dok grad stanuje u Sarajevu.

Generalova i naša patnja II dio

Primio sam od jednog Saralije pismo koje želim da objavim u cjelini jer mi se čini da je autor bolje od mene izrazio ono što sam ja htio reći u naslovu ¨Generalova i naša patnja¨.

Autorovo ime ne objavljujem jer nemam za to dozvolu. Bio je u ratu i nije bio u nikakvoj vojsci, potiče iz mješovitog hrvatsko-srpskog braka. Pismo glasi:

¨Muka mi je od ovog sa Divjakom; iz nekih razloga me ovo više potreslo od svega što su četnici napravili od rata do danas. To sam shvatio na aerodromu u Frankfurtu, nisam mogao da se koncentrišem ni na šta drugo. Sama pomisao da Divjak sjedi u ovom trenutku u nekoj zatvorskoj ćeliji, pa makar i jedan minut, me dovodi do ludila. U Ganićevom slučaju u pitanju je bio princip, a sada je sve drugačije. Jer ako je Divjak kriv za bilo šta, onda smo svi krivi. On je bar meni bio jedan od simbola toga da je u svom tom užasu i jadu, klanju, ubijanju, rušenju, primitivizmu bilo i nešto sjajno, nešto dobro, civilizirano, i vrijedno da se odbrani od Balkanskog mraka i atavizma. Divjak, Vikicći slični su jedna mala grupa ljudi koji su stajali za neke istinske vrijednosti. Čovjek koji je izmedju ostalog bio primaoran da stane i protiv vojske koju je služio cijeli život, i u čije je vrijednosti nesumljivo vjerovao cijelo to vrijeme, i protiv 'svog' naroda, i koji je uradio ono što mu je diktirala ljudska savjest, i to sa dostojanstvom koje nije često vidjeno u ratu, on sada treba da odgovara. Eto, porušili su gradove i ljudske živote, podijelili su narod na etničke skupine, sve im je pošlo za rukom, zar ne mogu da ostave ni mrvice hljeba za nas ostale, ni jedno u krajnju ruku beskorisno uvjerenje da je, kao što rekoh, u svemu tome bilo nešto pozitivno, da je bilo ljudi vrijednih neke najbolje tradicije tog regiona?¨

Primio sam takodjer informaciju da je u Srbiji osnovana Facebook stranica za podršku generalu Divjaku. Ima više od 300 članova. Svaka čast, ali vjerujem da u Srbiji ima puno više ljudi koji shvaćaju da braniti Jovana Divjaka znači braniti i gradjansko društvo i u Srbiji, a ne samo u BiH.

Generalova i naša patnja

Tužan je ovaj naš Balkan. I po tome kako je smješten izmedju velikih svjetova, i po tome kako su ga osvajali i oslobadjali tokom povijesti, i po tome kako njegovi stanovnici tako lako prihvaćaju manipulacije od strane soptsvenih lidera.

PATNJA je riječ koja mi se nameće kad o tome razmišljam svakom prilikom kad se razgovara o nekim teškim temama. Najnoviji je primjer hapšenje generala Jovana Divjaka.

Čitam, naprimjer na engleskoj stranici radija Slobodna Evropa, gdje sam objavio komentar povodom hapšenja generala, kako me razni čitaoci optužuju a da ni jedan jedini argument nisu niti pokušali da dovedu u pitanje. Jedni me optužuju da radim za Al Jazeeru (valjda je to automatski nešto loše) Drugi kako demoniziram Srbe, treći kako niko ne sudi Hrvatima i Bošnjacima i tako u beskraj.

Moj redovni čitalac i komentator komentira moj prethodni blog i kaže ¨Ti, u drugu ruku, ne samo da znaš svoje i one druge, nego vidim da si izabrao i heroje iz zadnjeg sukoba, sve to a da rata, malte ne, nisi ni okusio, čudno!¨

Kad će mo se mi na Balkanu naučiti da stvari cijenimo na osnovu ČINJENICA i to činjenica koje su vezane za slučajeve i teme o kojima se piše. ČINJENICA jeste da je Jovan Divjak, po osnovu odluke suda u Hagu POSVE čist u slučaju incidenta u Dobrovoljačkoj ulici. ČINJENICA jeste da je tada BiH već bila neovisna država, zakonski, dakle postojale su dvije zakonske strane, obje ratne, te pogibija, zakonski, tih jadnih vojnika JNA čak i ne može biti tretirano kao zločin. ČINJENICA jeste da da postojećim snimcima jedan general zaustavlja ludilo i viče ¨Ne pucajte!¨ i taj se general zove Jovan Divjak. ČINJENICA jeste da se taj isti general godinama zalaže da se slučaj Dobrovoljačka rasvijetli ali radi nespremnosti vlasti u Sarajevu to se još nije dogodilo. ČINJENICA jeste da vlasti Srbije podižu neutemeljene optužnice (po sopstvenom priznanju) i na osnovu njih se hapse ljudi, i to - po priznanju sudova, čak i onih u Srbiji – nevini ljudi.

Zašto se mi ne možemo držati tih činjenica i prihvatiti ih kakve jesu? Zašto se lijepe etikete, a ne opovrgavaju činjenice? Zar nije istina, da su akcije vlasti u Srbiji, u povodu slučaja Ganić, Jurišić, Purda (dokazano) i najnovijih u slučaju generala Divjaka (koji će takodjer biti oslobodjen) izdavali neutemeljene optužbe? Zar nije činjenica da je Srbiji time nanesena velika šteta i u regionu i u inozemstvu? Zar nije činjenica da onaj ko to radi NE RADI U INTERESU Srbije?

Da je sreće Jovan Divjak bi medju svima nama, bez obzira koje nacije i vjere, a pogotovu medju mojim čitaocima srpske nacionalnosti, bio heroj. Jer, on je stao da brani svoj grad, nema ni jedne jedine mrlje na svojoj duši, spašavao je djecu iz Sarajeva, spašavao tada u Dobrovoljačkoj mladiće u uniformi JNA i ko zna šta još sve ne. Nažalost, nije dobio priliku, zahvaljujući nesposobnosti i jednonacionlano obojenoj vlasti u Sarajevu u to vrijeme, da služi časno još koju godinu.

Da je sreće prvi bi u njegovu odbranu ustao član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović.

Sad je uhapšen zahvaljujući nacionalno obojenoj politici vlasti u Beogradu.

A moji čitaoci prihvaćaju da budu definirani kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi – a ne kao ljudi prije svega. Možemo li, dame i gospodo, biti malo gradjani, da malo budemo ¨čaršija¨ kako je pisalo na transparentu u Sarajevu. Hoćemo li biti ¨raja¨ ili prihvatiti da budemo ¨seljaci.¨

Braniti Jovana Divjaka znači braniti gradjanina, biti ¨raja¨, znači ne prihvatiti da je Balkan tužan dio svijeta, ne prihvatiti patnju kao stanje koje ovdje traje stoljećima-vijekovima-vekovima.

Patnja generala Jovana Divjaka u austrijskom zatvoru jeste patnja svakog GRADJANINA u regionu.

Ako nas, nakon prosipanja mržnje i sakrivanja svakojakih prljavština pod naše nacikonalističke tepihe, još uopće i ima.