Balkan-i-ja

Kraj iluzije zvane – Dmitri Medvedev

Jedna uobičajena ceremonija dodjela nagrada na državnoj TV Rusije, održana u studenom prošle godine u Moskvi, nije ni p o čemu trebala biti zanimljiva. Centralni je TV dnevnik emitirao kratku vijest sa skupa. Ali, na youtubu je emitiran video sa ovog dogadjaja kojeg je vidjelo nekoliko stotina tisuća ljudi.

Novinar Leonid Parfyonov je prisutno šokirao svojim petominutnim govorom u kojem je definirao svoju TV kuću kao televiziju pod državnom kontrolom koja ne predstavlja nikakav javni servis. Rekao je mi ne “emitiramo vijesti nego vladinu propagandu ili antipropagandu”, “novinar više nije novinar nego vladin službenik koji se divi vladi”, novinari “ne mogu intjervjuirati šefa tvoga sefa i baviti se istraživačkim novinarstvom”, TV prilozi se ne dijele na dobre i loše nego na one koji se mogu i koji se ne mogu objaviti.

Prisutni su slušali u šoku, ništa od njegovog govora nije emitirano na državnoj televiziji. Do danas, dva mjeseca kasnije, na TV nije održana ni jedna rasprava niti se Leonid Parfyonovu išta dogodilo

On je olakšao dušu i sad – čeka.

Bojim se da neće dočekati nikakvu raspravu i da neće biti u mogućnosti iznijeti svoje argumente. Nije ni bivši zamjenik premijera, Boris Nemtsov, koji je krajem prošle godine govorio na opozicionom skupu protiv presude Khodorkovskom. Na putu kući je uhapšen, optužen na podstrekavanje pobune, da je psovao policiju iako je odbrana nudila snimke koji dokazuju posve suprotno. Sudija je odbio TV snimke uzeo kao dokazni materijal. Osudjen je na 15 dana zatvora.

Sve se to dešava u Rusiji čiji predsjednik Dmitry Medvedev, od kada je izabran, stalno govori o ¨vladivini zakona¨, ¨legalnom nihilizmu¨, ¨endemskoj korupciji¨ i tako dalje.

Medvedev govori, a premijer Putin – radi.

Prije presude je proglasio lopovom Khodorkovsoga da je ukrao skoro svu proizvedenu naftu od 1998-2003-e godine i ukrao 27 milijardi dolara (nakon što ga je u prvoj presudi osudio što na istu tu naftu nije platio porez).


Snažno podržava nacionalistički proruski pokret i polaže cvijeće na grob jednog ubijenog Rusa u medjuetničkim sukobima, a ne polaže vijence niti šalje izraze sućuti obitelji stotinama ubijenih ne-Rusa.....on jednostavno vlada.

Ali najveći gubitnik nakon presude Khodorkovskom i tišina koja se čuje nakon govora novinara Leonida Parfyonova (osim samog Mikhaila Khodorkovskog koji nastavlja zatvorski život) jeste - predsjednik Rusije Dmitry Medvedev.

On može da obilazi straže i drži govore. Ali sva su njegova obećanja pala u vodu te su raspršene i posljednje iluzije na zapadu da Medvedev može Rusiju odvesti u svijet moderne demokracije.

On Rusiju može odvesti samo tamo gdje je želi – Vladimir Putin.

Ove će godine, negdje u prosincu, biti obilježena 20-a godišnjica kolapsa SSSR-a. Pripremajući u ime našeg radija program za te dane gledam ovih dana u Rigi, glavnom gradu Latvije, dokumentarne materijale koje namjeravamo koristiti.

Među tim snimcima ima jedna zgodna priča o seksu u SSSR-u. Tačnije, seks je tek jedna od onih oblasti života koja je imala dva toka – onaj javni, ideološki i onaj tajni koji su vodili oni koji su se o ideologiji brinuli.

Tako nam je jedan kinooperator ispričao priču kako je vrtio tajne pornografske filmove ljudima iz komunističke nomenklature. Među njima je bio jedan vrlo “revnosni” ideologist koji je svoj radni dan počinjao u 7 sati ujutro u – kino sali. Svaki je dan gledao isti film u kojem se glumica skida do gola, uzima neku maramu i omota se sa njom.

Govorio je kinooperateru da je zadivljen glumičinom akrobatikom!

Jednog dana, ideolog nikako da napusti salu pa ga je kinooperater potražio. Ideolog je umro od – srčanog udara.

Taj dvostruki moral je lako bio vidljiv na ulicama zemalja bivšeg SSSR-a. Dok je zvanična ideologija veličala i zemlju i njen moral svaki će vam muški posjetilac tih zemalja u ono doba reći da je jedna od najjeftinijih stvari koja se mogla najlakše kupiti bio – seks.

Jedan mi je “muški saputnik” ispričao da je za takav jedan trodnevni seks htio svojoj “dami” nešto pokloniti i upitao je šta želi. Kada je čuo da je želja da se kupi knjiga “Majstor i Margarita”, požurio je ushićen u prodavnicu za strance (ta je knjiga tada bila zabranjena u SSSR-u) i za knjigu platio 19 dolara. Kada je, također, ushićen, htio napisati posvetu, “dama” je dreknula “Ne, na crnom tržištu ta knjiga vrijedi malo bogatstvo!”

Ushićenja je nestalo, a ja se sjetih te priče kada sam sinoć otvorio frižider u svojoj hotelskoj sobi. Kao i svaki drugi frizider i ovaj je imao vodu, pivo, wisky… Ali, ovaj je hotelski frižider imao i nešto što nisam vidio nigdje drugo – naime, u ponudi su i kondomi!

Fino piše: 1.50 LAT po komadu ili 3 dolara! Skuplje od coca-cole, vode, sokova!

Valjda je ostala navika još iz vremena SSSR-a kad su vlasti jako dobro znale kako komunistička mladež lako hrli ka hotelskim sobama stranaca pa se brinula za sigurnost jednih i drugih.

Na zidu hotela “Albert” gdje sam odsjeo stoji poruka: “Ako stavite ruke na vrući šporet samo jedan minut činit će vam se kao vječnost. Ako provedete jedan sat sa atraktivnom djevojkom činit će vam se da je sat proletio za minut. To se zove relativnost!”

U liftu stoji 11 poruka, a među njima i ova: “ Ljubav je bolji učitelj od dužnosti!”

Na moja hotelska vrata niko nije pokucao. Fala bogu, SSSR se raspao.