Balkan-i-ja

Jugo na Balkanu?

U selu Rabovce, na Kosovu, postoji jedan mali sportski stadion. Svojevremeno su ga tamošnji Srbi zaključali i čuvali za sebe. Onda se jednog dana cijelo selo (albanski dio) sakupilo, razbilo katanac i provalilo na stadion. Umiješao se KFOR pa je dogovoreno da stadion koriste Srbi ponedjeljkom, Albanci utorkom i tako redom.

Danas, u Banjaluci, mali povod, ali se tamo našla gotovo kompletna rukovodstva BiH, Hrvatske i Srbije da prisustvuju proglašavanju Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske, čovjekom godine u izboru tamošnjeg dnevnog lista ¨Nezavisne novine.¨

Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik

Na prošlonedjeljnim razgovorima izmedju lidera SDP-a i SNSD-a, Zlatka Lagumdžije i Milorada Dodika, javnosti je poslata sasvim pozitivna poruka. Dodik kaže da dvije stranke pokušavaju dati odgovore na otvorena pitanja kako bi pronašli zajednički imenitelj.

Zlatko Lagumdžija iygovara slično opredjeljenje i kaže:

¨Očigledno da je ukidanje entiteta na silu dovelo do izgubljenjih godina, da je secesija na silu dovela do izgubljenih godina. Crtanje novih karata, bez izgubljenih godina, danas nije moguće. Mi nećemo sada time da se bavimo, da prepada Mile mene, a ja njega. To je završeno. Hoćemo da probamo da se ponašamo drugačije".

Da li to 2011-a donosi neke nove, toplije vjetrove i koji su uzroci za to. Evo 10 razloga za umjereni optimizam:

1. Prethodno je razdoblje u BiH obilježeno svadjom izmedju Milorada Dodika i Harisa Silajdžića. Jedan je činio sve da BiH razbije daljnim podjelama, a drugi razbijao pokušajima ukidanja RS. Silajdžića sada nema i Dodik nema razloga za svadju.

2. Novi član predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, je do sada davao umjerene izjave, usmjerene ka dijalogu i pomirenju.

3. Na sceni je nova snaga, SDP, koji u svojoj prirodi nema etničku eksluzivnost nego medjunacionalnu toleranciju.

Ivo Josipovic i Boris Tadic

4. Srbija se približava Evropskoj uniji. Možda presporo za moj ukus, ali proevropska opcija je u Beogradu ojačala. Dalje približavanje Srbije Evropskoj uniji će neminovno prisiliti Beograd da Dodiku kaže ono što je nekadašnji predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić, rekao bosanskohercegovačkim Hrvatima – rješenje vaših problema je u Sarajevu!

5. Hrvatska se sa Ivom Josipovićem nameće svojim miroljubivim izjavama i postupcima.

6. Evropska unija će nastojati završiti process pridruživanja sa zapadnim Balkanom u narednoj deceniji, vjerojatno će početi sebe ¨tražiti¨ u globalnoj raspodjeli utjecaja, i Balkan bi lako mogao postati dokaz za to. Pred vratima je, od nove godine, režim slobodnog putovanja za sve gradjane BiH, približava se i datum pristupanja NATO savezu.

7. Na području Balkana, osim kriminalaca koji su oduvijek najbolje suradjivali, sada sve više suradjuju i biznismeni. Zajedničko poduzeće u željeznici (Slovenija, Hrvatska i Srbija) kako bi izbjeglo da EU zaobidje te države i kako bi se osigurala dobit, je samo jedan od primjera. Nedavni susret oko 100 privrednika iz Hrvatske i Srbije je poslao javnosti iznenadjujući slogan - zajedno smo jači!

Ekipa Srbije proslavlja osvajanje Davis kupa

8. Kvalitet i dobit ne tjeraju samo biznismene da suradjuju, nego se to dešana i u javnoj sferi, čak i u sportu. Već odavno se igraju regionalna takmičenja u vaterpolu i košarci, počeo je i rukomet, ponovo se javljaju ideje o regionalnoj ligi u nogometu. Lokalne lige, jednostavno nemaju ni novaca ni kvalitete neophodno za poslovanje bez gubitka.

9. Revolt gradjana, dijelom radi svjetske ekonomske krize, a dijelom radi domaće politike će takodjer rasti i svaki politički nagon za preživljavanje će to morati uzeti u obzir.
10. Ni pritisak iz SAD nije bez utjecaja kao ni ohrabrenje da se krene u rješavanje problema umjesto u njihovo stvaranje.

To su, dakle, neki argumenti koji tjeraju na umjereni optimizam. Ali, razloga za oprez napretek Naime, za dobre rezultate u BiH svi su ovi argumenti potrebni u istom trenutku i taj trenutak bi trebao potrajati barem četiri godine i to u svim državama istovremeno. Tada bi se na nove izbore moglo glasati za sposobne, a ne podobne, tada bi mogli vidjeti konkurenciju programa, a ne konkurenciju izjava.

U svakoj drugoj državi izneseni argumenti za optimizam bi bili vrlo jaki argumenti.

Ali, pesimisti bi posve sigurno rekli da Dodiku ne treba niko da se svadja, da će Bakir Izetbegović biti manje tolerantan kad se navikne na vlast, da antievropska Srbija, baš na Bosni, može zaigrati na još jednu gubitničku kartu, da Izetbegović, Čović i Dodik mogu zaigrati zajedno u kolo osnivanja tri male, etnički čiste državice, koja je svakom pojedinačno draža od ove zajedničke, da su biznismeni u stvari kriminalci te da više zaradjuju na ratu nego u miru, da gradjane ionako nikad niko ništa nije ni pitao, te da je Evropska unija i do sada pokušavala da pokaže znanje i umijeće na Balkanu i da je svaki put završila razjedinjenija nego kad je počinjala rješavati balkanski čvor.

Ona priča iz kosovskog sela na početku je ovako završila: dogovor je poštovan oko mjesec dana i onda je Srbima ponestalo igrača da igraju nogomet pa su pozvali albansku djecu. Poziv je prihvaćen, i sutradan je poziv uzvraćen - Albanci su pozvali srspku djecu.

Sad se valjda, optimisti kažu, djeca dijele po tome ko bolje – šuta loptu.

Da li nas mire ratni huškači?

Po izvorima radija Slobodna Evropa na prošlotjednom prijemu u Zagrebu, u povodu posjete predsjednika Srbije Borisa Tadića, bilo je nekih ljudi koji su odgovorni za širenje mržnje medju gradjanima bivše Jugoslavije. Ne znam da li su na prijemu bili glasni i agresivni kao i obično, (poput Aleksandra Tijanića, prvog čovjeka RTS-a ili Hloverke Novak Srzić sa HTV-a), ali sam posve siguran da će ovo dvoje, a i mnogi drugi, posve lako, ako zatreba, ponovo služiti posve suprotnom cilju od onog koji je simbolizirao prijem u Zagrebu.

Ja, naravno, nemam osobno ništa protiv pomirenja, dapače. Ali, ova zagrebačka epizoda mi se čini vještački vodjena, politički naduvana i ljudski neubjedljiva. Puna lijepih riječi ova posjeta kao da govori – nije bitno šta je bilo, nije bitno ko je kriv, neka to rade stručnjaci, mi idemo dalje!



Ne mislim da se može ići dalje i da se pomirenje može graditi na tezi da ¨pravnici¨ i povjesničari treba da procjenjuju ko je vodio rat na čijoj teritoriji naprimjer, kako se zalaže predsjednik Srbije u intervjuu HRT-u. Točnije, ta bi teza bila posve prihvatljiva i dobrodošla ako se politika, na čijem čelu jeste Boris Tadić, politički obračuna sa onima koji su za rat odgovorni. Povjesničari nisu odgovorni za politiku, oni su odgovorni za povjesne činjenice. Za politiku su odgovorni Boris Tadić i Ivo Josipović.

Bez tog političkog raščišćavanja, koji bi trebao biti praćen sudskim, ratna priča ostaje nedovršena, ona se sakriva ispod tepiha i čeka novu priliku da se raspameti.

U Srbiji, naprimjer, slobodno rade, šetaju i uživaju ljudi koji su bili nosioci te politike. Medju njima ima onih koji su odgovorni za etnička čišćenja, ima generala koji su bili oficiri JNA, pa se preobukli u uniformu vojsku RS, pa se poslije rata preobukli u uniforme Vojske Jugoslavije i danas su oficiri Vojske Srbije. Šetaju bivši ministri, policijske vodje, političari koji su kreirali etnička čišćenja. Srbija je, zahvaljujući politici koju već godinama vodi vlada i predsjednik postala ¨sigurna kuća¨ za nosioce politike 90-ih koja je dovela do rata.

Ima i u Hrvatskoj i političara i oficira, i neki od njih su bili na prijemu, kojima se lako na dušu može staviti podosta zla učinjenog u odbrani Hrvatske.

Boris Tadić sebe hvali u Zagrebu kako je bio usamljen u borbi za mir i pomirenje ali je zaboravio čitav niz ljudi u Beogradu, Podgorici, Sarajevu i Zagrebu koji su u tom opredjeljenju stavljali kocku svoje živote. Reagirao je čak i potpredsjednik crnogorske vlade, Svetozar Marović podsjećajući da je "bolje slaviti drugoga nego sebe".

To su ljudi koji ne zaslužuju zaborav nego ordenje. Oni su morali biti na zagrebačkom prijemu, a ne ratni huškači.

Tadić je, dalje, rekao na Kordunu, u selu Krnjak kako je svjestan problema položaja Hrvata u BiH i da će o tome razgovarati sa predsjednikom RS, Miloradom Dodikom. Selo naseljavaju Hrvati izbjeglice iz Banjaluke, a tu su nekada živjeli gradjani samo srpske nacionalnosti. Sada ih je pola-pola, ujedinjava ih nevolja teškog života i razočarenje.

Ali, kakve veze ima Boris Tadić sa Hrvatima izbjeglim iz Banjaluke? Valjda je to problem vlade BiH, entiteta u Banjaluci i vlade Hrvatske! Ako ćemo sve svesti na nacionalnu dimeziju tada o položaju Hrvata treba da razgovaraju Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a ne Srbi medjusobno!

Ja razumijem bilo čije političke ambicije da se bude lider svih Srba, (ili Hrvata, Bošnjaka itd) ali te su ambicije imale pogubne posljedice u bliskoj prošlosti.

Još jednom, moje dužno poštovanje i Josipoviću i Tadiću za korake koje čine ka normalizaciji odnosa. Slažem se i sa privrednicima koji traže zajedničke poslovne interese, mada mi je parola koju su objavili svijetu - ¨zajedno smo jači!¨ - smiješna.

Ali, napuhani balon pomirenja brzo će pući ako ne budu slijedili drugi, temeljniji dokazi da je do pomirenja zaista stalo.

Ako nas budu mirili oni koji su huškali na rat, poput prisutnih na prijemu povodom posjete predsjednika Srbije Hrvatskoj onda stvarnog pomirenja nema. Ono je lažno. Svako pomirenje koje je istinsko mora prije svega raščistiti i sa politikom koja je vodila ka ratu, koja je vodila rat i sa ljudima koji su takvu politiku vodili prije rata, za vrijeme rata, poslije rata, pa čak i danas.

Jedan od optuženih za ratni zločin je na sudu u Srbiji prije koju godinu priznao krivicu, a upitan zašto je sve to radio odgovorio je otprilike ovako: vidio sam na televiziji šta su drugi radili Srbima!

Dotični vojnik je završio u zatvoru, a ljudi koji su odgovorni za takvu uredjivačku politiku su bili na prijemu u Zagrebu.

Svako pomirenje pada na toj činjenici.