Da li nas mire ratni huškači?
Po izvorima radija Slobodna Evropa na prošlotjednom prijemu u Zagrebu, u povodu posjete predsjednika Srbije Borisa Tadića, bilo je nekih ljudi koji su odgovorni za širenje mržnje medju gradjanima bivše Jugoslavije. Ne znam da li su na prijemu bili glasni i agresivni kao i obično, (poput Aleksandra Tijanića, prvog čovjeka RTS-a ili Hloverke Novak Srzić sa HTV-a), ali sam posve siguran da će ovo dvoje, a i mnogi drugi, posve lako, ako zatreba, ponovo služiti posve suprotnom cilju od onog koji je simbolizirao prijem u Zagrebu.
Ja, naravno, nemam osobno ništa protiv pomirenja, dapače. Ali, ova zagrebačka epizoda mi se čini vještački vodjena, politički naduvana i ljudski neubjedljiva. Puna lijepih riječi ova posjeta kao da govori – nije bitno šta je bilo, nije bitno ko je kriv, neka to rade stručnjaci, mi idemo dalje!
Ne mislim da se može ići dalje i da se pomirenje može graditi na tezi da ¨pravnici¨ i povjesničari treba da procjenjuju ko je vodio rat na čijoj teritoriji naprimjer, kako se zalaže predsjednik Srbije u intervjuu HRT-u. Točnije, ta bi teza bila posve prihvatljiva i dobrodošla ako se politika, na čijem čelu jeste Boris Tadić, politički obračuna sa onima koji su za rat odgovorni. Povjesničari nisu odgovorni za politiku, oni su odgovorni za povjesne činjenice. Za politiku su odgovorni Boris Tadić i Ivo Josipović.
Bez tog političkog raščišćavanja, koji bi trebao biti praćen sudskim, ratna priča ostaje nedovršena, ona se sakriva ispod tepiha i čeka novu priliku da se raspameti.
U Srbiji, naprimjer, slobodno rade, šetaju i uživaju ljudi koji su bili nosioci te politike. Medju njima ima onih koji su odgovorni za etnička čišćenja, ima generala koji su bili oficiri JNA, pa se preobukli u uniformu vojsku RS, pa se poslije rata preobukli u uniforme Vojske Jugoslavije i danas su oficiri Vojske Srbije. Šetaju bivši ministri, policijske vodje, političari koji su kreirali etnička čišćenja. Srbija je, zahvaljujući politici koju već godinama vodi vlada i predsjednik postala ¨sigurna kuća¨ za nosioce politike 90-ih koja je dovela do rata.
Ima i u Hrvatskoj i političara i oficira, i neki od njih su bili na prijemu, kojima se lako na dušu može staviti podosta zla učinjenog u odbrani Hrvatske.
Boris Tadić sebe hvali u Zagrebu kako je bio usamljen u borbi za mir i pomirenje ali je zaboravio čitav niz ljudi u Beogradu, Podgorici, Sarajevu i Zagrebu koji su u tom opredjeljenju stavljali kocku svoje živote. Reagirao je čak i potpredsjednik crnogorske vlade, Svetozar Marović podsjećajući da je "bolje slaviti drugoga nego sebe".
To su ljudi koji ne zaslužuju zaborav nego ordenje. Oni su morali biti na zagrebačkom prijemu, a ne ratni huškači.
Tadić je, dalje, rekao na Kordunu, u selu Krnjak kako je svjestan problema položaja Hrvata u BiH i da će o tome razgovarati sa predsjednikom RS, Miloradom Dodikom. Selo naseljavaju Hrvati izbjeglice iz Banjaluke, a tu su nekada živjeli gradjani samo srpske nacionalnosti. Sada ih je pola-pola, ujedinjava ih nevolja teškog života i razočarenje.
Ali, kakve veze ima Boris Tadić sa Hrvatima izbjeglim iz Banjaluke? Valjda je to problem vlade BiH, entiteta u Banjaluci i vlade Hrvatske! Ako ćemo sve svesti na nacionalnu dimeziju tada o položaju Hrvata treba da razgovaraju Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a ne Srbi medjusobno!
Ja razumijem bilo čije političke ambicije da se bude lider svih Srba, (ili Hrvata, Bošnjaka itd) ali te su ambicije imale pogubne posljedice u bliskoj prošlosti.
Još jednom, moje dužno poštovanje i Josipoviću i Tadiću za korake koje čine ka normalizaciji odnosa. Slažem se i sa privrednicima koji traže zajedničke poslovne interese, mada mi je parola koju su objavili svijetu - ¨zajedno smo jači!¨ - smiješna.
Ali, napuhani balon pomirenja brzo će pući ako ne budu slijedili drugi, temeljniji dokazi da je do pomirenja zaista stalo.
Ako nas budu mirili oni koji su huškali na rat, poput prisutnih na prijemu povodom posjete predsjednika Srbije Hrvatskoj onda stvarnog pomirenja nema. Ono je lažno. Svako pomirenje koje je istinsko mora prije svega raščistiti i sa politikom koja je vodila ka ratu, koja je vodila rat i sa ljudima koji su takvu politiku vodili prije rata, za vrijeme rata, poslije rata, pa čak i danas.
Jedan od optuženih za ratni zločin je na sudu u Srbiji prije koju godinu priznao krivicu, a upitan zašto je sve to radio odgovorio je otprilike ovako: vidio sam na televiziji šta su drugi radili Srbima!
Dotični vojnik je završio u zatvoru, a ljudi koji su odgovorni za takvu uredjivačku politiku su bili na prijemu u Zagrebu.
Svako pomirenje pada na toj činjenici.