Balkan-i-ja

Od cipela ”po mjeri” do premijera

Mora da sam to vec negdje napisao.

Davno pred rat, dok sam jos bio dopisnik iz Banjaluke, koja tada nije bila ”srpska”, snimao sam neki TV prilog u tamosnjoj fabrici obuce. Dok sam sjedio u kancelariji direktora usao je jedan radnik i uzeo mi mjere stopala. Shvatio sam sta zeli, ali sam sacekao da on izadje i na izlasku rekao direktoru: ”Znate, svi mi imamo svoju cijenu ali je moja veca nego par cipela!”

Tako nisam dobio svoj par cipela ”po mjeri”.

Mora da je bivsi premijer Hrvatske Ivo Sanader negdje na pocetku svoje karijere pristao na neke ”cipele po mjeri”, pa se to kasnije pretvorilo u paukovu mrezu korupcije i kriminala.

Hrvatska tako sve brze juri ka jednom normalnom modernom drustvu i na tom putu racuni moraju da stignu za sve – i za ratne zlocine i za pronevjere i za kriminal.

I dok u Hrvatskoj sada drhte oni koji su bili sa Sanaderom u kolu, a jos nisu u zatvoru, dok clanovi vlade razmisljaju koga ce Sanader povuci za sobom, meni se postavlja pitanje ko je u regionu slijedeci i gdje ce se klupko prvo poceti odmotavati nakon Hrvatske. Da li u BiH gdje vec postoje optuznice za korupciju protiv, naprimjer, Dodika i Radoncica, ili ce poceti od onih cije optuznice jos nisu ni objavljene?

Od koga ce poceti u Srbiji - od velikih i ”uspjesnih” privrednika, bivsih premijera, direktora javnih institucija ili ce se klupko poceti odmotavati od jednog od obicnih kriminalaca koji ce ”propjevati” kako bi spasio sopstvenu kozu?

Hoce li se u Crnoj Gori sve opet vratiti na optuzbe protiv sada vec buduceg bivseg premijera Djukanovica?

Gdje god pocne, dobro je da pocne jer, kad tad, poceti mora.

Korupcija je i u svijetu u tolikoj mjeri rasirila svoje pipke da vec i drzave korumpiraju druge drzave, to je odavno prestala biti ”drustvena anomalija” i postala nacin zivljenja. Cak i u SAD koje se dice visokom mjestu drzave gdje nema korupcije sve se vise postavljaju pitanja o lobiranjima i lobistima. Jer u SAD mozes kupiti gotovo sve – ako platis porez.

Moze biti da bih danas bio bogat da sam prihvatio one cipele ”po mjeri” jer bi nakon njih slijedilo odijelo ”po mjeri”, pa namjestaj ”po mjeri”, pa auto ”po mjeri”, pa stan ”po mjeri”……pa bi moze biti bio i premijer.

Pa bih danas opet dobijao cipele ”po mjeri” – u nekom od bjelosvjetskih zatvora.

Gdje su granice novinarstva?

Vijest koju su mnogi očekivali je stigla – osnivač Wikileaksa, Juliana Assange je uhapšen u Londonu. Optužen je od strane Švedske za silovanje. Tako kažu činjenice. Assange odbacuje optužbe.

Svi, naravno, misle da je iza svega nečiji pritisak, vjerojatno američki, da se osnivač Wikileaksa uhapsi i tako spriječi daljne objavljivanje povjerljivih dokumenata do kojih je on došao i koji su ovih dana tema svakog diplomatskog razgovora.

Može se argumentirati i da je nedopustivo da vlada bilo koje države, pa i SAD, izražava netoleranciju prema novinarima koji otkrivaju njene tajne.

Aidan White, generalni sekretar Međunarodne federacije novinara kaže u intervjuu za radio Slobodna Evropa da su ¨vlasti odlučile da demonizuju pojedince koji su informacije obelodanili, umesto da se ozbiljno zamisle nad značajem ove novonastale istorijske
situacije, situacije bez presedana, u odnosima između država i njihovih građana.¨



Po svoj prilici Julian Assange nije prekršio zakone SAD jer nije sam došao do tajnih depeša nego mu ih je neko dao. Pravo je tako na njegovoj strani.

Jučer je, medjutim, Wikileak objavio listu objekata u svijetu koje SAD smatraju mogućim ciljevima terorističkih napada. Prije nekoliko dana je objavljena tajna diplomatska poruka iz Irana u kojoj se otkriva kako je jedan gradjanin, Dr. Vahedi, pobjegao iz Irana, i koju je rutu koristio.Takodje je objavljeno s kim su razgovarali predstavnici SAD i kada i gdje. Ima primjera da se ne navodi ime sugovornika ali se otkrivaju svi bitni detalji pa je sugovornika lako otkriti.

Da li je osnivač Wikileaks otišao predaleko? Kome može koristiti lista objekata koje SAD smatraju mogućim metama napada? Znači li to da sada teroristi znaju koji objekti nisu od vitalnog značaja pa se dakle nedovoljno čuvaju?

Zašto se objavljuje ruta kuda ljudi bježe iz neke zemlje i da li se time vladama daje osnovna informacija kojim putem ljudi bježe?

Zašto se daje bilo kojoj vladi informacija o tome ko je i šta s kim razgovarao? Znači li to da ubuduće niko ni s kim neće razgovarati jer će se svi bojati da ne procure neke nove diplomatske depeše iz bilo koje države?

San je svakog novinara da dodje do neke tajne i da je objavi, mnogi to plaćaju životima. Ali, ubjedjen sam da novinarstvo ima svoje granice te da ima primjera kada objavljivanje podataka ne koristi toj javnosti nego služi protiv njenih interesa.

Objavljivanje tajnih spiskova objekata koji se posebno čuvaju, ruta kojom ljudi bježe iz pojedinih zemalja, imena ljudi koji razgovaraju sa strancima – ne spada u novinarstvo u interesu javnosti.

Da budem jasan – čestitam Julianu Assangeu na uspjehu koji postiže sa objavljivanjem tajnih dokumenata ali sam ubjedjen da je prešao dozvoljene granice. Nisam baš ubjedjen da ga zbog toga treba hapsiti (kao što i nije pritvoren radi toga) ali bi i on i svaki drugi pripadnik moje profesije morao znati ko se ugrožava kad se nešto objavi i šta je interes javnosti.