Dok ovih dana čitam o blokadi i deblokadi puteva na sjeveru Kosova sjećanja me vraćaju dvadesetak godina unazad. Ali, ne po blokadama naroda uz pomoć balvana nego na nešto posve drugo.
Naime, Beograd je izrazio svoje ¨razočarenje¨ što su gradjani sjevera Kosova uopće i sazivali skupštine opština, koje su trebale dati suglasnost za sporazum sa KFOR-om. Resorni minister, Goran Bogdanović kaže da je pogaženo neophodno jedinstvo.
Goran Bogdanovic, Srbijanski ministar za Kosovo i Metohiju
“Niko nije tražio da se održavaju skupštine opština, da se donese bilo kakva odluka. Ako smo bili svesni da ovakvu odluku ili podršku sporazumu nismo mogli na taj način da izdejstvujemo onda nije trebalo zakazivati sednicu.¨
Poruka je dakle jasna: ako imaš podršku, sazivaš skupštinu, ako nemaš onda nadjes drugi način.
Baš je tako Srbija postupala i prema Srbima iz Hrvatske, Najprije su ih ubjedjivali da je Srbija iza njih pa su i u Kninu i u Kosovskoj Mitrovici vikali ¨Ovo je Srbija¨. Onda su ih ubjedili da formiraju svoje samoupravne organe što se završilo formiranjem Srpske autonomne oblasti pa čak i komičnim proglašavanjem države u Hrvatskoj. E, onda je došao plan Z4. Beograd se suočio sa porazom i morao je prizvati činjenicu postojanja Hrvatske. Drugim riječima nije smio podržavati Srbe u Krajini. Zato je Beograd ubjedjivao Knin da private plan Z4, ali su ga u Kninu odbili. Rezultat: oslobadjanje teritorija i odlazak Srba iz Hrvatske.
Evo sada Srbija je ponovo u istoj situaciji jer je vodila istu politiku. Najprije je ubjedjivala sunarodnike na sjeveru Kosova da se organiziraju, osiguravala pomoć, žmurila na cvjetanje kriminala (koji je, uzgred, najviše profitirao do sada od činjuenice da granice nisu kontrolirane), još uvijek ponavlja da Srbija nikada neće priznati Kosovo i tako dalje.
Onda je Kosovu dozlogrdilo da na teritoriju države koju za sada priznaje više od 70 zemalja nesmetano ulaze šverceri i kriminalci koji pod firmom odbrane srpskih interesa pune svoje džepove pa je pokušalo uspostaviti kontrolu nad svojim granicama. Reagirali su Srbi sa Kosova, uništavali granične kućice, postavili barikade na putevima.
Jedinice KFOR-a na Kosovu u Augustu 2011
Onda je KFOR preuzeo kontrolu, uspostavio dogovor sa Prištinom i Beogradom, ali taj dogovor ne odgovara onima koji predstavljaju Srbe sa Kosova. Srbija je sada suočena sa mogućim početkom pristupnih pregovora sa Evropskom unijom pa, otud, mora poštivati ninstitucije te iste Evropske unije. I ponovo Beograd traži da Srbi, ovaj put na Kosovu, budu razumni i private dogovor.
Boris Tadić, predsjednik Srbije, nema izbora nego ići ka Evropskoj uniji. I taj je izbor za Srbiju najbolji mogući. Na tom putu nema mjesta za balvane i blokade.
Alio, ne može se mjesecima i godinama ¨pumpati¨ (izjavama, medijima, obećanjima) atmosferu bilo u Kninu ili u Kosovskoj Mitrovici pa onda očekivati da će ti isti gradjani preko noći moći prihvatati ono što je u datom trenutku ¨razumno¨. Ne može se godinama stvarati iluzija da nešto postoji, a onda preko noći reći ¨puj pike ne važi¨! Ne može se godinama sijati mržnja sa TV ekrana, a onda pretvarati da se sve može riješiti jednim običnim izvinjenjem!
Isto onako kako je Srbija i njen vrh iskoristio Srbe u Kninu za svoja politička opredjeljenja i odustao od njih onog trenutka kad je to morao, tako će se isto dogoditi i već dogadja Srbima na sjeveru Kosova.
Neovisnost Kosova je neminovnost, što se prije ta činjenica prihvati to će se veća prava gradjanima Kosova srpske nacionalnosti osigurati. Što taj process bude duže trajao – biće obrnuto. To je pokazala situacija u Hrvatskoj, to će se dokazati na Kosovu.
Svakom razumnom bi moralo biti jasno da problem nije u tome što se čine greške, nego što se one ponavljaju.
Jer tada nisu greške – nego politika.
Ali, to su radili i drugi! - možda će ¨podviknuti¨ neko od moljih čitalaca.
Jesu, ali to ne opravdava ni jedne ni druge.
