Balkan-i-ja

U nekoliko navrata su me čitatelji na ovom blogu optuživali da ja pronalazim sve što ne valja u Srbiji i samo o tome pišem.
Možda će ovo biti još jedna prilika za takve optužbe ali ima stvari koje hroničar ne može i ne smije zaobilaziti i propuštati.

Naime, Matica srpska je objavila prvo kolo edicije "Deset vekova srpske književnosti" - poduhvat koji bih uvijek podržao jer nam je na "našim" prostorima daleko previše primitivizma i politike, a premalo kulture i lijepe riječi.

I ništa nebi bilo sporno da u tom kolu ne postoji i treći svezak koji obrađuje "Poeziju Dubrovnika i Boke Kotorske" !?
Dubrovačka renesansna poezija, na primjer, Ivan Gundulić i Marin Držić su tako progalšeni sprskim piscima!?

Na pitanje zašto, stiže odgovor od autora edicije. Glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanović kaže da je poštovano pravilo da bude zastupljena književnost pisana na srpskom jeziku na svim njegovim "oblicima" i narječjima! Tako je u ediciju ušla poezija baroka i renesanse pa će po toj logici svoje sveske imati i Ivan Gundulić i Marin Držić, kaže glavni urednik ove edicije
Matice srpske.

Drugim riječima ono što je hrvatski i crnogorski jezik - to je u stvari jedan oblik srpskog, jedno njegovo narječje.

Možda neko misli da se takva otimačina tuđe kulture i tuđe baštine nije nikad događala - ali primjeri govore suprotno.

Ivo Andrić se u medijima Srbije definira kao srpski pisac, Meša Selimović također. Ivo Andrić jeste bio Hrvat, jeste bio bosanskohercegovački književnik i jeste pisao na srpskom jeziku. Tom logikom Ivo Andrić se može uvrstiti u pisce koji su pisali na srpskom jeziku. Ali, ta logika se onda mora primjeniti na sve, a ne samo na Andrića. Po toj logici čitava plejada pisaca koji su pisali na bosanskohercegovačkom, crnogorskom ili hrvatskom jeziku ne može biti uvrštena u izdanje pisaca srpskog jezika.

Logika je međutim jedno, a politika nešto posve drugo. Pa će onda uzeti Hrvata koji je pisao na srpskom i proglasiti ga sprskim piscem, pa će onda uzeti Srbina koji je pisao na crnogorskom ili bosanskom, pa i njega proglasiti srpskim piscem, a evo sad, sad se i Hrvati koji pišu na hrvatskom, ili još preciznije na dubrovačkom narječju hrvatskog jezika isto proglašavaju Srbima.

Već je reagiralo i ministarstvo kulture Hrvatske, iz BiH ne reagira niko jer tamo neki nepismeni ljudi na vlasti tvrde da je Andrić pisao ružne stvari pisao o Bosni i Hercegovini i slikao Bošnjake u negativnom kontekstu pa se lako odriču jedinog nobelovca.

Njihova je glupost jednaka gluposti objavljivanja hrvatskih pisaca u ediciji srpske književnosti.

Glupost je međutim jedno, politika posve drugo. Jer ako jedna politika podržava glupost tada glupost dobija legitimitet i dobija novo, političko ime - otimačina.

Ako je jezik Dubrovačke renesanse bio narječje srpskog jezika onda se time negira hrvatski jezik, dakle, negira se nacija koja govori tim jezikom. Tako je i nedavno uhapšeni Božidar Vučurević govorio da je Dubrovnik srpski grad!
Tako je i Karadžić govorio, da je srpska zemlja tamo gdje je srpski grob.
Tako je i Miloševic stvarao Veliku Srbiju gdje god da su živjeli građani srpske nacionalnosti.

Samo me zanima kako to da država kojoj su puna usta o ravnopravnosti u regionu, o dobrosusjedskim odnosima, o poštivanju granica - izdvaja državna sredstva da podrži projekte koji su suprotni toj istoj zvanično proklamovanoj politici.

Ili, u stvari, i nisu!

Balija na golu, četnik i ustaša na krilima

Eto, dogodilo se, zamislite, nakon 15 godina čekanja. 15 su godina FIFA i UEFA, kumili, molili, predlagali, zahtijevali, odlagali, preklinjali, obećavali, prijetili i praštali – da gospoda u Nogometnom savezu BiH pristanu na promjenu Statuta i izaberu jednog, a ne tri predsjednika.

15 godina se nespobnjakovići koji su svoje neznanje zamotali u nacionalne zastave otimaju, koprcaju, razgovaraju, obećavaju, predlažu i odmažu, pregovaraju, prijete, blokiraju i nadglasavaju i na kraju – ništa.

U zemlji u kojoj vodje proglašavaju nacionalnim interesom ko je na golu, a ko maser u nogometnom timu ništa se drugačije nije ni moglo dogoditi.

U zemlji u kojoj Dodik uspješno i nekažnjeno razara svoju sopstvenu državu i u čemu mu asistira ponovno rodjeni HDZ to što je suspendovan nogometni savez je posve normalna pojava.

U toj se istoj zemlji ne diže kuka i motika protiv onih koji su sve zakuhali nego protiv FIFA i UEFA koji su donijeli odluku o suspenziji.

Sad će i Savez i klubovi, ali i igrači, u izolaciju. Nema više Evrope i svijeta. Ljepota – pa to su im lideri i htjeli. To što će ionako niska cijena talentiranih nogometaša i fudbalera pasti – nije važno, to što će svako ko imalo vrijedi pobjeći prijeko, to što će se nogomet igrati na još nižem nivou – nije važno. A nije ni novo. Važno je da se ostvario nacionalni interes i da se razbija još jedna institucija. Nije važno koliko se i šta razbija, važno je da je to što se razbija – zajedničko.

Jer lijepo nam je medjunarodna zajednica rekla – dogovorite se, i onda svakom dodijelila pravo da sve blokira.

Konačno, isto se to već davno dogodilo u mnogim drugim oblastima. Već odavno zemlju složno napuštaju svi oni koji mogu, a ostaju samo oni koji nemaju kuda otići. Već odavno je kriterij toga šta je dobro u svakoj profesiji, pa i mojoj novinarskoj, spušten posve prenisko.

Čitam da će sada FIFA i UEFA možda doći i uspostaviti prinudnu upravu. Daj bože, da neko dodje i uspostavi prinudnu upravu u čitavoj državi u kojoj su se zagrlili nesposobnost, nacionalizam i korupcija, ne samo u Nogometnom savezu.

Baš kao i u mnogim drugim primjerima oni su doveli stvar do kraja i umjesto da podnose ostavke oni će pobrati lovorike kod svojih nalogdobavaca.

Zato što jako dobro znaju da prinudne uprave neće biti. Ni u nogometu.

Može biti da će ti isti naći neki način da se ponovo izvuku pa se recimo dogovore da se predsjednici, treneri i igrači rotiraju svakih šest mjeseci. Pa će na lijevom beku najprije igrati Hrvat, na desnom Srbin, centarhalfa može odigrati Bošnjak. Šest mjeseci kasnije će se rotirati, u skladu sa politikom nacionalne ravnopravnosti. Pa 'e srpski maser masirati srspku nogu, bošnjački bošnjačku, a hrvatski hrvatsku.

Važnija je nacionalna ravnopravnost nego ko je dobar maser, ko igra dobro beka, a ko napadača!

Balija na golu, četnik i ustaša na krilima. Kakva je to reprezentacija – nigdje joj kraja nema, niko sa njom nebi ni igrao.

Svi bi od nje pobjegli - od straha.