Na Muzičkoj akademiji Sarajevo prije dva dana je održana konferencija pod nazivom "Žene nositeljice narodne muzičke prakse u Bosni i Hercegovini". U 65 godina postojanja bh. etnomuzikologije ovo je prvi skup koji se isključivo bavio ženama i ženskim muzičkim repertoarom.
Na Palama već deset godina djeluje izvorna grupa "Planinke". Članice, njih sedam, okupile su se da bi sačuvale tradicionalne napjeve na koje, kako tvrdi članica Vinka Čečar, današnje generacije gledaju kao na nešto zastarjelo i sramotno.
"Mi njegujemo tradiciju sarajevsko-romanijske regije, a ona je poznata po mnogo čemu, prvenstveno po lijepim običajima. Naši preci su uspjeli da to stvore i oplemene. Sramota je da mi danas, u vremenu tehnoloških dostignuća, to pustimo da propada. Naši narodi nisu imali ništa posebno, ali su sami bili kreativniji, osmislili su razne igre i pjesme da bi se zadovoljili, da bi bili, odnosno i bili su sretniji, zadovoljniji i, čini mi se, da su lakše živjeli", navodi Vinka Čečar za RSE.
Svojim radom grupa "Planinke" inicirala je formiranje sličnih vokalnih sastava.
"Primijetila sam u Foči jednu mlađu grupu koja, kad se pojavi, to je aplauz do suza. Stvarno je lijepo kad vidiš mlado a lijepo, a još ako ima i dobro grlo - šta ti više treba", kaže kroz smijeh Vinka Čečar.
Marica Filipović dolazi iz mjesta Lug, opština Žepče. Više od 20 godina vodi Hrvatsko kulturno društvo "Ognjišta" Lug-Brankovići. Kako ističe za naš radio, zaljubljena je u stare običaje. Svestranost pokazuje talentom prema koreografiji, jednako dobro svira šargiju, dvojnice, bugatiju, te pjeva.
"Mladi su danas više zainteresirani za instrumente, bili to gitara ili šargija. Glazba je glazba. Ljudi vole glazbu, pa se onda neko opredijeli za dvojnice, šargiju ili violinu, a netko za gitaru. Mogu se pohvaliti da imam učenike koji čak bolje sviraju od mene i to mi je baš drago. Kad kažeš da te je učenik nadmašio - to je za mene poseban ponos. A, što se tiče vokalne tradicije, samo oni koji su do desete godine imali priliku da se susretnu sa takvom glazbom, od njih možemo očekivati da će ju njegovati", ističe Marica Filipović.
Priča o Marici Filipović je svijetli primjer otvorenog prenošenja muzičke prakse što, ne tako davno, nije bio slučaj.
"Žena je uvijek bila stavljana u drugi plan zbog patrijarhalnih strogih i nepisanih normi. Ali, kao što je rekla i moja kazivačica (Marica Filipović) ona tek sada može izaći u javnost i zasvirati narodni instrument. Ranije joj to otac nije dozvoljavao. Krišom je učila samu sebe da svira šargiju i dvojnice, slušala oca i druge kako to rade, ali joj opet to nije dozvoljavao. Ona sada neke stvari otvoreno kaže - da je tek sada slobodna da može javno nastupati", pojašnjava etnomuzikologinja Kristina Čustonjić iz Glazbene škole "Katarina Kosača Kotromanić" u Žepču.
Istraživanja na temu žene kao nositeljice bh. narodne muzičke prakse su postojala i prije, međutim, ne u onom kontinuitetu i formi koja bi bila dostatna da se ukaže na specifičnost ženskog tradicionalnog muzičkog stvaralaštva.
"Moram priznati da su se istraživači u prošlosti susretali sa brojnim problemima, od toga da nisu mogli prići kazivačicama, jer je žena živjela u četiri zida. Dakle, muškarac, koji nije bio iz njenog bližeg okruženja, nije mogao ni da joj priđe, što znači da je bilo vrlo teško i da se snimi pjevanje neke žene", kaže etnomuzikologinja Jasmina Talam sa Muzičke akademije Sarajevo.
Ipak, pojedini istraživači sa kraja 19. vijeka, uglavnom narodne književnosti, mudro su postupili - snimili pjevanje svojih majki, sestara i ostalih žena iz bliže familije, te zapis stavili u zbirke.
"Kasnije su jednu sličnu metodologiju uspostavili Milman Parry i Albert Lord, profesori sa Harvarda koji su istraživali ovdje 30-ih godina. Bilo im je jasno da ne mogu doći do žena da snimaju, ali su uspjeli da nađu mladiće koji su bili sinovi ili bliži rod nekih žena koje su bile dobre kazivačice. Zahvaljući tim nekim osobama iz Gacka u to doba, zabilježeno je pjevanje Rabe Zvizdić, koja je ispjevala više od 500 narodnih balada, ili Đule Dizdarević", ističe Talam.
Zapravo, očit je razlog zašto su se etnomuzikolozi u istraživanjima posvetili ženskom stvaralaštvu.
"Žena, kao nositeljica tradicije, nama je interesantna zato što žene sa lakoćom u svom repertoaru nose i ono starinsko i ono novo. Žena je ta koja tradiciju čuva, koja je suvereno prenosi, ali sa lakoćom usvaja i neke nove elemente", pojašnjava etnomuziokologinja Tamara Karača Beljak.
Od 2000. godine ponovo su pokrenuta terenska istraživanja koja se najčešće vežu za određene magistarske i doktorske radove ili u okviru predmeta Etnomuzikološka istraživanja i terenski rad. Međutim, zbog ograničenih finansijskih mogućnosti istraživanja su vrlo kratka, često i neredovna, što otežava rad etnomuzikolozima.
Etnologinja Nirha Efendić je prije dvije godine provodila istraživanje i zabilježila niz lirskih usmenih pjesama iz pamćenja srebreničkih povratnica, žena koje su preživjele genocid.
"Trebali su mi sati da dođem do tog materijala i kad bih, najzad, došla do trenutka kada one govore svoje pjesme, onda je to bilo strašno značajno za mene. Ja sam te pjesme snimila. Žene su pjesme kazivale, a ne pjevale. Te 2012. snimila sam 42 pjesme i uglavnom se radi o lirskom distihu. Kada je riječ o urbanoj sredini, tu sam snimila nekoliko lirsko-narativnih pjesama", ističe Efendić.
Konvenciju Ujedinjenih nacija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine Bosna i Hercegovine je ratifikovala 2003. godine. I dok zemlje susjedstva užurbano rade na zaštiti svog naslijeđa na listu UNESCO-a, Bosna i Hercegovina, čija je narodna muzička praksa itekako raznolika, u tom procesu je malo učinila.
"Ne bih rekla da Bosna i Hercegovina mnogo kaska na tom polju. Makedonija je mnogo ranije ratifikovala konvenciju od BiH, ali to su veoma spori administrativni procesi. Hrvatska je jedino tu napravila iskorak, jer su oni brzo popisali sve svoje, ali Hrvatska ima puno veću mrežu stručnjaka nego što Bosna i Hercegovina ima i to moramo priznati. Dakle, to su spori procesi, ali to ne znači da BiH mimo UNESCO-a i toga da li je nešto javno zaštićeno, ne treba da radi na zaštiti u bh. institucijama", poručuje Dragica Panić, etnomuzikologinja iz Banjaluke.
Konferencija "Žene nositeljice narodne muzičke prakse u Bosni i Hercegovini" je prva u 65 godina postojanja bh. etnomuzikologije a koja se bavi ženama i ženskim muzičkim repertoarom.
"Ja sam posve uvjerena, s obzirom na interes koji je pokazan ovdje u punoj sali i na neke sugestije koje smo dobili, da će ovakvih skupova biti još više, kao i onim na temu o ženama čuvaricama i nositeljicama tradicijske prakse. Smatram da će nam budući susreti otvoriti vrata za nastavak ove misije u okviru rodne etnomuzikologije", zaključuje Tamara Karača Beljak.
Ova konferencija je ujedno i prvi ovogodišnji događaj sa kojim je počelo obilježavanje 60. godina Muzičke akademije Sarajevo.
