Marija Arnautović
Prije dvije sedmice u Haškom je tribunalu počela odbrana Radovana Karadžića, optuženog među ostalim i za genocid. U dvodnevnoj uvodnoj riječi Radovan Karadžić pred Tribunalom u Hagu negirao je sve tačke optužnice. Karadžić se branio uglavnom minimiziranjem počinjenih zločina za koja je optužen ili optuživanjem drugih. Tako je između ostalog negirao zločin u Srebrenici, opsadu Sarajeva, sistematsko ubijanje civila u glavnom gradu BiH, te postojanje logora pod kontrolom srpskih snaga.
Radovan Karadžić je svoju odbranu bazirao uglavnom na negiranju već dokazanih ratnih zločina - među ostalim i negiranju genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine. Tako je ustvrdio da je u tom bosanskohercegovačkom gradiću ubijeno oko 2.500 hiljade Bošnjaka.
Žrtve srebreničkog masakra nisu iznenađene Karadžićevim istupima na sudu. Među njima je i Hasan Nuhanović, direktni svjedok genocida. On je jedan od mnogobrojnih ljudi koji je 13. jula 1995. godine poslednji put vidio svoje najbliže. Tada je posljednja grupa civila, pod oružanom pratnjom, izvedena iz vojnog logora Holandskog bataljona u Potočarima.
Hasan Nuhanović Hasan Nuhanović u to vrijeme bio je zaposlen kao prevodilac Misije vojnih promatrača u Srebrenici. On je u dvadesetak minuta, koliko je bilo potrebno da izbjeglice u koloni iz drugih dijelova logora dođu do kapije, ostao bez oca, majke i brata:
„Nisam ništa bolje ni očekivao od Karadžića - mislim na negiranje. Mi koji smo preživjeli, mi koji predstavljamo hiljade porodica žrtava genocida iz Srebrenice, smo se dosad susretali sa osobama koje su na više načina negirale. Dovodili su se u pitanje brojevi žrtava. Ako prihvate da je određeni broj ljudi ubijen, onda neće da prihvate riječ genocid. Tu riječ genocid nisu izmislili ljudi koji su preživjeli u Srebrenici, nego Sud u Hagu, tj. dva suda u Hagu. On pominje neki broj od 2.500 žrtava. Mi smo dosad u Potočarima ukopali preko 3.700 osoba koje su ubijene u julu 1995. godine, a po mojim saznanjima preko 6.000 osoba je identifikovano uz pomoć DNK analize njihovih posmrtnih ostataka. Znači, to su statistički brojevi, ako oni bilo šta znače u tom kontekstu.“
Karadžić je u uvodnoj riječi negirao i zločine počinjene na sarajevskoj tržnici Markale, ali i činjenicu da su stanovnici Sarajeva živjeli u četvorogodišnjoj opsadi. Prvi masakr na pijaci Markale dogodio se 5. februara 1994. godine kada je 68 ljudi ubijeno, a 144 ranjeno. Drugi se dogodio 28. augusta 1995. godine, a ubijeno je 37 ljudi, dok ih je ranjeno 90. Drugi napad je bio direktan povod da NATO snage bombarduju srpske položaje.
Karadžić je, naime, ustvrdio da su masakri nad civilnim stanovništvom u Sarajevu podmetnuti, te da su tadašnje vlasti u Sarajevu, kako je kazao, posebnom metodom lukavstva u ratovanju ubijale sopstvene civile, a to prikazivale kao zločin srpskih snaga.
Iako se o tome odakle su došli projektili ispaljeni na tržnicu Markale i danas vode žustre polemike, na nekim drugim suđenjima pred Haškim sudom dokazano je da je projektil koji je ubio civile na ovoj pijaci ispaljen sa položaja tadašnje Vojske RS. O tome je u Haškom sudu svjedočio i profesor iz Sarajeva, balističar Berko Zečević:
„Ja sam pet puta bio kao svjedok u Haškom tribunalu u nekoliko slučajeva - slučaj genarala Galića, slučaj generala Miloševića, gospodina Krajišnika, predsjednika Srbije Miloševića - i svaki put su Markale bile dovedene u pitanje, ali sa različitih pozicija. I svaki put ja sam iznio, ne svoje mišljenje, nego analizu koja je bila bazirana na čisto fizikalnim aspketima slučajeva koji su se ovdje desili, i u toj vojnoj forenzici ili terminalnoj balistici koja je dostupna jednom užem krugu stručnjaka. I tu neme nikakvih dilema da li su se desile Markale ili se nisu desile.“
Za jedan od zloglasnih prijedorskih logora iz proteklog rata, onaj u Trnopolju, Radovan Karadžić ustvrdio je da je bio prihvatni centar za izbjeglice. Slike ovog logora obišle su svijet i nakon toga se počelo govoriti o zlostavljanjima i mučenjima zatvorenika, te postojanju logora u Bosni i Hercegovini.
O logoru Trnopolje svjetska javnost saznala je 5. augusta 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Na ovom mjestu u Prijedoru, samo par metara od mjesta gdje je stajao Fikret Alić, čija je slika iza bodljikave žice obišla svijet, podignut je spomenik u pomen poginulim srpskim borcima. Žrtve logora Trnopolje kažu da ovaj spomenik boli više od Karadžićevog negiranja zločina počinjenih u Trnopolju. Sudbin Husić bio je jedan od zatočenika ovog logora:
„Sama činjenica da je kompletno nesrpsko stanovništvo protjerano sa svojih ognjišta, pa da niko nije dirnut, da niko nije pa ni verbalno uvrijeđen, dovoljno govori o veličini zločina koji su učinili Karadžićevi sljedbenici tada. Koncentracioni logor Trnopolje vam je bio klasičan koncentracioni logor za progon, odnosno za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja opštine Prijedor, a u tom progonu su učestvovale sve strukture tadašnjih opštinskih vlasti.“
Golgotu logora u Trnopolju prošao je i Edin Ramulić, predsjednik prijedorskog udruženja Izvor:
„Ono što je problem u svemu tome je da, nažalost, vejrovatno lokalni mediji u RS neće na isti način pratiti dokaze tužbe kao što sada svi prenose ono što Radovan Karadžić nudi u svojoj odbrani. I vjerovatno će to, pogotovo u lokalnoj srpskoj zajednici, stvoriti zbilja tu jednu relativizirajuću sliku o tome šta se zaista dešavalo u tim logorima. I to u je najveći problem.“
Ratni izvještač BBC-a o Karadžiću
Gordana Knežević
Novinar i dugogodišnji ratni izvještač BBC-a Allan Little, jedan od autora knjige i tv serije Smrt Jugoslavije, pratio je početak suđenja Karadžiću u Hagu i nakon toga je u razgovoru za RSE opisao držanje bivšeg vođe bosanskih Srba.
Allan LittleLittle: Izgleda kao Radovan Karadžić kojeg je svijet vidio u vrijeme rata u devedesetim. On nastupa sa istom samouvjerenošću, iznosi svoje stavove na isti način.
Njegova linija odbrane bila je otprilike ovakva: sve što su bosanski Srbi uradili u ratu bilo je isprovocirano akcijama drugih, ili kako on to kaže - izazvano “odlučnošću muslimana da idu u rat”.
Bosanski Srbi su sve radili u samoodbrani - on čak kaže da je optužnica uredu, samo da za sve to treba da odgovara muslimanska strana. To je uobičajeni Karadžić kakovog smo već vidjeli u Bosni tokom rata.
Little: Za mene je najznačajniji bio susret s Karadžićem u Ženevi 1993. godine kada je na stolu bio Vance-Owenov plan. To je bio momenat kada su gotovo svi, uključujući čak i Miloševića, bili spremni da prihvate taj plan koji je zapravo mogao okončati rat 2,5 godine prije nego što je on završen. Samo su bosanski Srbi bili protiv.
I sjećam se da sam mu u jednom momentu rekao - nakon intervjua: ’S jednim potpisom danas možete okončati rat. Vi ste sada na raskršću i ako izaberete taj put svijet će vas pozdraviti kao onog ko je između rata i mira izabrao mir, ali ako izaberete drugi put, što vi izgleda činite, možda vas čeka haška zatvorska ćelija.’
On se smijao i odgovorio je da nijedan srpski vođa ne može izdati svoj narod na način na koji je to tražio Vance-Owenov plan. I drugo, da haški procesi nisu ozbiljni i da niko od srpskih lidera neće tamo odgovarati. Bili su to počeci sistema međunarodnog suda pravde i njemu to nije izgledalo ozbiljno.
Intervju u cjelosti možete pročitati OVDJE.
Žrtvama okrenuli leđa
Maja Nikolić
Pročitajte kako komentarišu suđenje svjedoci i žrtve vremena i zločina za koje je Radovan Karadžić optužen pred Haškim sudom. O ženama Srebrenice je riječ.
Suđenje Radovanu Karadžiću kojem su majke Srebrenice i prisustvovale, bilo je novo podsjećanje na dan kada su o dvojene od svoje djece. Hatidža Mehmedović je ispričala da onog trenutka kada je ugledala da u sudnicu ulazi Radovan Karadžić poželjela je nestati. Kaže - izgubila je tlo pod nogama:
Ilustrativna fotografija
„Ja više nisam mogla slušati njegovu priču, više puta nisam znala gdje se nalazim, nisam znala za sebe, pa ne bih puno o njemu pričala - jer imamo mi toliko dokaza da nam ne mora Karadžić pričati i držati predavanja, jer on se nalazi kao na nekoj pozornici, a ne na optuženičkoj klupi.“
Jedna od majki Srebrenice, Rejha Avdić, kaže za naš program da bi se čak željela sa Karadžićem i susresti. Voljela bih da se sretnemo oči u oči, priča Rejha:
„I da ga dovedu pred moju mater, da mu mati kao što je on ubio njezina četiri sina, on ima svog sina, moja mati nema - i što pati i danas, što je bolesna, što priča sama sa sobom i pogleda kad će joj ko otvoriti vrata.“
Rejha Avdić kaže da je povjerenje u pravosuđe odavno izgubila, a boji se da bi Karadžić mogao doživjeti sudbinu Biljane Plavšić:
„Nije on mogao biti da je sakriven negdje u vreći. Znali su - neko je za njega morao znati. Kao i za Mladića što znade.“
Obiteljima žrtava okrenuta su već odavno leđa. Nas svi degradiraju, govore nam da se petljamo u rad pravosuđa, a mi samo želimo da oni zbog kojih naše djece više nema pogledaju u lice pravde, ogorčeno i kroz suze kaže Đula Kapidžić iz Srebrenice:
„Žrtvama su svi leđa okrenuli. Ne obraćaju pažnju, pa da kažu stvarno to se i to desilo, dajte da se ide naprijed, da se pomogne, da se nešto uradi. Imaju svi dokazi šta se desilo i šta je bilo. Međutim, oni to negiraju, naši popuštaju - i šta mi da radimo?“
Težinu suđenja Radovanu Karadžiću majke Srebrenice ponovno moraju nositi na svojim plećima. Ipak smatraju da, bez obzira što su reakcije i očekivanja u pogledu sudskog procesa podijeljeni, jedno je sigurno: ništa ne može izbrisati počinjeni zločin.
Ljudi su podijeljeni
Sead Sadiković
Radovana Karadžića svijet poznaje kao haškog optuženika ili samouvjerenog ratnog vođu bosanskih Srba. Prosto za podsjećanje - otkud je i kako ga se sjećaju i spominju njegovi suseljani i rodbina visoko gore, u crnogorskim planinama?
U Šavniku, rodnom mjestu Radovana Karadžića, malo ko se danas sjeća ratnog lidera bosanskih Srba. Rijetko je dolazio u svoje selo Petnicu, na kilometar udaljenu od centra gradića sa oko hiljadu stanovnika. Rođak Radoman ga svakako dobro zna:
„Iz istog sela, osam godina je mlađi od mene, bio dobar đak.“
Zahvaljujući tome i očevim prijateljima dobio je stipendiju za Srednju medicinsku školu u Sarajevu. Karadžića i Sarajevo tako je spojila sudbina. O Karadžiću i Bosni u Šavniku ljudi ne misle jednako:
„Ljudi su podijeljeni - isto kao što je podijeljena i politika: jedni su za, drugi su protiv.“
A u Petnici Karadžića u 15-ak kuća žive isključivo Karadžići. Uvjereni su da njihov Radovan nije počinio zločine. Zato je u Petnici Karadžića teško dobiti njihov komentar:
„Idem ja, nemam vremena, pozdravljam...“
Rođak Radovanov Radoman vjeruje da Karadžić nije činio zločine:
„Sve mu želim najbolje, ali što politiku njegovu ne simpatišem, to je druga stvar.“
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
Ganić pušten iz pritvora uz kauciju
Svjedok opovrgao svoje izjave protiv Šešelja
Podsjećanje na svirepe zločine "grbavičkog monstruma"
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
Prije dvije sedmice u Haškom je tribunalu počela odbrana Radovana Karadžića, optuženog među ostalim i za genocid. U dvodnevnoj uvodnoj riječi Radovan Karadžić pred Tribunalom u Hagu negirao je sve tačke optužnice. Karadžić se branio uglavnom minimiziranjem počinjenih zločina za koja je optužen ili optuživanjem drugih. Tako je između ostalog negirao zločin u Srebrenici, opsadu Sarajeva, sistematsko ubijanje civila u glavnom gradu BiH, te postojanje logora pod kontrolom srpskih snaga.
Radovan Karadžić je svoju odbranu bazirao uglavnom na negiranju već dokazanih ratnih zločina - među ostalim i negiranju genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine. Tako je ustvrdio da je u tom bosanskohercegovačkom gradiću ubijeno oko 2.500 hiljade Bošnjaka.
Žrtve srebreničkog masakra nisu iznenađene Karadžićevim istupima na sudu. Među njima je i Hasan Nuhanović, direktni svjedok genocida. On je jedan od mnogobrojnih ljudi koji je 13. jula 1995. godine poslednji put vidio svoje najbliže. Tada je posljednja grupa civila, pod oružanom pratnjom, izvedena iz vojnog logora Holandskog bataljona u Potočarima.
„Nisam ništa bolje ni očekivao od Karadžića - mislim na negiranje. Mi koji smo preživjeli, mi koji predstavljamo hiljade porodica žrtava genocida iz Srebrenice, smo se dosad susretali sa osobama koje su na više načina negirale. Dovodili su se u pitanje brojevi žrtava. Ako prihvate da je određeni broj ljudi ubijen, onda neće da prihvate riječ genocid. Tu riječ genocid nisu izmislili ljudi koji su preživjeli u Srebrenici, nego Sud u Hagu, tj. dva suda u Hagu. On pominje neki broj od 2.500 žrtava. Mi smo dosad u Potočarima ukopali preko 3.700 osoba koje su ubijene u julu 1995. godine, a po mojim saznanjima preko 6.000 osoba je identifikovano uz pomoć DNK analize njihovih posmrtnih ostataka. Znači, to su statistički brojevi, ako oni bilo šta znače u tom kontekstu.“
Karadžić je u uvodnoj riječi negirao i zločine počinjene na sarajevskoj tržnici Markale, ali i činjenicu da su stanovnici Sarajeva živjeli u četvorogodišnjoj opsadi. Prvi masakr na pijaci Markale dogodio se 5. februara 1994. godine kada je 68 ljudi ubijeno, a 144 ranjeno. Drugi se dogodio 28. augusta 1995. godine, a ubijeno je 37 ljudi, dok ih je ranjeno 90. Drugi napad je bio direktan povod da NATO snage bombarduju srpske položaje.
Karadžić je, naime, ustvrdio da su masakri nad civilnim stanovništvom u Sarajevu podmetnuti, te da su tadašnje vlasti u Sarajevu, kako je kazao, posebnom metodom lukavstva u ratovanju ubijale sopstvene civile, a to prikazivale kao zločin srpskih snaga.
Iako se o tome odakle su došli projektili ispaljeni na tržnicu Markale i danas vode žustre polemike, na nekim drugim suđenjima pred Haškim sudom dokazano je da je projektil koji je ubio civile na ovoj pijaci ispaljen sa položaja tadašnje Vojske RS. O tome je u Haškom sudu svjedočio i profesor iz Sarajeva, balističar Berko Zečević:
„Ja sam pet puta bio kao svjedok u Haškom tribunalu u nekoliko slučajeva - slučaj genarala Galića, slučaj generala Miloševića, gospodina Krajišnika, predsjednika Srbije Miloševića - i svaki put su Markale bile dovedene u pitanje, ali sa različitih pozicija. I svaki put ja sam iznio, ne svoje mišljenje, nego analizu koja je bila bazirana na čisto fizikalnim aspketima slučajeva koji su se ovdje desili, i u toj vojnoj forenzici ili terminalnoj balistici koja je dostupna jednom užem krugu stručnjaka. I tu neme nikakvih dilema da li su se desile Markale ili se nisu desile.“
Za jedan od zloglasnih prijedorskih logora iz proteklog rata, onaj u Trnopolju, Radovan Karadžić ustvrdio je da je bio prihvatni centar za izbjeglice. Slike ovog logora obišle su svijet i nakon toga se počelo govoriti o zlostavljanjima i mučenjima zatvorenika, te postojanju logora u Bosni i Hercegovini.
Koncentracioni logor Trnopolje vam je bio klasičan koncentracioni logor za progon, odnosno za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja opštine Prijedor, a u tom progonu su učestvovale sve strukture tadašnjih opštinskih vlasti.
„Sama činjenica da je kompletno nesrpsko stanovništvo protjerano sa svojih ognjišta, pa da niko nije dirnut, da niko nije pa ni verbalno uvrijeđen, dovoljno govori o veličini zločina koji su učinili Karadžićevi sljedbenici tada. Koncentracioni logor Trnopolje vam je bio klasičan koncentracioni logor za progon, odnosno za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja opštine Prijedor, a u tom progonu su učestvovale sve strukture tadašnjih opštinskih vlasti.“
Golgotu logora u Trnopolju prošao je i Edin Ramulić, predsjednik prijedorskog udruženja Izvor:
„Ono što je problem u svemu tome je da, nažalost, vejrovatno lokalni mediji u RS neće na isti način pratiti dokaze tužbe kao što sada svi prenose ono što Radovan Karadžić nudi u svojoj odbrani. I vjerovatno će to, pogotovo u lokalnoj srpskoj zajednici, stvoriti zbilja tu jednu relativizirajuću sliku o tome šta se zaista dešavalo u tim logorima. I to u je najveći problem.“
Ratni izvještač BBC-a o Karadžiću
Gordana Knežević
Novinar i dugogodišnji ratni izvještač BBC-a Allan Little, jedan od autora knjige i tv serije Smrt Jugoslavije, pratio je početak suđenja Karadžiću u Hagu i nakon toga je u razgovoru za RSE opisao držanje bivšeg vođe bosanskih Srba.
RSE: Vi poznajete Karadžića iz drugog vremena i iz drugih okolnosti. Intervjuisali ste ga više puta tokom rata u Bosni i Hercegovini. Kakav je vaš utisak o njegovom proteklom nastupu u odnosu na te ranije susrete?
Njegova linija odbrane bila je otprilike ovakva: sve što su bosanski Srbi uradili u ratu bilo je isprovocirano akcijama drugih, ili kako on to kaže - izazvano “odlučnošću muslimana da idu u rat”.
Bosanski Srbi su sve radili u samoodbrani - on čak kaže da je optužnica uredu, samo da za sve to treba da odgovara muslimanska strana. To je uobičajeni Karadžić kakovog smo već vidjeli u Bosni tokom rata.
RSE: Mnogi strani novinari su bili fascinirani sa Karadžićem jer je on bio u stanju da etničko čišćenje opiše kao ekskurziju, ili da o koncentracionim logorima govori kao o prihvatnim centrima za brigu o starim i iznemoglim. Šta je u vašem sjećanju ostalo posebno upečatljivo iz tih ranijih susreta?
Izgleda kao Radovan Karadžić kojeg je svijet vidio u vrijeme rata u devedesetim. On nastupa sa istom samouvjerenošću, iznosi svoje stavove na isti način.
I sjećam se da sam mu u jednom momentu rekao - nakon intervjua: ’S jednim potpisom danas možete okončati rat. Vi ste sada na raskršću i ako izaberete taj put svijet će vas pozdraviti kao onog ko je između rata i mira izabrao mir, ali ako izaberete drugi put, što vi izgleda činite, možda vas čeka haška zatvorska ćelija.’
On se smijao i odgovorio je da nijedan srpski vođa ne može izdati svoj narod na način na koji je to tražio Vance-Owenov plan. I drugo, da haški procesi nisu ozbiljni i da niko od srpskih lidera neće tamo odgovarati. Bili su to počeci sistema međunarodnog suda pravde i njemu to nije izgledalo ozbiljno.
Intervju u cjelosti možete pročitati OVDJE.
Žrtvama okrenuli leđa
Maja Nikolić
Pročitajte kako komentarišu suđenje svjedoci i žrtve vremena i zločina za koje je Radovan Karadžić optužen pred Haškim sudom. O ženama Srebrenice je riječ.
Suđenje Radovanu Karadžiću kojem su majke Srebrenice i prisustvovale, bilo je novo podsjećanje na dan kada su o dvojene od svoje djece. Hatidža Mehmedović je ispričala da onog trenutka kada je ugledala da u sudnicu ulazi Radovan Karadžić poželjela je nestati. Kaže - izgubila je tlo pod nogama:
„Ja više nisam mogla slušati njegovu priču, više puta nisam znala gdje se nalazim, nisam znala za sebe, pa ne bih puno o njemu pričala - jer imamo mi toliko dokaza da nam ne mora Karadžić pričati i držati predavanja, jer on se nalazi kao na nekoj pozornici, a ne na optuženičkoj klupi.“
Jedna od majki Srebrenice, Rejha Avdić, kaže za naš program da bi se čak željela sa Karadžićem i susresti. Voljela bih da se sretnemo oči u oči, priča Rejha:
„I da ga dovedu pred moju mater, da mu mati kao što je on ubio njezina četiri sina, on ima svog sina, moja mati nema - i što pati i danas, što je bolesna, što priča sama sa sobom i pogleda kad će joj ko otvoriti vrata.“
Ne obraćaju pažnju, pa da kažu stvarno to se i to desilo, dajte da se ide naprijed, da se pomogne, da se nešto uradi. Imaju svi dokazi šta se desilo i šta je bilo. Međutim, oni to negiraju, naši popuštaju - i šta mi da radimo?
„Nije on mogao biti da je sakriven negdje u vreći. Znali su - neko je za njega morao znati. Kao i za Mladića što znade.“
Obiteljima žrtava okrenuta su već odavno leđa. Nas svi degradiraju, govore nam da se petljamo u rad pravosuđa, a mi samo želimo da oni zbog kojih naše djece više nema pogledaju u lice pravde, ogorčeno i kroz suze kaže Đula Kapidžić iz Srebrenice:
„Žrtvama su svi leđa okrenuli. Ne obraćaju pažnju, pa da kažu stvarno to se i to desilo, dajte da se ide naprijed, da se pomogne, da se nešto uradi. Imaju svi dokazi šta se desilo i šta je bilo. Međutim, oni to negiraju, naši popuštaju - i šta mi da radimo?“
Težinu suđenja Radovanu Karadžiću majke Srebrenice ponovno moraju nositi na svojim plećima. Ipak smatraju da, bez obzira što su reakcije i očekivanja u pogledu sudskog procesa podijeljeni, jedno je sigurno: ništa ne može izbrisati počinjeni zločin.
Ljudi su podijeljeni
Sead Sadiković
Radovana Karadžića svijet poznaje kao haškog optuženika ili samouvjerenog ratnog vođu bosanskih Srba. Prosto za podsjećanje - otkud je i kako ga se sjećaju i spominju njegovi suseljani i rodbina visoko gore, u crnogorskim planinama?
U Šavniku, rodnom mjestu Radovana Karadžića, malo ko se danas sjeća ratnog lidera bosanskih Srba. Rijetko je dolazio u svoje selo Petnicu, na kilometar udaljenu od centra gradića sa oko hiljadu stanovnika. Rođak Radoman ga svakako dobro zna:
„Iz istog sela, osam godina je mlađi od mene, bio dobar đak.“
Zahvaljujući tome i očevim prijateljima dobio je stipendiju za Srednju medicinsku školu u Sarajevu. Karadžića i Sarajevo tako je spojila sudbina. O Karadžiću i Bosni u Šavniku ljudi ne misle jednako:
„Ljudi su podijeljeni - isto kao što je podijeljena i politika: jedni su za, drugi su protiv.“
A u Petnici Karadžića u 15-ak kuća žive isključivo Karadžići. Uvjereni su da njihov Radovan nije počinio zločine. Zato je u Petnici Karadžića teško dobiti njihov komentar:
„Idem ja, nemam vremena, pozdravljam...“
Rođak Radovanov Radoman vjeruje da Karadžić nije činio zločine:
„Sve mu želim najbolje, ali što politiku njegovu ne simpatišem, to je druga stvar.“
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
Ganić pušten iz pritvora uz kauciju
Svjedok opovrgao svoje izjave protiv Šešelja
Podsjećanje na svirepe zločine "grbavičkog monstruma"
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
