Armenija i Azerbejdžan, koji su vodili niz ratova od kasnih 1980-ih, finalizirali su tekst dugo očekivanog mirovnog sporazuma čiji je cilj uspostavljanje formalnih odnosa, što je značajan korak ka okončanju decenija neprijateljstava.
Ministarstvo vanjskih poslova Armenije potvrdilo je 13. marta da je Erevan prihvatio prijedloge Azerbejdžana o dva preostala neusklađena člana sporazuma, čime su efektivno završeni pregovori o tekstu. Predložio je konsultacije sa Azerbejdžanom o datumu i mjestu potpisivanja.
Armenski premijer Nikol Pašinijan rekao je novinarima u Erevanu ubrzo nakon što je ministarstvo objavilo da je nacrt mirovnog sporazuma kompromis i da je njegova zemlja spremna da započne konsultacije o vremenu potpisivanja sporazuma.
"Nemamo tajni od našeg društva u tom tekstu koji je, zapravo, članak po članak objavljen odvojeno. Mislim da se ne može reći da društvo nije upoznato sa sadržajem", rekao je Pašinjan, ističući da Armenija i Azerbejdžan neće raspoređivati strane snage duž granice nakon potpisivanja sporazuma.
Azerbejdžanski ministar vanjskih poslova Cejhun Bajramov rekao je novinarima 13. marta da je "pregovarački proces o tekstu mirovnog sporazuma zvanično završen", dodajući da su "posljednje dvije neriješene klauzule riješene, a Armenija je prihvatila prijedloge Azerbejdžana".
Uprkos napretku, Azerbejdžan tvrdi da se sporazum ne može potpisati sve dok Armenija ne revidira svoj ustav i pravni okvir kako bi uklonila sve reference na teritorijalne pretenzije na regione unutar Azerbejdžana, uglavnom na Nagorno-Karabah.
"Ovo je neophodan preduslov za potpisivanje mirovnog sporazuma", rekao je Bajramov.
Godine pregovora
Novi razvoj događaja uslijedio je nakon višegodišnjih pregovora o trajnom mirovnom sporazumu.
Nagorno-Karabah, dom značajnog armenskog stanovništva, bio je pod kontrolom etničkih armenskih vlasti od ranih 1990-ih nakon razornog rata između dva susjeda nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Nakon kratke, ali intenzivne azerbejdžanske vojne ofanzive u septembru 2023. godine, separatističko rukovodstvo se predalo i regija, koja se sada službeno zove Karabah, reintegrisana je u Azerbejdžan.
Rat je doveo do masovnog egzodusa više od 100.000 Armena iz regiona, čime je praktično okončana decenija separatističke vladavine.
Nakon posljednjeg rata u regiji, Armenija i Azerbejdžan nastavili su pregovore o mirovnom sporazumu kako bi međusobno formalno priznali teritorijalni integritet i uspostavili diplomatske odnose.
Jedan od ključnih kamena spoticanja u pregovorima bio je pravni stav Armenije u vezi sa statusom Nagorno-Karabaha kao azerbejdžanske teritorije.
Baku već dugo tvrdi da ustav Armenije uključuje implicitne teritorijalne pretenzije na Nagorno-Karabah, a azerbejdžanski zvaničnici insistiraju da se to mora izmijeniti prije potpisivanja sporazuma.
