Serhij Ahmetov je želio pokrenuti posao izrade edukativnih igračaka za djecu.
Umjesto toga, proveo je više od tri i po godine zatvoren u nizu ustanova u Rusiji i Bjelorusiji nakon što su ruski vojnici neselektivno prošli kroz njegov grad hapseći ljude -- i sada pokušava obnoviti svoj život nakon što je oslobođen u razmjeni zatvorenika u oktobru.
"Svi moji planovi, o kojima sam razmišljao u zatvoru, sve je nestalo... Sada nije vrijeme. Uradiću nešto drugo, nešto korisnije", rekao je.
Ahmetov je nekoliko sedmica nakon puštanja na slobodu dao intervju Ukrajinskom servisu Radija Slobodna Evropa (RSE) u kojem se prisjetio premlaćivanja, nestašice hrane i očajničkih pokušaja da dobije vijesti.
Njegov iskaz se poklapa s onim koji su dali drugi ukrajinski civili pušteni iz pritvora u Rusiji, prema izvještaju UN-a objavljenom u septembru.
Buča
Pedesetogodišnjaka su ruski vojnici pritvorili 9. marta 2022. godine, u prvim sedmicama potpune moskovske invazije na Ukrajinu.
Bio je stanovnik Buče, grada koji je postao sinonim za zločine i masakre koje su počinile ruske snage.
Kada su ukrajinske snage oslobodile Buču krajem marta, zatekle su ulice prekrivene leševima. Ruski vojnici su bili u pucnjavi. Ali ruska televizija je lažno tvrdila da je Ukrajina odgovorna.
"Osmog aprila su nam prvi put dali televizor u ćeliji, na jedan dan, kako bismo mogli gledati ruske vijesti", rekao je.
Ahmetov je rekao da su on i drugi potom odvedeni na ispitivanja o događajima u Buči, iako protiv njih nije upotrijebljena sila.
"Čudno je, jer sam ja pritvoren 9. marta, neko 5. marta, neko 10. marta. Kako smo mogli znati šta se dešava?", kaže.
Iskušenje počinje
Dok su ruske trupe napredovale prema Buči, Ukrajina je započela masovnu evakuaciju civila iz grada i drugih područja u Kijevskoj regiji. Ahmetov je stavio veliku bijelu zastavu na svoj automobil i krenuo - ali se ubrzo našao kako zuri u cijev mitraljeza ruskog vojnika.
Nije znao zašto ga je grupa vojnika zaustavila, iako su izgleda mislili da nešto zna o položaju ukrajinskog minobacača.
"Odlučili su da ne bih trebao biti ubijen ovdje, već da bih trebao biti ispitivan u njihovom štabu. I rekli su ovu opscenu frazu: tamo ćeš se nadrljati", rekao je Ahmetov.
U ruskoj bazi, pomislio je da će ga upucati vojnik "čije lice govori da je završio u najboljem slučaju 10. razred", držeći mu pištolj u glavi.
Ali umjesto toga, odveden je na aerodrom Hostomel -- koji su ruske snage nakratko zauzele na početku invazije prije nego što su ga kijevske snage ponovo zauzele -- i nekoliko dana je držan u podrumu bez prozora sa 15-20 drugih ukrajinskih civila.
Ahmetov je rekao da je bilo stalnog granatiranja i malo hrane. Jednom, kada mu je naređeno da iznese smeće, pronašao je u njemu isteklu kobasicu. "Pojeli smo je, bila je vrlo ukusna."
Petnaestog marta, u 5 sati ujutro, zatvorenici su vezani, povezani preko očiju, ubačeni u oklopna vozila i odvezeni u Bjelorusiju, koju su ruske snage koristile kao odskočnu dasku za napad na Ukrajinu prethodnog mjeseca.
Ali ovo je bio samo početak. Nakon nekoliko dana, odvedeni su u pritvorski centar u Novozibkovu, u zapadnoj Rusiji, gdje je Ahmetov bio držan do maja 2023. godine. Nakon toga je uslijedilo otprilike šest sedmica u zatvoru Pakino, 230 kilometara istočno od Moskve, a zatim skoro dvije godine u kaznenoj koloniji u regiji Mordovija.
Batine, stres, izolacija
Uslovi na ovim različitim lokacijama su varirali, rekao je Ahmetov.
U Pakinu su zatvorenici brutalno pretučeni po dolasku, redovno maltretirani i nisu im davani dovoljno hrane. "U Mordoviji se sve ovo umnožava dva ili tri puta. A istovremeno, hranili su me najbolje u Mordoviji. I tamo sam se uspio oporaviti do 73 kilograma."
Ali hrana je imala kvaku - zatvorenici su morali jesti stojeći. U stvari, bili su prisiljeni stajati veći dio dana.
"Ustajali smo u šest ujutro. Nismo mogli sjesti. Stajali smo do deset navečer", rekao je Ahmetov. „"Mnoge ljude su noge boljele i bile su otečene. I tako smo stajali do avgusta 2023."
Izolacija je bila još jedan problem. Ahmetov je uspio napisati pisma svojoj porodici samo četiri puta. Dobio je samo jedno pismo od svoje supruge Olene u januaru ove godine. To je, rekao je, "prvi put kada sam konačno znao da su mi djeca sigurna, da su svi živi."
Vijesti iz vanjskog svijeta, napredak rata, također su bile gotovo nepostojeće. Ali zatvorenici su pronašli načine da prikupe informacije.
U januaru 2023. godine, zatvorski službenik je rekao Ahmetovu da rat još uvijek traje. Drugi Rus u sobi rekao je da je njegov prijatelj poginuo u borbi. "Razumjeli smo da se Ukrajina drži."
Još jedan djelić informacija prikupljen je u maju 2022. godine. "Shvatili smo da Amerika pomaže Ukrajini."
Izostavljanje informacija je također bilo informativno. "Ako ne kažu među sobom, čak ni 2025. godine, da su zauzeli Harkiv, da su zauzeli Dnjepar ili Zaporožje, to znači... da je sve u redu. Borbena zona se ne pomiče prema Kijevu."
Još jedan trag došao je iz paketa hrane Crvenog križa u martu 2024. godine. Ahmetov je primijetio kondenzirano mlijeko proizvedeno u Mikolajvu, kolačiće iz Čerkaske regije, bombone iz Harkiva i pastu za zube iz Kijeva.
Mogao je zaključiti da su sva ova mjesta ostala pod ukrajinskom kontrolom.
"Nismo tačno znali gdje je linija dodira borbenih frontova. Ali smo shvatili da nije bilo moguće zauzeti Ukrajinu", rekao je.
Put kući
Ahmetov kaže da je taman počeo večerati 1. oktobra ove godine kada mu je rečeno da pokupi svoje stvari. Vraćena mu je civilna odjeća.
"Došao sam u Mordoviju ljeti. Donijeli su mi tople hlače, toplu jaknu... dali su mi i kapu", rekao je. "Bilo je potpuno neshvatljivo."
On i drugi zatvorenici su zatim odvezeni na aerodrom, avionom prevezeni u Bjelorusiju, a zatim ukrcani u autobus za Ukrajinu.
"Čim smo prešli granicu, svirala je ukrajinska himna, mnogo nepoznatih ljudi stajalo je na autoputu, dočekujući nas", prisjetio se.
"Bio je to fantastičan osjećaj - da smo heroji, iako mi, civili, uopće nismo bili heroji. Samo smo završili na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme."
