Krajem juna 1941. godine, dan nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, oficiri Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova (NKVD) počeli su masovna ubistva zatvorenika u zapadnim oblastima Ukrajine.

Nakon povlačenja sovjetskih trupa s tih teritorija, ljudi su u zatvorskim dvorištima zatekli gomile leševa. Najveća među njima bila je lavovska zatvorska zgrada u ulici Loncki. Ova zgrada se koristila kao zatvor pod poljskim, sovjetskim i nacističkim režimima još od 1918. godine.

Tu su držani i pogubljivani Ukrajinci, Poljaci i Jevreji. Nezvanično, ovo mjesto je nazivano zatvorom za političke zatvorenike, piše Ukrajinski servis Radija Slobodna Evropa.

Sovjetski teror

U septembru 1939. godine, sovjetska vlast je došla u zapadne krajeve Ukrajine. Te teritorije okupirao je Sovjetski Savez na osnovu tajnog protokola pakta Ribbentrop–Molotov, potpisanog s nacističkom Njemačkom. Odmah nakon toga počele su masovne represije. Presude su donosili takozvani sovjetski "sudovi za neprijatelje naroda" – takozvane "trojke".

U toj oblasti postojala su četiri zatvora – tri u Lavovu i jedan u Zoločivu. Najveći među njima bio je lavovski zatvor u ulici Loncki. U istoj zgradi nalazilo se i sjedište NKVD-a za Lavovsku oblast.

Prema podacima Memorijalnog muzeja "Zatvor u ulici Loncki", na dan 22. juna 1941. godine u zatvorima Lavovske oblasti bilo je pritvoreno 5.424 osobe. Većinom su to bili Ukrajinci optuženi za učešće u ili saradnju s ukrajinskim ilegalnim pokretom.

Masovna pogubljenja

Dana 23. juna 1941. godine, dan nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, izdata je naredba br. 2445/M narodnog komesara državne bezbjednosti Vsevoloda Merkulova o hitnom evidentiranju svih zatvorenika, kao i o njihovoj podjeli na one koji će biti poslani u Gulag i one koje treba odmah strijeljati.

Strijeljanja u zatvoru u ulici Loncki počela su već u noći s 22. na 23. juni. Izvršavali su ih zatvorska administracija i 223. puk konvojskih jedinica NKVD-a.

Teško je precizno rekonstruisati hronologiju tih događaja jer je malo ko preživio, kaže naučna saradnica muzeja Olesja Isajuk.

Osim toga, dodaje ona, o tim su pogubljenjima ljudi dugo šutjeli – iz straha. Historičari su svjedočanstva prikupljali u različitim periodima, od mnogih ljudi, i proučavali arhivske dokumente.

"U prvoj fazi sovjetske vlasti su pogubljenja vršila u podrumu", kaže Olesja Isajuk.

"Išli su od ćelije do ćelije sa spiskom i odvodili zatvorenike u podrum. Ali kako je vrijeme odmicalo, strijeljanja su postajala sve manje selektivna. U posljednjim danima, 28. i 29. juna, jednostavno bi bacali bombe u ćelije ili ispaljivali rafale iz automata. Šanse za preživljavanje bile su minimalne", ističe.

"Dana 26. juna zatvor je napala naoružana grupa. To je bila jedna od grupa koje su 22. i 23. juna započele ustanak širom regije. Izazvali su pometnju, a uz to su počela i redovna bombardovanja", nastavlja Isajuk.

"Iz zatvora u ulici Loncki pobjegla je prva grupa zatvorenih poljskih oficira, koji su se pritom pobrinuli da razbiju vrata susjedne ćelije. U njoj su bile zatvorene ukrajinske političke zatvorenice. Među njima je bila i igumanija Olena Viter, koja je o tome pisala u svojim memoarima", navodi Isajuk.

Pogubljene zatvorenike sahranjivali su u zatvorskom dvorištu. U Lavovu su uvedene stroge mjere – od zabrane otvaranja prozora, do zabrane da se prozori prekriju zavjesama.

Počela su i hapšenja na ulicama. Ljude su dovodili u zatvor u ulici Loncki i, bez ikakvih provjera, jednostavno ih strijeljali i zakopavali. Među ubijenima bilo je i nekoliko njemačkih pilota koji su prethodno bombardovali Lavov.

Ljudi koji su živjeli u kućama nasuprot zatvora kasnije su pričali da su danima slušali prigušene pucnje i ljudske krike. Iz svjedočanstava i dokumenata poznato je da su zatvorenike ubijali pucnjima u potiljak i u usta, bajonetima, davljenjem pertlama i odsijecanjem prstiju.

Igumanija Olena Viter preživjela je i svjedočila o mučenjima u zatvoru u ulici Loncki, gdje su je doveli 1. juna 1940. godine, optuživši je za saradnju s ukrajinskim podzemljem.

"Jedan pripadnik NKVD-a me uhvatio za ruke, drugi za kosu, treći za nos i ulili su mi mokraću u usta. 'Ovo je tvoja pričest', rekli su. Ujutro su me odvezli u zatvor. Saslušanja su se održavala svake druge ili treće noći. Na svakom saslušanju su me mučili. Tukli su me ponekad gumenom, ponekad metalnom palicom, čupali kosu, uvrtali ruke. Od dana hapšenja ispitivali su me 47 puta. Jednom su me vozili iz zatvora na saslušanje i pitali da li želim nezavisnu Ukrajinu. Rekla sam - da. Tada su me bacili u podrum, gdje su me napali štakori. Zatim su me ponovo odveli u sobu kod istražitelja, skinuli mi košulju i pustili električnu struju kroz tijelo pomoću žice", prisjećala se ona.

I za Olenu Viter je krajem juna 1941. izrečena smrtna presuda. Međutim, preživjela je zahvaljujući tome što su zatvoreni poljski oficiri uspjeli pobjeći i otvoriti vrata njene ćelije.

Leševi se nisu stizali odvoziti

U početku su tijela sa teritorije zatvora odvozili kamionima i zakopavali na raznim mjestima. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, istraživačke grupe su pronašle masovne grobnice u Lavovu i okolini. Međutim, u posljednjim danima juna 1941. godine, ubijene su počeli bacati u jame u zatvorskim dvorištima ili ih ostavljati u podrumima.

To su potvrdila brojna iskopavanja, ne samo u zatvorima Lavova. U velikom vanjskom dvorištu zatvora u ulici Loncki, prema navodima historičara, sahranjeno je oko 700 ljudi. Na leševe su posipali kreč kako bi se ubrzao proces raspadanja.

Prema podacima iz ukrajinskog Centra za istraživanje oslobodilačkog pokreta, 24. juna 1941. godine u zatvorima u Lavovu i Zoločivu, pripadnici NKVD-a su pogubili 2.072 osobe.

Dana 26. juna odobreni su novi spiskovi za pogubljenje – još više od 2.000 ljudi pogubljeno je tokom naredna dva dana. Osim toga, u periodu od 22. do 28. juna, dok su trajala masovna pogubljenja, uhapšeno je još oko 500 osoba. U dvorištu zatvora u ulici Loncki, prema podacima muzeja, tada je ubijeno oko 1.700 ljudi. Većina pogubljenih bili su Ukrajinci, ali među njima je bilo i Poljaka, Jevreja i Nijemaca.

Za vrijeme nacističke okupacije, zatvor u ulici Loncki korišten je kao istražni zatvor Gestapoa. Tada je unutrašnje dvorište popločano nadgrobnim spomenicima sa starog jevrejskog groblja.

Dana 27. jula 1944. sovjetske trupe su po drugi put ušle u Lavov. To mjesto je ponovo postalo istražno odjeljenje NKVD-a, kasnije KGB-a (Komitet državne bezbjednosti, agencija vlade Sovjetskog Saveza kojoj je bila povjerena državna sigurnost).

Od 1991. do 1996. godine prostor zatvora je služio kao istražni pritvor SBU-a (Ukrajinska služba bezbjednosti). Tek 2009. godine ovdje je otvoren Nacionalni memorijalni muzej žrtava okupacionih režima.