U periodu od 1992. do 1995. godine blizu 2,2 miliona bh građana zatražilo je utočište u zemljama regiona, svijeta ili je raseljeno unutar Bosne i Hercegovine. Danas, skoro dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, još oko 83.000 raseljenih osoba i blizu 60.000 izbjeglica, u četrdesetak zemalja svijeta traga za trajnim stambenim i drugim rješenjima, a oko 7.000 raseljenih lica još uvijek živi u kolektivnom, privremenom smještaju. Međutim mnogi koji su otišli, nisu se vratili u BiH, a neke od njihovih priča svjedoče o ranama koje ni 20 godina nakon rata nisu zacijelile.
Silvana Frank 1994. godine krenula je u izbjeglištvo u Njemačku. Putovala je 40 dana sa dvoje djece od 14 i četiri godine iz rodne Zenice u Berlin, kako bi se tamo susrela sa mužem, koji je emigrirao godinu ranije kako bi im stvorio uslove za dolazak.
"Naš put je bio ekstremno težak i dugačak. Iz Bosne smo putovali u Hrvatsku, Italiju i zatim Francusku. Ponekad smo koristili ilegalne puteve, a ponekad smo išli i preko prvih linija. Put je trajao više od 40 dana, i da nije bilo drugih izbjegličkih familija, mi sigurno ne bismo preživjeli. Oslanjali smo se jedni na druge. Bila sam mnogo uplašena, ali nisam imala vremena misliti na to. Postojala je jaka unutrašnja želja da izvedem djecu iz uništenja i pakla rata. Svašta se moglo desiti, ali smo ipak uspjeli", kaže ona.
Nekoliko godina kasnije, Frankina familija je napustila Njemačku i preselila se u Crnu Goru, odakle je i njen muže, te su se nastanili u njegovom rodnom gradu, Bijelo Polje.
Sličnu sudbinu imala je i Radenka Radonja koja je prije rata radila u Ministarstvu civilnih poslova BiH, imala je dobar život u Sarajevu, imala je kuću, stan i mnogo prijatelja. Iako je tokom rata sa mužem boravila u opkoljenom gradu, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, zbog straha od revanšizma novih vlasti izbjegla je u Crnu Goru, u grad Bar.
"Kada smo stigli tamo nismo imali sredstava za život, nismo poznavali nikoga i nismo imali gdje da se smjestimo. Da bi skupili za kiriju, hranu i režije, prodavali smo na ulici sve što smo mogli, čak i otpad i cigarete. Život u Baru je bio težak, od stresa sam dobila dijabetes, a 2000. sam preživjela i blaži moždani udar. Nažalost, suprug i ja smo se razveli, a moja majka je nakon duge i teške borbe, prodala imovinu u Sarajevu za male pare i preselila se kod mene. Sada živim od lijepih sjećanja na grad i prijatelje koje sam tamo imala", ističe Radonja.
Mostar
Ovo su samo neke od hiljade priča izbjeglica iz BiH koje je rat natjerao da napuste svoja ognjišta. Ni 20 godina od završetka rata nisu riješeni njihovi problemi, a samo pola prijeratnih stanovnika koji su napustili BiH, vratilo se na svoja ognjišta. Milan Račić iz Mostara, koji je i sam bio izbjeglica, a u godinama nakon rata radio u brojnim međunarodnim organizacijama na rješavanju problema raseljenih lica i izbjeglica u BiH, navodi osnovne probleme koji koče dalji povratak.
"Nema odgovarajuće budžetske i ne samo budžetske nego i političke podrške za povratak i integraciju. Nerealni su planovi, neprecizno definisani ciljevi i implementacija, otpori nosioca vlasti koji bi uvijek da se zadrži postojeće staro stanje, kao i teška ekonomska situacija. Sve to o čemu sam govorio, rezultiralo je da je samo polovičan povratak izbjeglih u Bosnu i Hercegovinu", smatra Račić.
Primjer slabog povratka jeste i selo Velika u okolini Dervente, u kojoj pedesetak kuća uglavnom zjapi prazno, a malobrojni povratnici su uglavnom penzioneri.
"Stariji su se vratili, njih 70 posto, a ono ostalo je vani, nešto u Njemačkoj, nešto u Americi. Ovdje nemaš nikakve fabrike, nemaš od čega živjeti. Odmah se onda mlađi čovjek neće vratiti", kaže mještanin Sulejman Ahmić.
Jurica Jerković iz susjednog sela Bunari vratio se jer nije mogao bez rodnog kraja, a iako su uslovi za život teški, smatra da bi se više ljudi vratilo kad bi im država obezbijedila uslove.
"Ja sam se vratio, tu sam rođen, odrastao. Odmaram svoju dušu, vratio sam se na svoje. Kad bi se ljudima malo pomoglo, obnova i to, mislim da bi se još ljudi vratilo, jer ljude vuče rodna gruda, to je sigurno, definitivno", riječi su Jerkovića.
Rat je razdvojio porodice, prijatelje i narode u BiH, a do povratka i pomirenja može proći još dugo, kao što stoji u kolumni Mostarca Milana Račića, 'Komšije i na kraju - mostarska priča', čiji početak za kraj ove priče, kazuje mostarski glumca Šerif Aljić.
"Desetak godina nam je trebalo da shvatimo. Koliko će nam trebati da i stvarno počnemo živjeti zajedno, kao ljudi i komšije, ili samo jedni pored drugih?", zaključuje Aljić.
