Povratnička populacija u Bosni i Hercegovini, odavno je jasno, jedna je od najugroženijih, ali i populacija s kojom se najviše manipulisalo i na njoj profitiralo. Od donatorskih sredstava, pa do državnog novca koji se izdvajao, desetine miliona odlazile su daleko od onih kojima su bila namijenjena. Pokazalo je to i istraživanje novinara portala Žurnal, prezentirano u dokumentarnom filmu Povratak, za koji su dobili i nagradu Evropske unije za istraživačko novinarstvo. Jedna od autorki filma je naša sagovornica Branka Mrkić – Radević.
RSE: Ekipa Žurnala, koju činite Dalibor Tanić i Vi, osvojila je nedavno nagradu Evropske unije za istraživačko novinarstvo, za film Povratak. To je značajno priznanje koje sa sobom nosi i određenu odgovornost. Kakve su Vaše impresije?
Mrkić - Radević: To je za nas stvarno, osim što je veliko priznanje, i velika odgovornost, obaveza, motiv da odgovorno i profesionalno radimo svoj posao i u budućnosti. Kada govorimo o nekim dojmovima nakon nagrade, htjela bih istaći jedno saopštenje koje je Žurnal izdao na svojoj stranici prije par dana, u kojem smo se osvrnuli na neke tvrdnje da je film Povratak plagijat nečijeg tuđeg rada. Uradili smo to kako bismo naše čitaoce uputili na jednostavan način kako mogu provjeriti vjerodostojnost našeg rada, jer film stoji već godinu dana na našoj stranici. Bilo ko dobronamjeran zaista se može uvjeriti u to.
RSE: U filmu se dotičete jedne od najranjivijih kategorija bh. društva. Istovremeno, upravo je povratnička populacija bila na meti brojnih pronevjera, manipulacija. O tome se u bh. društvu šuti, mada se zna da je veliki novac bio u opticaju, a koji je bio namijenjen upravo povratku. Do kakvih ste saznanja došli?
Mrkić - Radević: Mi smo na ovom filmu radili mjesecima, kolega Dalibor Tanić i ja. Kad se govori o povratku, toliko je materijala koji se može istražiti, novca koji je izdvajan za povratak, tako da smo se mi fokusirali na dio održivog povratka u Bosni i Hercegovini. Prema nekim podacima koji su i prije bili dostupni javnosti, naveli smo da je u nekom periodu od tri godine, 2007.-2010., izdvojeno blizu 153 miliona za ovu oblast održivog povratka, a naši sagovornici u filmu došli su tokom svog istraživanja, i naših zajedničkih, do zaključka da je tu pronevjereno blizu deset miliona konvertibilnih maraka.
Naravno da ne treba generalizovati. Veliki broj izbjeglica se vratio u svoje domove, institucije i međunarodna zajednica su pomogle u tome, ali isto tako je veliki broj pronevjera i nekih sumnjivih izdvajanja u oblasti povratka. Ono što je nama, kao novinarima, bilo čudno i bacalo sumnju na neka od izdvajanja, jeste to što vi jednostavno do članova komisije koja je dijelila novac u okviru Ministarstva za ljudska prava ne možete doći. Oni ne žele razgovarati sa vama, tako da vi nemate tu mogućnost da oni objasne zbog čega je taj novac uložen na neka određena mjesta ili ne. Mogu vam spomenuti jedan konkretan primjer – na Sokocu postoji kolektivni centar, još uvijek. To su ljudi koji žive u barakama i to su uglavnom Srbi koji su izbjegli iz Federacije i koji još uvijek nisu dobili povrat svoje imovine.
U isto to vrijeme, dok oni žive na Sokocu, izdvajaju se milioni za obnovu crkava, za obnovu infrastrukture na Sokocu, i to iz tog fonda koji je namijenjen srpskim povratnicima. Tu su i primjeri izgradnje puteva, infrastrukture i nekih drugih objekata koji uopšte nisu u korist povratnika. I još jedan zanimljiv primjer: kolega i ja smo otišli u Kaljinu, to je naselje u blizini Sokoca, gdje je 2010. – to možda jeste mala suma, ali može biti ilustrativna – izdvojeno je 10.000 maraka za asfaltiranje puta do džamije. Kad smo mi 2014. otišli tamo, tog puta još uvijek nije bilo. Ali, kad vi tražite odgovor institucija da obrazlože zbog čega nema puta i gdje je otišao taj novac, ne možete dobiti te podatke, tako da to onda baca sjenu i sumnju i na sigurno mnogo dobrih stvari koje su urađene u oblasti povratka.
RSE: Ko su glavni akteri te manipulacije povratničkom populacijom i gdje su oni danas?
Mrkić - Radević: Ja bih rekla da glavnih aktera ima na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Imate primjer zloupotreba povratničkog novca opštinskih referenata u Kalesiji, o čemu su naši sagovornici govorili u filmu, a onda zatim sve do nekog najvišeg nivoa, primjera radi, u Ministarstvu za ljudska prava u komisiji koja je dijelila novac za povratnike u Bosni i Hercegovini. Gdje su oni? Oni su u javnom životu Bosne i Hercegovine, uglavnom političkom. Protiv devet članova komisije i direktora Fonda za povratak BiH, SIPA je još 2010. godine podnijela izvještaj Tužilaštvu BiH, međutim, Tužilaštvo nije odgovorilo, niti je podiglo optužnicu, niti je obustavilo istragu.
Mi smo tokom rada na filmu pokušali dobiti odgovor od SIPA-e i Tužilaštva, čak i od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, kako je moguće da godinama jedan predmet stoji bez ikakve reakcije, bez ikakvog rada na njemu, međutim, nismo uspjeli dobiti sagovornika. Uspjeli smo samo od VSTV-a dobiti odgovor da to nije u njihovom domenu, da oni ne mogu reagovati na to. U Tužilaštvu jednostavno nisu željeli razgovarati s nama, tako da je to razlog što ti ljudi nisu bili ni u prilici da opravdaju to za što su sumnjičeni. Neki od njih su nam rekli da je to za njih završena priča.
Mi smatramo da to nije završena priča i da ne može biti, jer je nedavno Ministarstvo za ljudska prava iznijelo podatak da je još blizu 100.000 interno raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini. Mislim da se o tome mora govoriti sve dok svi ti ljudi ne povrate svoju imovinu.
RSE: Dvadeset godina nakon rata – i dalje govorimo o povratničkoj populaciji. Zašto? Jesu li se za sve ove godine ljudi mogli vratiti u svoje i obnovljene domove, ali i imati adekvatnu potporu iz ovih programa koji se popularno nazivaju 'održivi povratak'?
Mrkić - Radević: Jedan dobar dio njih sigurno jeste. Kažem, ne možemo sada generalizovati i ne treba generalizovati. Ne tvrdim da institucije ne rade nikako svoj posao. Međutim, ono što sam ja vidjela na terenu i što mogu reći iz svog iskustva, jedan značajan broj ljudi nije mogao. To su ljudi koji nisu dobili svoju imovinu, nisu se vratili. Na primjer, u Lukavici, kad smo radili priču o izbjegličkom centru u Lukavici, u kasarni, žena koja je tamo živjela sa djetetom, danima nas je kontaktirala i pitala kome bi ona mogla dati novac da dobije stan koje je opština u tom trenutku za povratnike namjenjivala.
Na Sokocu smo također imali primjer sagovornice koja ne želi da se vrati u Olovo, zato što misli da bi je ova druga strana ubila tokom noći, tako da vi imate red tog straha od drugog, red tih pronevjera. Imate ljude koji žive u barakama, bez struje, bez tekuće vode, nemaju dovoljno sredstava za život. Jedan dobar dio njih je izgubio nadu da će nekad uopšte normalno živjeti. Kad vi to sve spojite, dobijete jednog sluđenog čovjeka povratnika, koji uopšte ne zna kome bi se obratio. Sigurno je da jedan broj ljudi nije ostvario svoja prava.
RSE: Da li bi danas bilo nešto drugačije da je ostvaren istinski povratak?
Mrkić - Radević: Sigurno da bi bilo drugačije, ne samo za povratnike. Ni dvadeset godina od završetka rata taj povratak nije do kraja završen. Po meni, taj odnos prema povratnicima govori o odnosu prema generalno ugroženim kategorijama u Bosni i Hercegovini, prema poštivanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini koja se poštuju selektivno i nedosljedno, tako da ne mogu razdvojiti taj odnos prema povratnicima i drugim ugroženim kategorijama. Postoje zakonski alati, međutim, očito da nisu dovoljni da ove ugrožene kategorije zaštite.
RSE: Šta je ono što je Vas najviše dojmilo, naročito kada ste razgovarali s povratničkom populacijom, ali i sa ljudima koji na neki način istupaju u njihovo ime, a što oslikava tu paradoksalnu situaciju iz ugla povratnika?
Mrkić - Radević: To su ljudi koji su zaista unesrećeni. To su ljudi kod kojih nemate čak ni onu ljutnju, što me najviše pogodilo. U barakama na Sokocu imate ljude koji su se toliko pomirili s tim, imate djecu koja su tu rođena, žive u XXI vijeku, i dalje nemaju tekuću vodu, imaju struju razapetu preko nekih kablova, u životnoj su opasnosti od te struje. Najviše me pogodilo što sam kod dijela njih primijetila neku apatiju, neki očaj, čak više ne vjeruju da će normalno živjeti. S druge strane imate te ljude koji su dijelili taj novac i koji potpuno zaštićeno mogu čak i da ne odgovaraju zbog toga gdje je taj novac.
Taj nesrazmjer između te dvije grupe – evo primjer iz Kalesije – da ilustruje taj nesrazmjer. Kad smo bili u Kalesiji, jedan od naših sagovornika nas je odveo na mjesto gdje je izgrađen put za kuću jednog zvaničnika umjesto puta do izbjegličkog naselja. I nakon tog snimanja, on nas je sutradan nazvao jer mu je policija došla na vrata. Taj dužnosnik mu je poslao policiju da on obrazloži koja je to novinarska ekipa snimala taj put, zbog čega, gdje će to biti emitovano. To je taj nesrazmjer između te dvije kategorije.
