U Mostaru se unatoč pritiscima nastavljaju protesti i plenumi građana i građanki. Jedan od neformalnih glasnogovornika je i Feđa Fajić, po struci informatičar po vlastitom opredjeljenju građanin. U razgovoru za RSE govori o važnosti Plenuma, gradu koji propada ali i zajedničkom glasu kojim napokon progovora Mostar.
Fajić: Prvo je krenulo sa Muharemom Mušicom. On je tu stajao dugo, nekoliko mjeseci protestovao sam, pa smo mi onda vidjeli da tom čovjeku stvarno treba pomoć. A i uvidjeli smo da je zaista krajnje vrijeme da se pobunimo i da kažemo da želimo više socijalne osjetljivosti, bolje zakone, reviziju. Toliko toga ima da se uradi. Što prije počnemo, prije ćemo da završimo i da ovo društvo dovedemo u neko stanje gdje će ljudi osjećati ovu državu i svoje gradove kao svoje, a ne kao tuđe.
Fajić: To sam baš govorio prošlih dana - svi socijalni slučajevi, a ima nas puno u Mostaru. Ja sam sam socijalni slučaj. Da nemam familije, bio bih vjerovatno i ja na javnoj kuhinji pošto nisam zaposlen. Svi oni jednako žive, neovisno o nacionalnosti. Hrvat koji je socijalno ugrožen živi isto kao Bošnjak, kao Srbin - i kao ostali, što je vrlo važno da se kaže. Toliko ljudi imamo koji se izjašnjavaju kao ostali, imaju državljanstvo i građani su Mostara, a totalno su gurnuti na margine, zajedno sa svima ostalima, ali važno je da se spomene.
Fajić: Grad propada već desetak godina unazad. Ja se sjećam da je prije 10 godina bilo puno ljepše u Mostaru. Bilo je puno više kulturnih institucija, bilo je puno ljepše, mladi ljudi su živjeli ljepše. Ide sve prema gorem i gorem.
Fajić: Tako je. Ne samo prvi dan nego i dalje. Tu su ljudi sa kojima ja konstantno radim – Srbi, Hrvati, ostali koji su aktivno uključeni. Rade zaista punom parom. Trudimo se svi zajedno da napravimo neko bolje društvo. Kao i u svim gradovima, ne samo u Mostaru, više je ljudi na plenumima i to je možda dobar znak da su ljudi osjetili da je to neko mjesto gdje se stvari mogu mijenjati. U nas je praksa da ljudi govore i na protestima i na plenumima - važno je da su ljudi počeli da govore, da iznose svoje probleme, iznose one svoje borbe sa vlastima koje su do sada imali. Pojaviće se sigurno još puno ljudi koji imaju i podatke i dokaze o korupciji, imaju prepiske sa vlastima, imaju dokaze o ugnjetavanju, o zastrašivanju. To će se vrlo brzo desiti. Te ljude očekujemo svaki dan, i to će nam vrlo mnogo pomoći što se tiče svega ovoga.
Fajić: Koje smo poslali do sada? Specifičan je zahtjev o donošenju seta zakona o socijalnoj zašititi, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom. Mi smo jedini kanton u FBiH koji nema zakon o porodici sa djecom. Zašto da budemo uvijek crna ovca u Federaciji? Drugi je zahtjev kao i u ostalim kantonima - da se smanje bezobrazno visoke plate političara, da se nekako usaglase sa prosječnim pltama u Federaciji. I da se ukinu paušali, beneficije.
Fajić: To jeste veliki uspjeh, ali veći uspjeh je da su ljudi napokon izašli na ulice, malo su se oslobodili straha, počeli su da razmišljaju. Ja vidim ovo društvo kao nekog 20-ogodišnjaka koji je tek krenuo u prvi razred demokratije. Što nas bude više, brže ćemo proći razrede, ali i ako nas bude pet, završićemo sigurno školu kao cijelo društvo. Mi ne možemo natjerati ljude, ali možemo svojim primjerom pokazati da se ne bojimo, da nam ne mogu ništa, da ćemo biti tu svaki dan, da smo uporni, da imamo viziju. Oni ljudi koji prepoznaju ovaj pokret kao socijalni pokret, jer on to zaista jeste, će doći i dolaziće idućih dana. Mislim da ljudi imaju neku dozu straha i nepovjerenja, što je sasvim logično uzimajući u obzir da su ih vlasti lagale i varale već 20 godina, tako da su oni jopš uvijek malo skeptični, ne vjeruju nam.
Možda misle da iza ovoga stoji neka politika, neka politička partija, ili neka politička partija koja će možda ostati. Ja sa sigurnošću mogu tvrditi da iz ovoga neće ostati nijedna politička partija. Nijedna politička partija, ni iz opozicije ni ovih koje su na vlasti, nema nikakav uticaj na rad Plenuma. Pozivam sve one ljude koji su izgubili povjerenje u političke partije, a mislim da nas je većina izgubila, da dođu i da kao jedna građanska inicijativa pokušamo da promijenimo situaciju u društvu.
RSE: Na početku, zašto protesti?
Fajić: Prvo je krenulo sa Muharemom Mušicom. On je tu stajao dugo, nekoliko mjeseci protestovao sam, pa smo mi onda vidjeli da tom čovjeku stvarno treba pomoć. A i uvidjeli smo da je zaista krajnje vrijeme da se pobunimo i da kažemo da želimo više socijalne osjetljivosti, bolje zakone, reviziju. Toliko toga ima da se uradi. Što prije počnemo, prije ćemo da završimo i da ovo društvo dovedemo u neko stanje gdje će ljudi osjećati ovu državu i svoje gradove kao svoje, a ne kao tuđe.
RSE: Kako danas žive prosječni građani i građanke Mostara?
Fajić: To sam baš govorio prošlih dana - svi socijalni slučajevi, a ima nas puno u Mostaru. Ja sam sam socijalni slučaj. Da nemam familije, bio bih vjerovatno i ja na javnoj kuhinji pošto nisam zaposlen. Svi oni jednako žive, neovisno o nacionalnosti. Hrvat koji je socijalno ugrožen živi isto kao Bošnjak, kao Srbin - i kao ostali, što je vrlo važno da se kaže. Toliko ljudi imamo koji se izjašnjavaju kao ostali, imaju državljanstvo i građani su Mostara, a totalno su gurnuti na margine, zajedno sa svima ostalima, ali važno je da se spomene.
RSE: Mostar je grad specifičan po mnogo čemu: izbori nisu provedeni, podijeljen je i dalje u mnogim segmentima, dok lokalni moćnici gospodare svojim stranama grada. Kako ti 2014. godine ocjenjuješ stanje?
Fajić: Grad propada već desetak godina unazad. Ja se sjećam da je prije 10 godina bilo puno ljepše u Mostaru. Bilo je puno više kulturnih institucija, bilo je puno ljepše, mladi ljudi su živjeli ljepše. Ide sve prema gorem i gorem.
RSE: Kažu da su prvog dana na ulicama Mostara zajedno stajali i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i ostali, a i navijači Zrinskog i navijači Veleža.
Fajić: Tako je. Ne samo prvi dan nego i dalje. Tu su ljudi sa kojima ja konstantno radim – Srbi, Hrvati, ostali koji su aktivno uključeni. Rade zaista punom parom. Trudimo se svi zajedno da napravimo neko bolje društvo. Kao i u svim gradovima, ne samo u Mostaru, više je ljudi na plenumima i to je možda dobar znak da su ljudi osjetili da je to neko mjesto gdje se stvari mogu mijenjati. U nas je praksa da ljudi govore i na protestima i na plenumima - važno je da su ljudi počeli da govore, da iznose svoje probleme, iznose one svoje borbe sa vlastima koje su do sada imali. Pojaviće se sigurno još puno ljudi koji imaju i podatke i dokaze o korupciji, imaju prepiske sa vlastima, imaju dokaze o ugnjetavanju, o zastrašivanju. To će se vrlo brzo desiti. Te ljude očekujemo svaki dan, i to će nam vrlo mnogo pomoći što se tiče svega ovoga.
RSE: Vaši zahtjevi prema kantonalnoj Vladi, odnosno Skupštini su, uz ostalo, smjena, ali i neki specifični koji se tiču grada Mostara. Je li se možete malo osvrnuti na ove zahtjeve?
Fajić: Koje smo poslali do sada? Specifičan je zahtjev o donošenju seta zakona o socijalnoj zašititi, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom. Mi smo jedini kanton u FBiH koji nema zakon o porodici sa djecom. Zašto da budemo uvijek crna ovca u Federaciji? Drugi je zahtjev kao i u ostalim kantonima - da se smanje bezobrazno visoke plate političara, da se nekako usaglase sa prosječnim pltama u Federaciji. I da se ukinu paušali, beneficije.
RSE: Predsjednik Skupštine je dao ostavku. Što dalje očekujete?
Fajić: To jeste veliki uspjeh, ali veći uspjeh je da su ljudi napokon izašli na ulice, malo su se oslobodili straha, počeli su da razmišljaju. Ja vidim ovo društvo kao nekog 20-ogodišnjaka koji je tek krenuo u prvi razred demokratije. Što nas bude više, brže ćemo proći razrede, ali i ako nas bude pet, završićemo sigurno školu kao cijelo društvo. Mi ne možemo natjerati ljude, ali možemo svojim primjerom pokazati da se ne bojimo, da nam ne mogu ništa, da ćemo biti tu svaki dan, da smo uporni, da imamo viziju. Oni ljudi koji prepoznaju ovaj pokret kao socijalni pokret, jer on to zaista jeste, će doći i dolaziće idućih dana. Mislim da ljudi imaju neku dozu straha i nepovjerenja, što je sasvim logično uzimajući u obzir da su ih vlasti lagale i varale već 20 godina, tako da su oni jopš uvijek malo skeptični, ne vjeruju nam.
Možda misle da iza ovoga stoji neka politika, neka politička partija, ili neka politička partija koja će možda ostati. Ja sa sigurnošću mogu tvrditi da iz ovoga neće ostati nijedna politička partija. Nijedna politička partija, ni iz opozicije ni ovih koje su na vlasti, nema nikakav uticaj na rad Plenuma. Pozivam sve one ljude koji su izgubili povjerenje u političke partije, a mislim da nas je većina izgubila, da dođu i da kao jedna građanska inicijativa pokušamo da promijenimo situaciju u društvu.
