"Neću da budem licemjerno biće, neću da budem nemisleće biće, neću da budem nezainteresiran za ono što se dešava oko mene", kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) fotograf Kemal Hadžić sa kojim razgovaramo povodom izložbe "Neću da budem zombi" upravo otvorene u Sarajevu.
U Centru za kulturu i mlade opštine Centar u glavnom gradu BiH postavljene su fotografije iz ciklusa fotografija koje su nastale 2001. godine u Čikagu. Hadžić živi u Sjedinjenim Državama i autor je brojnih fotografija poznatih široj javnosti, poput čuvene sa čelistom iz Vijećnice za poster Sarajevske zime 1993. godine.
RSE: Otvorena je vaša izložba fotografija u Sarajevu. Čime se bavite ovoga puta?
Hadžić: Bavim se čovjekom, kao i inače, jer se osjećam čovjekom i neću da budem nešto drugo. Hoću da budem čovjek, hoću da volim, hoću da gledam, slušam, da na nepravdu reagujem. Hoću da budem moralno biće, koje bih u današnje vrijeme mogao nazvati dinosaurusom. A bolje biti i dinosaurus, moralno biće, nego zombi, savremeno biće.
RSE: Izložba se zove 'Neću da budem zombi'. Šta to kroz svoje fotografije odbijate da budete?
Hadžić: Ja ne odbijam ništa, ali želim ukazati tim fotografijama da mi živimo u vrijeme jedne galopirajuće transformacije ljudske civilizacije u nešto nepoznato. U savremenom životu sve je više prisutna vještačka inteligencija i sve manje ljudska inteligencija. Ja želim ukazati da je bitnije i primarnije za čovjeka kao biće da ima svoju vlastitu inteligenciju nego da koristi tu vještačku. Vještačka inteligencija stvara od ljudi zombije. Kad pogledate djecu, današnju, najmlađu generaciju – šta oni rade? Vječito su uz ekran, igraju video igrice. Šta je na tim video igricama? Borba. Oni ubijaju. To je neljudski, ali je veoma isplativo onima koji prave te video igrice.
RSE: Hoćete također da pokažete da zombi, o kom govorimo, stvara sistem institucija, ideoloških naracija, kapitalistički konzumerizam? Na koji način to pokušavate da pokažete fotografijom i koliko ljudi to razumije?
Hadžić: Ljudi će razumjeti, a neljudi će reći: 'Ovaj čovjek je blesav. O čemu on govori?'. Jer svaki pojedinac misli da je najpametniji, a specijalno danas misli da je centar svijeta. Mi imamo slobodu govora koja ništa ne znači, a u stvari, iz dana u dan, kompletna ljudska populacija je sve veće roblje. Mi dobrovoljno srljamo u to ropstvo. Posla je sve manje, primanja su sve manja, mogućnosti sve manje, i čemu se ljudi okreću? Zabavi. Znači – areni, i gladijatorima, i ovim turbofolk pjevačicama i sličnim stvarima.
RSE: Mislite li da su rijetki fotografi koji kroz fotografiju kao medij pokušavaju da skrenu pažnju upravo na stvari o kojima govorite?
Hadžić: Šta mislim uopšte o stvaralaštvu u umjetnosti? Ako je umjetničko stvaralaštvo angažirano, ako ukazuje na manjkavosti, na nedostatke u društvu, to niko neće da pokaže. Danas se pokazuje uglavnom ništa. Znači, što nebitnije, to važnije. I kad vidimo ko su ljudi i šta oni proizvode, a najznačajniji su u svijetu, vidiš da je to ništa.
RSE: U jednom ste intervjuu rekli da su se vaši radovi sami promovirali, pa na taj način promovirali i vas. Šta je bitnije – rad ili autor?
Hadžić: Marsel Dišan (Marcel Duchamp) je s početka XX vijeka, znači, prije 120 godina, a on se smatra ocem savremene umjetnosti, rekao: 'Ja vjerujem u umjetnika, a ne u umjetnost.'. Ja mislim da je to velika podvala umjetnosti. Po meni je daleko bitnije umjetničko djelo. Šta se dešava kao posljedica te njegove konstatacije? Da mi vidimo beskonačno, jako puno umjetnika, sa šeširićima, s naočalama, sa šalčićima, maltene nose rogove na glavi, da bi bili drugačiji od sredine i promovišu sebe kao ličnosti, odnosno kao umjetnike, jer su drugačiji. A, u stvari, oni su niko. Umjetnik je misaono, etično i estetsko biće. Ako toga nema, nema ni umjetnosti.
RSE: Pomenuli ste Sjedinjene Države. Živite tamo, trenutno ste u Bosni i Hercegovini. Gdje imate više inspiracije?
Hadžić: Ja ne vjerujem u inspiraciju. Ja vjerujem u promatranje društva, u promatranje prirode. Ja, gledajući svijet oko sebe, dobivam ideje. Ja nikad ne smislim neku ideju, već moram naletiti na nešto što će me zaintrigirati i to što me zaintrigira, ja onda nastojim to realizirati, kao esej, kao govor o tom problemu.
RSE: Gdje nalazite više stvari koje Vas dotiču, ovih o kojima smo govorili, o konzumerizmu, slobodnim ljudima, slobodnom govoru? U Americi ili u Bosni i Hercegovini?
Hadžić: U Americi. Amerika je, prvo, velika zemlja i ja sam tamo ipak stranac, i intenzivnije doživljavam tu američku stvarnost nego ovu bosansku. U ovoj bosanskoj sam živio pedeset godina i to mi je k'o normalno, a kad sam otišao tamo, onda sam doživio kulturološki šok. Ja sam tamo stvari veoma jasno vidio, sve ono što ne postoji ovdje, ja sam odmah vidio tamo. A Amerikanci to ne vide. Ja, u stvari, snimam ono što me se dojmi i što mislim da je etično. U stvari, moje fotografije su moj govor, moje mišljenje. Da sam pisac, ja bih to stavljao na papir. Kako sam fotograf, ja to snimam na film i pravim kopije fotografija.
RSE: Koliko je današnje društvo, bilo američko, bilo evropsko, bilo bosanskohercegovačko, etično?
Hadžić: Veoma malo. Nažalost, vidimo na svakom koraku, prvenstveno na ulici, u odnosima, u stubištu, u porodici. Ja ne vjerujem da postoji idealna porodica kao što se inače predstavljaju. U svim porodicama vlada haos, jedna grčevita neprijateljska borba. To se prenosi automatski na stubište, ako živimo u stambenoj zgradi, ili na ulicu, ako živimo u kući, a onda se prenosi i na grad. To se širi.
RSE: Rekli smo na početku ovog intervjua da su neke fotografije, koje su jako poznate u bh. društvu, Vaše, iako se ne zna da ste ih Vi uradili, poput čeliste u sarajevskoj Vijećnici, koja je bila poster za Sarajevsku zimu ratne 1993. godine. Rekli ste mi da ne volite da Vas nazivaju poznatim bh. fotografom, a ipak su Vaša djela jako poznata.
Hadžić: Pitanje je šta je 'poznato'. Mi živimo u vrijeme kulminacije kapitalizma. Poznato je samo ono što donosi lovu. Ako nešto ne donosi lovu, to je ništa. Prvo lova, pa onda sve ostalo. Ove fotografije ljudi smatraju veoma bitnim, čak ovu fotografiju sarajevskog čeliste sa rukom na očima smatraju ikonografskom fotografijom bosanskog rata, jer Sarajevo se borilo kulturom, između ostalog. I to je ta fotografija.
RSE: Zašto mislite da niste poznati?
Hadžić: Ljudi žive u zabludama. I ja sam živio u velikoj zabludi. Da nisam otišao u Ameriku, ja bih i umro u zabludi. Objektivno, koliko je ekonomski jaka sredina danas, toliko si ti bitan kao stvaraoc. Ako je sredina nemoćna, i tebe nema. Ako živiš u Sarajevu, nema te dalje od Blažuja. Ako izloži u Zagrebu, taj mladi čovjek misli da je veliki umjetnik. Ako izloži u Parizu, da je još veći. Ma, ja sam izlagao po čitavom svijetu, pa znam da sam niko – jer nisam to unovčio.
RSE: Može li da se živi od umjetnosti?
Hadžić: Pravilo je – ne može. Izuzeci – može. Ko živi od umjetnosti? Žive ljudi koji su u stanju da naprave sistem, znači, da okupe puno stručnih ljudi koji će za njega raditi. Mi živimo vrijeme kad autor koji se potpisao ispod slike, u stvari, nije njen autor, jer je deset slikara radilo na toj slici. A on je samo rekao: 'Jeste', 'Nije', 'Korigiraj, ovu ruku neću ovako, hoću da izgleda drugačije', 'Dodaj ove boje'...
Umjetnost, komercijalna umjetnost, umjetnost s kojom se može napraviti lova, nije više umjetnost pojedinca, već produkt jedne fabrike, jednog tima ljudi. Da ne govorimo o promociji toga, pretvaranju te robe u novac. Samo amateri rade ono što žele da rade i govore ono što misle da trebaju reći. Svi ostali ljudi, profesionalci, koji pokušavaju da žive od umjetnosti, oni moraju razmišljati o kupcu. Ako razmišljaš o kupcu, onda nemaš slobodu mišljenja.
RSE: Zbog čega rijetko izlažete? Veoma često govorite u intervjuima da ne izlažete često.
Hadžić: Ja imam puno godina, umorio sam se, rekli bi mnogi, a, u stvari, ja se nisam umorio već sam samo postao svjestan svega ovoga što sam rekao. Ja pouzdano znam da s mojim umjetničkim radom ne mogu zaraditi lovu, ne mogu biti poznat. Veoma mali broj ljudi to konzumira i razumije. Pa onda taj posao vidim ovako, kao besmislen na neki način.
Ja sam izlagao u Americi, po svim velikim metropolama, i u neka sam doba shvatio da sam napravio grešku – ja nisam bio sretan na tim otvorenjima. Saša Bukvić se vratio u Sarajevo i aktivirao izlagačku djelatnost u Zvonu, a kako sam ja član likovne grupe Zvono, onda sam ja počeo izlagati u Zvonu. Jusuf Hadžifejzović je otvorio Charlamu, pa sam izlagao u Charlami. Jer moj doživljaj te izložbe i atmosfera koja postoji na toj izložbi je ovdje prava. Tamo je kriva.
RSE: Za kraj sam namjerno ostavila pitanje koje vjerovatno veliki dio građana u Bosni i Hercegovini interesuje i vrlo je zanimljivo: Dugo je bio nepoznat podatak da je Vaša fotografija iskorištena za photobook kultne rock grupe Pink Floyd. Kako je nastala ta fotografija i šta Vam ona znači?
Hadžić: Ja volim Pink Floyd i kad sam, šetajući Titovom (ulicom) primijetio tu veliku betonsku ploču koja je zatvarala Kulovićevu ulicu, mislim da je to bila 1993. godina, ne znam tačno, moram vidjeti na negativu koja je to godina, kad sam to vidio, rekao sam: 'Neko je bio veoma duhovit, pametan i reagovao na tu našu stvarnost umjetnošću.'. Pink Floyd – Zid. Onda sam stao i razmišljao kako bih napravio tu neku dobru fotografiju. Ljudi su se kretali, prolazili. Napravio sam više fotografija.
Fotograf, u stvari, stalno hvata trenutak i on nikada ne zna unaprijed kad će 'okinuti'. To je trenutak. Okineš i zdravo. Tako sam ja napravio pet, šest tih fotografija, čisto za svoju dušu. A desilo se da je to došlo do Pink Floyda i da su to oni stavili na korice jedne svoje knjige koja je izašla povodom 30 godina rada Pink Floyda. Meni je to bilo veliko iznenađenje. Wow! Pink Floyd!
Facebook Forum