Istorija nam zaista pokazuje koliko je bitno suživot shvatiti na organski način, a ne samo kao diskurs o multikulturalnosti i pluralizmu, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) profesor Univerziteta York u Torontu Amila Buturović.
Diplomirala je orijentalistiku i anglistiku 1986. godine u Sarajevu, nakon čega je otišla u Kanadu, gdje je na univerzitetu McGill u Montrealu, magistrirala i doktorirala. Od 1994. godine redovni je profesor na Univerzitetu York u Torontu, na interdisciplinarnom programu za društvene nauke, smjer komparativne studije religije i kulture. Autorica je više knjiga i publikacija, od kojih su neke objavljene u Kanadi, o nadgrobnim spomenicima – stećcima, o kulturi komemorisanja te o odnosu prema smrti
RSE: Objavili ste više knjiga u Kanadi koje su posvećene stećcima, odnosno običajima nakon što se ljudski život ugasi. Nedavno je u Sarajevu promovisana Vaša knjiga "Kameni govornik: stećci, prostor i identitet u poeziji Maka Dizdara". Kada je počelo Vaše interesovanje za stećke, ali isto tako i za poeziju Maka Dizdara?
Buturović: Radi se o knjizi koju sam napisala prije punih 18 godina a sada je dobila samo novi prijevod. Čini mi se da je sada više relevantna, nego u ono vrijeme kada sam je pisala.
Prije svega, ponukalo me je ono što se dešavalo u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, u kasnim devedesetim godinama, kada sam počela da se bavim time. Postojao je osjećaj lične odgovornosti i etički moment, kada sam shvatila da ono čime se bavim, i treba da se bavim, nakon rata u Bosni i Hercegovini, je urgentno i da moram da se usredsredim na stvari koje poznajem o istoriji Bosne i Hercegovine, za koje sam shvatila da su jako bitne, pogotovo u politici mržnje, nasilja i istrebljenja, koje se desilo.
Sa druge strane, u to vrijeme sam počela da radim na York univerzitetu na odsijeku za humanističke nauke i za studije religije, gdje se pristupalo humanističkim temama na jedan vrlo širok način. To je bio odličan kontekst u kojem sam mogla da oživim neke teme, koje su mi uvijek interesovale, ali za koje nisam imala prostora, te se nisam mogla njima baviti.
U to vrijeme sam predavala, sa ekipom svojih kolega, predmet koji se zvao Sakralizacija prostora. Ticao se procesa posvećivanja prostora, ne samo kroz vjerske, duhovne već i neke svjetovne intervencije. Jedno pitanje je bilo - Kako od običnog prostora nastane neko sveto mjesto, mjesto značenja? Ne mora to biti božansko mjesto, ali mjesto na kojem se mogu naći značenja koja se ne nalazi na drugima. Sa djelom Maka Dizdara "Kameni spavač“ sam odrasla. Za mene je to uvijek bila fascinantna antologija, zbirka poezije. Spontano se ukazao još jedan važan momenat - izašao je engleski prijevod Kamenog spavača. Odmah sam ga uvela u nastavu. Studenti su izuzetno pozitivno reagovali na taj tekst.
RSE: U ljeto 2018. u Zemaljskom muzeju je priređena izložba pod nazivom "Sjećanja u kamenu“ čiji ste jedan od autora a temelji se na Vašem istraživanju koje je pretočeno u knjigu "Zapisano u kamenu, urezano u sjećanje" ("Carved in Stone, Etched in Memory”) londonskog izdavača “Ashgate ”. Kakav je interes za tematiku kojoj ste posvećeni, u Kanadi ali i uopšte u inozemstvu?
Buturović: U svom akademskom krugu nailazim na jako puno interesovanja. To je sa izvjesne strane vezano i za Kanadu, koja je puna ljudi koji su došli sa svih strana svijeta. To su neke mikro kulture, koje su sada ubačene u jedan prostor, gdje se veza među ljudima strašno naglašava. Različite su, ali su povezane. Kroz akademski diskurs, jako je bitno pokazati koliko se globalno svi možemo povezati i koliko imamo važne lične i kulturno specifične momente koji nas karakterišu, kao nešto što je interesantno za ljude koji to ne poznaju.
Imam veliku podršku od strane kolega, studenata i ukupne akademske publike da radim ono što je vezano za ovaj kraj, koji se u medijima i u politici javio kao jedan vrlo negativan primjer kako se loše mogu životne sudbine ispreplesti i šta se može desiti sa politikom. Omogućila sam im da vide da postoji u Bosni i Hercegovini nešto na osnovu čega svi mogu nešto drugo da nauče. To je vrlo pozitivan primjer za međureligijsko, međukonfesionalno i multikulturalno društvo.
Bosnu, koju najbolje poznajem, pokušavala sam i još uvijek pokušavam, da predstavim međunarodnoj publici, koja ne poznaje Bosnu. Želim da shvate da ne postoji samo jedan narativ, da postoji jako puno narativa, koji se isprepliću. Samo je pitanje koji je dominantan i zbog čega je dominantan.
RSE: S obzirom da ste profesorica na katedri koja se bavi i studijem religije, da li Vas kolege u Kanadi, ali i u drugim područjima, pitaju kakav islam praktikuju muslimani u BiH?
Buturović: Naravno. Mi smo već, u svim akademskim krugovima, odbili da postoji samo jedan homogeni islam, kao što ne postoji homogeno hrišćanstvo, niti ijedna svjetska religija. Govorimo o religijama koje su jako rasprostranjene i koje se utapaju u lokalni senzibilitet, koje moraju da se prilagode, isto kao što se ljudi, koji prihvataju tu religiju, prilagođavaju nekim načelima koja su šira. Isto tako se te religije i učenja prilagođavaju lokalnim izrazima. Ti kulturni izrazi imaju vrlo važnu ulogu, da bi se ta religija ustoličila, živjela i izražavala.
Volim da kažem bosanski islam, ne zbog toga što mislim da je taj islam specifičan i drugačiji od svih drugih islama. On naglašava geografsko i istorijsko podneblje u kojem su muslimani autohtono stanovništvo. Ako je i dolazilo do raseljavanja, sve se to dešavalo unutar jednog autohtonog prostora. Taj prostor je izuzetno bitan, iz nekoliko razloga, od klimatskog, geografskog do društvenog, da islam, na izvjestan način u Bosni i Hercegovini, poprimi svoj ton i svoju boju. Ta boja je vrlo šarolika. Sada postoje neki diskursi koji pokušavaju da negiraju tu šarolikost i da ustoliče homogeni islam, koji treba ovdje da zavlada.
Tradicija, koja postoji u bosanskom islamu, je jako interesantna. Jako je bogat, upravo zbog toga što je bio u suživotu sa nemuslimanima, što je imao u sebi korijene koji dolaze se iz slavenskog narodnog i pismenog obilježja. To je vrlo bogat islam, koji u sebi sadrži lokalne elemente, gdje se tačno vidi da je to pitanje suživota na jednom intimnom prostoru. Zbog toga se on obogatio. Obogatio se kroz poeziju, kroz književnost, kroz umjetnost, kroz pisanu riječ. Istovremeno, postoji pisana kultura, ali i usmena kultura, koja uspijeva da se održi i da ima svoj pečat, zahvaljujući podneblju koje je raznoliko i koje treba da ostane raznoliko. Istorija nam zaista pokazuje koliko je bitno suživot shvatiti na organski način, a ne samo kao diskurs o multikulturalnosti i pluralizmu.
RSE: S obzirom da i osobno njegujete odnos prema spomenicima i da ste tome posvećeni kroz naučni rad, kako vidite odnos u BiH prema spomeničkim cjelinama, prema grobljima i nadgrobnim spomenicima, bez obzira u kojem su periodu nastali?
Buturović: To je zaista jedno vrlo kompleksno pitanje, koje nažalost sada ima i svoju političku dimenziju, koja je zastrašujuća na izvjestan način. Daje se naglasak spomenicima, koji imaju veze sa identitetom naroda, koji tu žive. Politika je u to izuzetno uključena i nemoguće se otarasiti politike, kada se pristupa spomenicima, kada se pristupa spomeničkim cjelinama.
Svaka kultura, koja je dolazila i mijenjala se, uvijek je nasljeđivala spomenike iz prošlih perioda. To se može okarakterisati na nekoliko načina, naprimjer, to je reciklaža. Recimo, rimske iskopine su, već u srednjem vijeku, postale obilježje nekih hrišćanskih spomenika. Na našim predjelima je osmanska kultura naslijedila i modificirala ono što se dešavalo u hrišćanskoj kulturi.
Ti spomenici nikada nisu čisti, u smislu nekog svog značenja i neke svoje simbolike, strukture i forme. Ono strašno što se desilo je uništenje kulturnih spomenika za vrijeme raznih ratova. U ovom zadnjem ratu, to je bilo sistematsko, organizovano uništenje s ciljem da se ispiše jedna drugačija istorija i na taj način jedna drugačija budućnost. Govorimo o jednom političkom aktu u kojem uništenje spomenika nije bila kolateralna šteta, nego je uništenje bilo ciljano jer se smatralo da se na taj način uništava jedna cijela zajednica. To je dio kulture nasilja i proganjanja.
Sada pokušava da se vrati autentičan oblik tim spomenicima, ali to je nemoguće postići jer to više nisu oni spomenici, kakvi su bili. Svaki spomenik ima svoju vrijednost u kontekstu kojem se priziva i u kojem živi. Zaboravljaju se spomenici posvećeni Drugom svjetskom ratu, koji su nevidljiva prisutnost i izuzetno su bitni pošto su dio naše istorije, ali zanemarene.
Ono što mene najviše zanima, su stara groblja, koja su uvijek imala suživot sa ljudima oko njih, koja su uvijek bila bitna u smislu osjećaja prostorne pripadnosti i nastavka života sa precima. Te veze su se pokidale. Sa jedne strane i povećanje broja urbanih sredina, uništavaju groblja. Sa druge strane postoji namjenski nemar oko njih. Strašno me zabrinjava kako se ta groblja, ne samo zaboravljaju, već što postoji određeno nasilje prema njima. Možda još uvijek to nije ideološko nasilje, ali je dovoljno nasilje da se ona mogu zaboraviti, da postanu naturalizovana i da više ne postoji nikakav odnos prema vlastitim precima, ko god da su oni bili. Ta groblja su svjedoci da smo dugo vremena proveli na ovom području, kao jedna bosanska zajednica. U isto vrijeme pokazuju, koliko unutarnji razvoj, može da utiče na pogrebne spomenike na negativan način.
RSE: Vi ste među urednicima zbornika o mjestu i ulozi žene Otomanskog Balkana. Šta je bio motiv i inspiracija za njegov nastanak. Šta je osnovni zaključak, do kojeg ste došli o položaju žene u to vrijeme?
Buturović: Ja nisam namjerno željela da se oslonim na žene muslimanke, nego da govorimo o ženama na Balkanu, koje su jednostavno pripadale svim religijskim zajednicama, takozvanim miletima, da vidim kakav je bio njihov život. Malo materijala mi imamo vezano za to, međutim, bila sam svjesna da mnogi koji se bave ovim prostorom iz Osmanskog perioda su ustvari nailazili na podatke, nailazili su na priče, na narodna predanja, na pismenu kulturu i da nisu ustvari znali šta da rade sa tim.
Tako da sam je pozvala sve one koji se bave Balkanom, da nađu takav materijal, da vidimo gdje su žene u svemu tome. Počevši od Anatolije, pa na primjerima Grčke, Bugarske, Rumunije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Albanije i Hrvatske, znači svih sadašnjih nacionalnih država, koje su u to vrijeme bile provincije unutar Osmanskog carstva, vidjeli smo da su žene bile vrlo aktivne, da su imale svoj udio u javnom životu, u svom privatnom životu, da su znale dovoljno o tom carstvu, znale su kako da se ponašaju, kako da nađu svoje mjesto i puste glas, koji se nekada i preko granica njihovih sredina mogao čuti i koji im je omogućavao da budu akteri u historiji, ne samo pasivni posmatrači.
Facebook Forum