“Kada pjevate sevdalinku ili fado imate osjećaj da niste sami. To su pjesme snažnih emocija, tuge i sreće”, kaže Maja Milinković, bosanskohercegovačka pjevačica i kantautorica fada i sevdalinke koja živi i radi u Lisabonu.
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa govori o tome po čemu su Balkanci i Portugalci slični, a po čemu se razlikuju, te objašnjava zašto će joj rodno Sarajevo uvijek nedostajati. Sarajevo čine njegovi ljudi, oni su duša grada koja je neuništiva. Neke nove generacije donjeti će nešto novo, ali upravo ta duša je ono po čemu će pamtiti Sarajevo i za kojim će uvijek čeznuti.
RSE: Smatrate ste jednom od najpoznatijih interpretatorica fado muzike na Balkanu. Što Vas je vodilo tom glazbenom izričaju?
Milinković: Čista emocija, osjećaji, ljubav i strast prema toj muzici. Kada sam prvi put čula fado bio je to jedan poseban trenutak, jedno posebno stanje duše. Shvatila sam da trebam slijediti taj osjećaj.
RSE: Odrasli ste uz sevdalinku,ali kada je prevagnuo interes za fado?
Milinković: Vjerojatno je to bila želja za istinom. Uostalom sevdalinka ima dosta sličnosti sa fadom. Naime, na fado je utjecala arapska kultura, i sama riječ sevdah, kao i „saudade“ znači čežnju.
RSE: No, mora li se uvijek zbog nečega patiti da bi se došlo do onoga što je najbolje u fadu?
Milinković: Iskreno govoreći, kada patite, kada ste nezadovoljni zbog nečega, imate snažnije emocije. Govorim to iz vlastitog iskustva, ali i mnogih drugih koji se bave ovim poslom. Tako je to u muzici, ali i u pisanju. Što je veća tuga, to je jača emocija. Naravno, čovjek ne želi biti tužan 24 sata dnevno i tako cijeli život, jer to vodi samo destrukciji. Mora se pronaći čista emocija, ljubav prema poslu kojeg imate i morate njegovati te osjećaje na poseban način.
RSE: Koji su vam uzori u sevdalinki, a koji u fadu?
Milinković: U sevdalinki najviše volim da slušam Nadu Mamulu, a u fadu mi je najveća inspiracija Amália Rodrigues. Naravno, pratim rad Amire Medunjanin koja sjajno pjeva sevdalinke. Dopada mi se način na koji ona to radi, samouvjereno i suvereno. Tu je i Božo Vrećo, nevjerojatan talent s anđeoskim glasom koji ne samo da pjeva sevdalinku, već i piše nove tekstove za nove sevdalinke. On je veliki umjetnik sa naših prostora. Vidim da je i popularan sastav Divanhana koji radi aranžmane na jedan drugačiji način popularizirajući tradicionalnu muziku.
RSE: Iako ne razumijem Portugalski jezik kada slušam Amaliu Rodrigez imam osjećaj da je razumijem, da nisam sama na ovom svijetu, pa mi je onda i u duši nekako lakše.
Milinković: Istina je da Amalia i njen fado, i emocije koje prenosi , kao i sevdalinka vas čine dijelom jedne priče i daje vam osjećaj da niste sami.
Portugalci i Balkanci su slični, ali mi smo ponekad brzopleti
RSE: Mnogi će reći da su Bosanci i Hercegovci i Portugalci vrlo slični. Da li je to istina i po čemu su slični, a po čemu se razlikuju?
Milinković: Slični smo po tome što jako volimo druženje, volimo familiju, porodično okruženje, veoma smo društveni, volimo kada smo zajedno i da smo dobri domaćini, volimo da kuvamo i da dobro jedemo. Rado primamo goste. Ono gdje smo različiti je u tome što smo mi na Balkanu malo tvrđi, robusniji, pa i možda malo agresivniji po temperamentu.Portugalci imaju neki blaži temperament. Oni će se radije povući iz neke diskusije, kako bi sačuvali svoj duševni mir, dok smo mi nagli, pomalo brzopleti.
RSE: Nedostaje li vam Sarajevo i BiH i kakav je pogled na Sarajevo iz Lisabona?
Milinković: Meni Sarajevo uvijek nedostaje. Sarajevo je moja vječna čežnja. To je moj grad. On je dio mene, kao što sam i ja dio njega. Trudim se da što češće odem. Pogled iz Lisabona na Sarajevo je uvijek lijep, sentimentalan i romantičan. Naravno, ima i drugih pogleda, ali ja ih ignorišem.
RSE: Što vam prvo padne na pamet kada razmišljate o Sarajevu?
Milinković: Najprije pomislim na dio gdje sam odrasla, na Vilsonovo šetalište, pa na druge ulice, Baščaršiju, Muzičku akademiju gdje sam provela osam godina. Pomislim na ljude koje poznajem i koji čine dušu moga grada. Ti ljudi se ne mijenjaju. Kada se nađemo napuni mi se duša srećom. Prije dvije godine imala sam koncert u Bosanskom kulturnom centru gdje se okupila cijela duša grada. Sarajevo još diše i kuca i nadam se da će i nove generacije nastaviti njegovati tu dušu, kao što će donijeti i nešto novo gradu.
RSE: U kojem trenutku ste odlučili otići u Lisabon?
Milinković: Najprije sam došla u Lisabon na deset dana, onda sam radila na jednom istraživanje šest mjeseci kako bih vidjela da li je to ono što želim i odlučila sam ostati, naučiti jezik i živjeti fado.
Portugalci rado prihvaćaju strance koje vole njihovu kulturu
RSE: Započeli ste umjetničku karijeru u drugoj sredini. Kako su vas gledali, kao na stranca, ili kao na nekoga tko se želi uklopiti i postati dio tog kulturnog miljea?
Milinković: U startu sam imala dobar prijem, iako iskreno govoreći uvijek ste stranac. Ima onih koji vas objeručke prihvate, ali ima i onih drugih, ali ja se ne osvrćem na takvu vrstu ljudi. Oni koji su se ostvarili u svom poslu, koji vole i cijene umjetnost, koji vole fado i svoju kulturu, rado vas prihvaćaju, pa se čak osjećaju počašćeni što ste izabrali njihovu zemlju koja je nekih 2 i pol hiljade daleko od BiH. Drago im je što ste naučili njihov jezik, ali nadasve im je drago što imate dušu, što je dijelite s njima pjevajući fado.
RSE: Koje se najčešće riječi koriste u fadu?
Milinković: To je „saudade“ ili čežnja koja je vas bukvalno oduzme. Zatim„coração” ili srce, pa “alma” ili duša, “tristeza” ili tuga i “viva” kao život.
RSE: Kada će vas BiH ponovno vidjeti i ćuti, kada dolazite u ove naše balkanske prostore?
Milinković: Imam koncert u Konjicu 27. jula i pripremam iznenađenje za kraj godine, za Sarajlije, ali o tom potom. Biće i fado i sevdalinka, mješavina dva muzička pravca.
Facebook Forum