Dnevnik za RSE vodio Sinan Alić, predsjednik Fondacije Istina Pravda Pomirenje.
Subota, Srebrenica.
Baš tako bi se ovaj dan jula, s kojim počinjem vođenje dnevnika, mogao nazvati. I vjerovatno bi ga prihvatili širom Evrope, osim manjeg be-ha entiteta u kome vedri, a najčešće oblači, Faca kako ga prozva Svetlana Cenić.
U Potočarima neko reče da nema genocida bez aktivne participacije države. Pa naravno, kakva logistika treba da bi se pobilo 8000 ljudi, sve to zakopalo, a potom ponovo prekopalo. Pošto se banjalučka Faca ubi dokazujući kao je državotvornost Republike Srpske neupitna, a BiH neizvjesna, evo prilike za potvrdu te „državnosti“!? U njenim temljima su i dječiji životi. Danas su na groblju u Potočarima ukupana i 44 dječaka.
Nedjelja, 12. juli 2009.
Jutarnja šetnja Tuzlom. U goste mi stigli prijatelji iz Beograda. On Karolj, ona Kaliopa. On Mađar, ona Grkinja, pardon Cincarka, uvijek je s ponosom to isticala. Upoznali smo se u predvečerje rata kampujući na Pelješcu. Djeca su nam sada odrasli ljudi. Njih dvoje u duši nose ožiljak Miloševićevog vremena. Ostali su bez najmlađeg sina Atile. Kao da sada vidim njegovu guzu kako se promalja iz šatora, a onda ide prema meni, jutarnjoj izjelici, govoreći: -Njam! Njam. Nedužnog ubila ga beogradska policija u jurnjavi za kriminalcima. A tek je postao punoljetan. Stariji sin Viktor svojom rukom skuckao bakarni kotlić za fiš paprikaš, može i za čubanac i poslao mi kao poklon.
Ponedjeljak, 13. juli 2009.
Iz San Diega javio mi se Robert Donia, član Upravnog odbora Fondacije Istina Pravda Pomirenje. Čestita mi rođendan i javlja da je od Stejt Departmenta dobio 49 dokumenta u kojima se značajan prostor posvećuje regiji Tuzla neposredno pred i na početku rata. Dogovorili smo da to štivo pripremimo kao drugu knjigu Fondacijine biblioteke Dokumenti.
Nakratko sastajem se sa načelnikom Tuzle Jasminom Imamovićem i informišem ga o stanju u predmetu Ilija Jurišić. Ni nakon dvije godine Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nije pronašlo ni jednog svjedoka, niti Sudu ponudilo makar jedan dokument koji bi potvrdio optužnicu koju je Vukčević potpisao dan pred istek pritvora. Na posljednjoj raspravi cirkus: svjedok iz Banjaluke spisak od 92 poginula u Tuzlanskoj koloni, kojeg je sačinilo Tužilaštvo kreše na 49, a u sudnici se kao svjedok pojavljuje jedan od „poginulih“.
I nikom ništa. Nastavak sudske farse zakazan je za 1. septembar. Jurišić će ostati u pritvoru, a „profesionalni i nezavisni“ tužioci i sudije negdje će na more.
Već sam rekao, danas mi je rođendan. Jedina država koja se pridružuje mom slavlju je Crna Gora, ali kako čujem i tamo se 13. juli različito tumači. U večernjim satima, nakon kupanja na Panonskom jezeru, uz hladno bijelo vino i ribu ovaj istorijski datum obilježavam u društvu supruge Sonje, sestre Hane, zeta Ilije, prijatelja iz Beograda i nezaobilaznih i dragih Jasne i Hase. Sin Jesenko šalje čestitku SMS-om. Takvo vrijeme.
Kako brzo prođoše 62 godine.
Utorak. 14. juli 2009.
U prostorijama Fondacije susrećem Joanisa Armakolasa, oksfordskog doktoranta. Prihvatio je da pokrenemo istraživanje na temu uloge medija u ratnom vihoru. Bez pretenzija da se nešto sudski procesuira, biće dovoljno da struka kaže kakvo nam se smeće poturalo pod „slobodu mišljenja“ ili „patriotske obaveze novinara“ od kojih su neki, na žalost, ponovo provirili iz mišijih rupa.
Srijeda, 15. juli 2009.
Iako očekivana, vijest iz Brisela je šokantna. Znam da su najveći krivci getoizacije jednog dijela stanovništva BiH političari. Makar se odluka formalno može braniti, bosanski muslimani će je protumačiti kao još jedno kažnjavanje. Getoizacija Bošnjaka je izvjesna. Nakon Hrvata, bosanskohercegovački Srbi mogu krenuti u jurnjavu za dvojnim držvaljanstvom čime im se, via Beograd, otvara put za Evropu. Umjesto o bezviznom režimu za države, u slučaju BiH uveden je bezvizni režim za etničke grupe.
Četvrtak. 16. juli 2009.
Napravio sam posljednju redakciju nacrta Zakona o negiranju genocida i ratnih zločina kojeg će Fondacija Istina Pravda Pomirenje ponuditi svim parlamentarcima bez obzira na politički dres. Nisam pretjerani optimista, jer i u parlamentu sjede negatori genocida u Srebrenici i ratnih zločina počinjenih od Prijedora do Bratunca, Kravice, Bugojna, Grabovice i Mostara.
Ne treba se predavati. Ovdje ne vrijedi pravilo da pametniji popušta. Budala je već previše, čak i na ključnim mjestima u ovoj zemlji.
Petak, 17. juli 2009.
Još jedna sedmica je prošla. Nakon svakodnevnog druženja sa programom Radija Slobodna Evropa od 22 do 23 sata, ispisujući stranice ovog dnevnika, bio sam u prilici da dam skroman doprinos medijskim projektu za mentalno zdravlje slušalaca južnoslovenskih prostora.
Nadam se da ovim bilješkama nikoga nisam povrijedio. Sve je ovo samo subjektivni odraz objektivne stvarnosti, što bi rekao moj profesor filozofije u srednjoj školi Josip Matić, koga pozdravljam ma gdje bio. Nadam se da je živ i zdrav i da je u rodnom Šibeniku.
Subota, Srebrenica.
Baš tako bi se ovaj dan jula, s kojim počinjem vođenje dnevnika, mogao nazvati. I vjerovatno bi ga prihvatili širom Evrope, osim manjeg be-ha entiteta u kome vedri, a najčešće oblači, Faca kako ga prozva Svetlana Cenić.
Pošto se banjalučka Faca ubi dokazujući kao je državotvornost Republike Srpske neupitna, a BiH neizvjesna, evo prilike za potvrdu te „državnosti“!? U njenim temljima su i dječiji životi.
Nedjelja, 12. juli 2009.
Jutarnja šetnja Tuzlom. U goste mi stigli prijatelji iz Beograda. On Karolj, ona Kaliopa. On Mađar, ona Grkinja, pardon Cincarka, uvijek je s ponosom to isticala. Upoznali smo se u predvečerje rata kampujući na Pelješcu. Djeca su nam sada odrasli ljudi. Njih dvoje u duši nose ožiljak Miloševićevog vremena. Ostali su bez najmlađeg sina Atile. Kao da sada vidim njegovu guzu kako se promalja iz šatora, a onda ide prema meni, jutarnjoj izjelici, govoreći: -Njam! Njam. Nedužnog ubila ga beogradska policija u jurnjavi za kriminalcima. A tek je postao punoljetan. Stariji sin Viktor svojom rukom skuckao bakarni kotlić za fiš paprikaš, može i za čubanac i poslao mi kao poklon.
Ponedjeljak, 13. juli 2009.
Iz San Diega javio mi se Robert Donia, član Upravnog odbora Fondacije Istina Pravda Pomirenje. Čestita mi rođendan i javlja da je od Stejt Departmenta dobio 49 dokumenta u kojima se značajan prostor posvećuje regiji Tuzla neposredno pred i na početku rata. Dogovorili smo da to štivo pripremimo kao drugu knjigu Fondacijine biblioteke Dokumenti.
Nakratko sastajem se sa načelnikom Tuzle Jasminom Imamovićem i informišem ga o stanju u predmetu Ilija Jurišić. Ni nakon dvije godine Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nije pronašlo ni jednog svjedoka, niti Sudu ponudilo makar jedan dokument koji bi potvrdio optužnicu koju je Vukčević potpisao dan pred istek pritvora. Na posljednjoj raspravi cirkus: svjedok iz Banjaluke spisak od 92 poginula u Tuzlanskoj koloni, kojeg je sačinilo Tužilaštvo kreše na 49, a u sudnici se kao svjedok pojavljuje jedan od „poginulih“.
Nastavak sudske farse zakazan je za 1. septembar. Jurišić će ostati u pritvoru, a „profesionalni i nezavisni“ tužioci i sudije negdje će na more.
I nikom ništa. Nastavak sudske farse zakazan je za 1. septembar. Jurišić će ostati u pritvoru, a „profesionalni i nezavisni“ tužioci i sudije negdje će na more.
Već sam rekao, danas mi je rođendan. Jedina država koja se pridružuje mom slavlju je Crna Gora, ali kako čujem i tamo se 13. juli različito tumači. U večernjim satima, nakon kupanja na Panonskom jezeru, uz hladno bijelo vino i ribu ovaj istorijski datum obilježavam u društvu supruge Sonje, sestre Hane, zeta Ilije, prijatelja iz Beograda i nezaobilaznih i dragih Jasne i Hase. Sin Jesenko šalje čestitku SMS-om. Takvo vrijeme.
Kako brzo prođoše 62 godine.
Utorak. 14. juli 2009.
U prostorijama Fondacije susrećem Joanisa Armakolasa, oksfordskog doktoranta. Prihvatio je da pokrenemo istraživanje na temu uloge medija u ratnom vihoru. Bez pretenzija da se nešto sudski procesuira, biće dovoljno da struka kaže kakvo nam se smeće poturalo pod „slobodu mišljenja“ ili „patriotske obaveze novinara“ od kojih su neki, na žalost, ponovo provirili iz mišijih rupa.
Srijeda, 15. juli 2009.
Iako očekivana, vijest iz Brisela je šokantna. Znam da su najveći krivci getoizacije jednog dijela stanovništva BiH političari. Makar se odluka formalno može braniti, bosanski muslimani će je protumačiti kao još jedno kažnjavanje. Getoizacija Bošnjaka je izvjesna. Nakon Hrvata, bosanskohercegovački Srbi mogu krenuti u jurnjavu za dvojnim držvaljanstvom čime im se, via Beograd, otvara put za Evropu. Umjesto o bezviznom režimu za države, u slučaju BiH uveden je bezvizni režim za etničke grupe.
Četvrtak. 16. juli 2009.
Napravio sam posljednju redakciju nacrta Zakona o negiranju genocida i ratnih zločina kojeg će Fondacija Istina Pravda Pomirenje ponuditi svim parlamentarcima bez obzira na politički dres. Nisam pretjerani optimista, jer i u parlamentu sjede negatori genocida u Srebrenici i ratnih zločina počinjenih od Prijedora do Bratunca, Kravice, Bugojna, Grabovice i Mostara.
Ne treba se predavati. Ovdje ne vrijedi pravilo da pametniji popušta. Budala je već previše, čak i na ključnim mjestima u ovoj zemlji.
Petak, 17. juli 2009.
Nadam se da ovim bilješkama nikoga nisam povrijedio. Sve je ovo samo subjektivni odraz objektivne stvarnosti.
Još jedna sedmica je prošla. Nakon svakodnevnog druženja sa programom Radija Slobodna Evropa od 22 do 23 sata, ispisujući stranice ovog dnevnika, bio sam u prilici da dam skroman doprinos medijskim projektu za mentalno zdravlje slušalaca južnoslovenskih prostora.
Nadam se da ovim bilješkama nikoga nisam povrijedio. Sve je ovo samo subjektivni odraz objektivne stvarnosti, što bi rekao moj profesor filozofije u srednjoj školi Josip Matić, koga pozdravljam ma gdje bio. Nadam se da je živ i zdrav i da je u rodnom Šibeniku.