Petar Pismestrović je rođen 1951. godine u Sremskoj Mitrovici. Nakon mature u Zagrebu upisuje Fakultet političkih nauka, a od 1972. radi kao profesionalni karikaturist. Jedan je od osnivača i idejni tvorac Hrvatskog društva karikaturista (HDK).
Sarađuje sa više od 60 različitih magazina i dnevnih listova. Do sada imao preko 30 samostalnih izložbi. Sudjeluje na mnogobrojnim svjetskim i domaćim festivalima karikatura. Osvajao nagrade na festivalima karikatura u Tolentinu, Ankoni, Tokiju, Devi, Seulu, Splitu, Zagrebu, Beogradu, Istambulu...
Do sada mu je izašlo sedam knjiga karikatura. Karikature mu se pojavljuju u mnogim zajedničkim knjigama, magazinima, dnevnim listovima širom svijeta. Takođe je ilustrovao knjige, pravio plakate, omotnice za ploče, maskote i sl.
Član je tri sindikata karikaturista i to The New York Timesa sindicate, Cagle Polticalcartoons i Artizans.
Piše poeziju, aforizme, anegdote, romane i humoreske.
Pismestrović živi u Austriji i radi za "Kleine Zeitung".
Subota, 2. januar
Na početku smo 2016. godine. Nova godina je i novi početak, nova šansa da se stvari dovedu u red. Dolaze novi zakoni, novi porezi, nove olakšice, nova obećanja, nova nada... Nažalost, osim broja 2016. malo toga će se stvarno promijeniti, a ako se i promijeni, sumnjam da će ići na bolje. Nisam pesimist, već realni optimist, koji stvari vidi baš onakvima kakve one jesu. Svijet je kao lavor vode u rukama nekog nespretnog hodača. Svakim korakom voda se pretače s jedne na drugu stranu i prijeti da se prolije. Njen nivo nikada nije na svim stranama isti, osim ako se lavor odloži na pod. Tada nastaje apsolutno nekretanje, a to, izgleda, nikome ne odgovara.
Prateći svjetsku političku situaciju, pitam se što bi bilo da zavlada doba općeg mira. Što bi sa silnim vojskama, skupim naoružnjem, ratnim profiterima, tajnim službama...
Prateći svjetsku političku situaciju, pitam se što bi bilo da zavlada doba općeg mira. Što bi sa silnim vojskama, skupim naoružnjem, ratnim profiterima, tajnim službama, špijunima, trgovcima oružjem, huškačima, izbjeglicama. Bilo bi isto kao kad bi odjednom nestale sve bolesti. Tada bi bez posla ostali svi koji od bolesti žive, liječnici, medicinsko osoblje, farmaceutska industrija, apoteke, grobari i groblja. Mir bi bio toliko dosadan da bi se ljudi počeli, iz dosade, ubijati.
Nedjelja, 3. januar
Probudio sam se oko osam i još snen uzeo novine koje mi svakoga jutra dostavljaju pred vrata. Naslovnom stranicom dominirala je fotografija Snjegovića na napuhavanje, sa zelenom livadom u pozadini. Listao sam novine i, očima još sljepljenim od spavanja, čitao samo naslove. Pažnju mi je privukla tema broja: "Izumire li zimski sport" i uz nju nostalgična reportaža: "Dok je zima još bila zima". Mehanički sam provirio kroz odškrinute žaluzine moga prozora. Vani se sve bijelilo. Pogledao sam još jednom novine, pa van, pa opet novine. Na ulici je bilo desetak centimetara snijega i još je padao. Šteta dobre teme u novinama, pomislio sam, pročitavši vremensku prognozu, da je barem izašla koji dan ranije...
Opet su meteorolozi pogriješili. Bilo kako bilo, pao je i taj toliko očekivani i željeni snijeg, doduše, prekasno za katolički Božić i Novu godinu, ali za turizam još uvijek ne, na zadovoljstvo ljubitelja zimskih radosti i austrijskih turističkih radnika. A novine će već slijedećeg dana donijeti nove slike sa snježnih planina i nitko se više neće sjećati naslovnice i snjegovića na napuhavanje.
Ponedjeljak, 4. januar
Prvi dan u prvom tjednu 2016. primakao se kraju. Moj dnevnik bi, po onome što se danas događalo, mogao ostati prazan, da nema izbjeglica koje, sve češće, srećemo na našim ulicama. U manjim su grupama i izdvajaju se izgledom i odjećom. Neki kažu i ponašanjem.
Na Staru godinu, uvečer, na vrata moga stana pozvonio je nepoznat muškarac, srednjih godina, neupadljive vanjštine, i dao mi novine u ruke. Obično ih, jutrom rano, kao nevidljiv, ostavlja ispred vrata, pa i ne znam kako izgleda. Govorio je engleski i natucao riječ, dvije, njemačkog. Čestitao mi je Novu, a ja sam mu za uzvrat gurnuo nekoliko eura u ruke. Pomislio sam, možda je izbjeglica. Kad je otišao, ostala su pitanja, tko je, odakle je, što je po struci, ima li obitelj...
Sjetio sam se vremena kad sam, došavši u Austriju, i sam muku mučio s njemačkim jezikom. Srećom, odmah po dolasku iz Zagreba, počeo sam raditi, bez dana pauze jer sam znao univerzalni jezik koji su svi razumjeli, jezik karikature.
(Fotogalerija: Izbor iz karikatura Petra Pismestrovića)
Izbor iz karikatura Petra Pismestrovića
Utorak, 5. januar
Ovo već postaje svakodnevica. Klagenfurt je ponovno bio poprište pljačke. Kao u nekom kriminalističkom filmu, usred bijela dana dva maskirana i naoružana muškarca upala su u radnju jednog zlatara, u strogom centru grada, i pokušala ga opljačkati. Dvije mušterije koje su se zatekle u radnji spriječile su ih u tome, ali su doživjele povrede sprejom koji je jadan od napadača koristio umjesto pištolja.
Pljačka je, za razliku od nekih prijašnjih, za napadače prošla bez uspjeha, a isto tako i za specijalnu policiju koja je do kasno poslijepodne pokušavala pronaći bjegunce. Lopovi su se, navodno, nakon kratkog bijega ukradenim automobilom, ponovno umiješali među mirne građane i turiste, kojih je uvijek puno na klagenfurtskim ulicama. I opet će se povesti diskusija o otvorenim granicama, opet će se optuživati neki Rumunji, Slovaci, Srbi ili ini Balkanci i sve će pasti u zaborav do neke nove pljačke.
Mediji su dobili novu temu, zlataru će štetu, ukoliko je ima, nadoknaditi osiguranje, odbjegli lopovi će planirati neku novu krađu, a meni ostaje da se čudim kako to da su kriminalistički romani još uvijek najpopularnija literatura, unatoč kriminalnoj stvarnosti.
Srijeda, 6. januar
Danas su pravoslavni Badnjak i katolička Sveta tri kralja. Polako dolazimo do kraja zimskih svetkovina i vraćamo se u normalu. Decembar i početak januara nabili su nam kilograme, ali i stanjili konto u banci. Tko sve to može izdržati? Nekako sam olakšan spoznajom da mogu opet ići u trgovine bez da se moram ravnati po kalendaru i misliti na poklone.
Sjećam se nekadašnjih zima i praznika. U vrijeme socijalizma počinjali su 29. novembrom, a završavali Novom godinom. Crkveni sveci bili su privatna stvar i nisu se obilježavali kao neradni dani. Danas je sve drugačije, jedino se ljudi još uvijek raduju kad ne moraju raditi.
Sjećam se nekadašnjih zima i praznika. U vrijeme socijalizma počinjali su 29. novembrom, a završavali Novom godinom. Crkveni sveci bili su privatna stvar i nisu se obilježavali kao neradni dani. Danas je sve drugačije, jedino se ljudi još uvijek raduju kad ne moraju raditi. Pitam se samo, zašto se crkveni velikodostojnici ne dogovore i ne počnu slaviti svece u isto vrijeme, kad već svi tvrde da je Bog jedan. Zar nije čudno da i u 21. stoljeću katolici i pravoslavci slave svoje praznike prema dva kalendara od kojih jedan više nije u upotrebi, a drugi, pokazuje se, nije dovoljno precizan.
Četvrtak, 7. januar
Malo pomalo postajemo kopija Amerike. Crne vijesti sustižu jedna drugu. Kad uključite televizor i pogledate teletekst ili otvorite novine, i vidite samo loše vijesti, može vas zaboljeti glava ili vam se smuči u želucu. Nekada smo u našim novinama imali crnu kroniku na dvije stranice, pisalo se o prometnim nezgodama, odronima zemlje, poplavama... Te vijesti su mlaka voda u odnosu na ove današnje.
Bilo je i tada svega i svačega, ali se tome nije pridavao toliki značaj. Novine su štitile čitaoce time što nisu objavljivale baš sve gadosti do u tančine. Danas se ide toliko daleko da se ratne operacije, zločinački činovi ili katastrofe prenose uživo. Silovanja, ubojstva, samoubojstva, pljačke, samo su neke od dnevnih vijesti koje nam se svakodnevno serviraju. Treba li nam sve to? Postajemo li ravnodušni ili se pretvaramo u mazohiste?
Petak, 8. januar
Prava je šteta što u ovaj moj dnevnik nisam mogao pisati ljepše i vedrije tekstove, malo o ljubavi, malo o izložbama, kazališnim predstavama ili lijepim knjigama. Ali, moj život i moja svakodnevica su politika i politička situacija.
Nekada sam crtao samo portretne karikature i poznavao imena i likove svih sportaša, pjevača, glumaca, a skoro nijednog političara. Unatoč tome što sam studirao politologiju, nisam imao interes za politiku sve do 1987. kad sam počeo intenzivnije crtati političke karikature.
Nekada sam crtao samo portretne karikature i poznavao imena i likove svih sportaša, pjevača, glumaca, a skoro nijednog političara. Unatoč tome što sam studirao politologiju, nisam imao interes za politiku sve do 1987. kad sam počeo intenzivnije crtati političke karikature. Situacija u našoj zemlji rapidno se pogoršavala, a ja nisam imao drugi način da reagiram i pokažem svoje neslaganje, osim karikaturom, što se nije baš svakome dopalo.
Otkako sam došao u Austriju sve je obrnuto. Crtam, uglavnom, političke karikature i znam imena skoro svih austrijskih političara, neke poznajem i osobno, a ljude iz svijeta kulture, sporta i estrade uopće ne...
