Kako analitičari vide BiH u 2014. u procesu evropskih integracija? Hoće li se reformski procesi pokrenuti s mrtve tačke, da li će bh politički lideri u godini parlamentarnih izbora u centru pažnje imati promjene koje građani toliko priželjkuju?
Šta očekivati od političkih stranaka i njihovih lidera kod kojih je skoncentrisana moć i koji odlučuju o svemu, pitamo Adisa Hasakovića (Media Content Management).
„Nažalost, ništa novo i ništa dobro. Mi živimo u jednom duboko podijeljenom društvu, ne samo na nacionalnoj osnovi, kako nam se to najviše predočava u javnosti, već i na svakoj drugoj osnovi. Imamo podijeljenost, recimo, tržišta, imamo podijeljenost svakog drugog društvenog života na tu neku stranačku pripadnost, pa imate čak podijeljenosti kod privatnih kompanija – da li je neka bliska ovoj ili onoj političkoj opciji. Onda imate podijeljenost na one koji su za i one koji su protiv pasa lutalica, itd. itd. Dakle, bojim se da nećemo vidjeti ništa novo na političkoj sceni, odnosno, bojim se da nećemo u okviru sadašnjih političkih stranaka imati dovoljno snage, vizije i političke kreativnosti koja će se izdići iznad ovakve situacije i pokušati ujediniti ovo društvo na osnovama jednog demokratskog modernog sistema, koji je opet temeljen na slobodama i na razvoju.“
RSE: Ipak, možemo li očekivati bar neke rezultate ili će to biti samo politički lov na udio u vlasti?
Hasaković: Tražiće se 'fotelja više', odnosno sve će se snage usmjeriti ka tome da se osvoji ta fotelja više u jednom od mnogobrojnih parlamenata u Bosni i Hercegovini. Ključni razlog zbog čega je to tako jeste što u političkim strankama u Bosni i Hercegovini, sada već tradicionalnim – neke su već i preko dvadeset godina stare – nismo doživjeli niti jednu ozbiljnu reformu, unutarnju reformu tih političkih stranaka, a mi vrlo dobro znamo da se ta politička moć zapravo bazira i crpi iz političkih stranaka. Dakle, sav naš problem je u tome što imamo te neke političke elite koje su zagospodarile našim životima. One su shvatile kako funkcionira demokratski sistem i zloupotrebljavaju ga. Političke stranke odlučuju o tome da li će naše ulice biti čiste, da li ćemo imati vode, da li ćemo imati gradski saobraćaj, kakav ćemo zrak udisati. A trebalo bi, zapravo, biti obrnuto. Trebali bismo mi biti gospodari naših života, odnosno građanin bi trebao biti u žiži svega ovog što se i njemu dešava i on bi trebao da odlučuje. S druge strane, ne mogu samo kritizirati političke stranke i njihove elite. Ipak je i do nas, građana odnosno do naše svijesti, kada će se ta svijest razviti, kada ćemo postati svjesni naših odgovornosti ali i naših prava. Bojim se da većina građana u našoj državi nije naučila onu osnovnu lekciju o tome na šta jedan građanin ima pravo, kako on može to pravo artikulirati i šta treba tražiti od institucija, od političkih stranaka, na koji način da im se svi ti njihovi problemi rješavaju.
Odnos Evropske unije prema Bosni i Hercegovini zapisan je u zaključcima Komiteta ministara vanjskih poslova zemalja članica usvojenih sredinom decembra 2013. od kojih neke izdvaja Srećko Latal, Udruženje za društvena dešavanja SOS.
„Evidentno je i rečeno je u zaključcima da je došlo do apsolutnog zastoja u procesu pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji zbog nepostojanja volje lokalnih političara da donesu ključne reforme. Nažalost, kao rezultat toga Bosna i Hercegovina i dalje ostaje na začelju u čitavom rejonu koji očigledno kreće dalje prema Evropskoj uniji. Odgovornost je jasno stavljena na lokalne političare. U tom dokumentu se također ponavljaju vrlo specifični uslovi i koraci koje Bosna i Hercegovina treba da napravi i koraci koje će Evropska unija napraviti u slučaju da Bosna i Hercegovina uradi određene stvari. Ponavlja se floskula o kredibilnom naporu itd.,stavlja se do znanja da je čak i politički dogovor dovoljan za aktivaciju Sporazuma o pridruživanju, ali da je implementacija dogovora o Sejdić-Finciju potrebna da bi Bosna i Hercegovina mogla kredibilno da aplicira za članstvo“, navodi on.
RSE: Ministri vanjskih poslova Slovenije i Hrvatske najavili su održavanje posebnog zasjedanja u Evropskom parlamentu o BiH. Takođe se čuju prijedlozi da neka od istaknutih ličnosti zemalja EU posreduje u Bosni i Hercegovini kako bi njene političare podstakla na ispunjavanje obaveza, a po ugledu na ulogu šefice diplomatije EU Ketrin Ešton koja je posredovala u pregovorima Beograda i Prištine. Šta vi mislite o tome?
Latal: S jedne strane, ono što se mora razumjeti jeste da je direktni angažman lejdi Ešton došao tek nakon što su i Beograd i Priština jasno stavili do znanja da su spremni za dogovor, tako da je lejdi samo pružila mogućnost i neki pregovarački okvir koji je i jednoj i drugoj strani olakšao te pregovore. Situacija u Bosni i Hercegovini je bitno drugačija – već tri-četiri godine, bez obzira na razne visoke zvaničnike koji su dolazili ovdje, od potpredsjednika Amerike, lejdi Ešton, gospođe Hilari Klinton itd., ništa od tih posjeta nije urodilo plodom.
Zastoj u procesu približavanja je toliko očigledan da za to nisu potrebne stručne ocjene, kaže profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dr. Mirko Pejanović.
„Svi mi građani Bosne i Hercegovine vidimo ga u nepostojanju međustranačkog političkog konsenzusa vladajućih parlamentarnih stranaka, da odgovorno, uspješno i ubrzano rješavaju projekte reformi od kojih ovise naši koraci u postizanju članstva u Evropskoj uniji. Vidimo i sami da je jedan od tih zahtjeva EU – provođenje presude u predmetu Sejdić-Finci – uzeo četiri godine, a nema nikakva rješenja. Ja, kao politolog, kao istraživač, nekoliko puta sam govorio, napisao više svojih knjiga i istraživanja, da se i ne može naći rješenje ako se izađe iz parlamenta i traži se negdje po restoranima i po velikim centrima po Evropi. Parlament je mjesto gdje se demokratski odlučuje o državnom i društvenom razvoju svake zemlje, pa i naše“, ističe Pejanović.
Dr. Emina Kečo Isaković, također profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da i oni koji se zaklinju u evropske integracije, najčešće ne znaju šta se pod tim podrazumijeva.
„Svi se zaklinjemo i mislimo da znamo šta je Evropska unija – i oni u politici i oni koji treba da nas uvedu u EU nisam sigurna da znaju sve propise, šta je Evropska unija. To nije samo politika. To je i kultura, to je ekonomija, to je ekologija, to je zapravo sve što mi želimo, ali – to su zakoni, sigurnost, ali na način da mi još ne znamo šta želimo. Konačno, gubitak IPA fondova bila je svojevrsna opomena da nam objasne da, ako želimo u Evropsku uniju, moramo je slijediti, moramo biti sjenka Evropske unije, a ne izmišljati neke svoje tople vode za ulazak u EU, nego zaista slijediti Evropsku uniju na tom putu i biti dobar đak. Evo, naši susjedi su pokazali. Naša startna osnovica je bila i bolja, ali su oni pokazali da se može bolje. Mi uvijek tražimo krivce van sebe. U slučaju Evropske unije krivci su ovdje – među nama“,
Šta očekivati od političkih stranaka i njihovih lidera kod kojih je skoncentrisana moć i koji odlučuju o svemu, pitamo Adisa Hasakovića (Media Content Management).
„Nažalost, ništa novo i ništa dobro. Mi živimo u jednom duboko podijeljenom društvu, ne samo na nacionalnoj osnovi, kako nam se to najviše predočava u javnosti, već i na svakoj drugoj osnovi. Imamo podijeljenost, recimo, tržišta, imamo podijeljenost svakog drugog društvenog života na tu neku stranačku pripadnost, pa imate čak podijeljenosti kod privatnih kompanija – da li je neka bliska ovoj ili onoj političkoj opciji. Onda imate podijeljenost na one koji su za i one koji su protiv pasa lutalica, itd. itd. Dakle, bojim se da nećemo vidjeti ništa novo na političkoj sceni, odnosno, bojim se da nećemo u okviru sadašnjih političkih stranaka imati dovoljno snage, vizije i političke kreativnosti koja će se izdići iznad ovakve situacije i pokušati ujediniti ovo društvo na osnovama jednog demokratskog modernog sistema, koji je opet temeljen na slobodama i na razvoju.“
RSE: Ipak, možemo li očekivati bar neke rezultate ili će to biti samo politički lov na udio u vlasti?
Hasaković: Tražiće se 'fotelja više', odnosno sve će se snage usmjeriti ka tome da se osvoji ta fotelja više u jednom od mnogobrojnih parlamenata u Bosni i Hercegovini. Ključni razlog zbog čega je to tako jeste što u političkim strankama u Bosni i Hercegovini, sada već tradicionalnim – neke su već i preko dvadeset godina stare – nismo doživjeli niti jednu ozbiljnu reformu, unutarnju reformu tih političkih stranaka, a mi vrlo dobro znamo da se ta politička moć zapravo bazira i crpi iz političkih stranaka. Dakle, sav naš problem je u tome što imamo te neke političke elite koje su zagospodarile našim životima. One su shvatile kako funkcionira demokratski sistem i zloupotrebljavaju ga. Političke stranke odlučuju o tome da li će naše ulice biti čiste, da li ćemo imati vode, da li ćemo imati gradski saobraćaj, kakav ćemo zrak udisati. A trebalo bi, zapravo, biti obrnuto. Trebali bismo mi biti gospodari naših života, odnosno građanin bi trebao biti u žiži svega ovog što se i njemu dešava i on bi trebao da odlučuje. S druge strane, ne mogu samo kritizirati političke stranke i njihove elite. Ipak je i do nas, građana odnosno do naše svijesti, kada će se ta svijest razviti, kada ćemo postati svjesni naših odgovornosti ali i naših prava. Bojim se da većina građana u našoj državi nije naučila onu osnovnu lekciju o tome na šta jedan građanin ima pravo, kako on može to pravo artikulirati i šta treba tražiti od institucija, od političkih stranaka, na koji način da im se svi ti njihovi problemi rješavaju.
Odnos Evropske unije prema Bosni i Hercegovini zapisan je u zaključcima Komiteta ministara vanjskih poslova zemalja članica usvojenih sredinom decembra 2013. od kojih neke izdvaja Srećko Latal, Udruženje za društvena dešavanja SOS.
„Evidentno je i rečeno je u zaključcima da je došlo do apsolutnog zastoja u procesu pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji zbog nepostojanja volje lokalnih političara da donesu ključne reforme. Nažalost, kao rezultat toga Bosna i Hercegovina i dalje ostaje na začelju u čitavom rejonu koji očigledno kreće dalje prema Evropskoj uniji. Odgovornost je jasno stavljena na lokalne političare. U tom dokumentu se također ponavljaju vrlo specifični uslovi i koraci koje Bosna i Hercegovina treba da napravi i koraci koje će Evropska unija napraviti u slučaju da Bosna i Hercegovina uradi određene stvari. Ponavlja se floskula o kredibilnom naporu itd.,stavlja se do znanja da je čak i politički dogovor dovoljan za aktivaciju Sporazuma o pridruživanju, ali da je implementacija dogovora o Sejdić-Finciju potrebna da bi Bosna i Hercegovina mogla kredibilno da aplicira za članstvo“, navodi on.
RSE: Ministri vanjskih poslova Slovenije i Hrvatske najavili su održavanje posebnog zasjedanja u Evropskom parlamentu o BiH. Takođe se čuju prijedlozi da neka od istaknutih ličnosti zemalja EU posreduje u Bosni i Hercegovini kako bi njene političare podstakla na ispunjavanje obaveza, a po ugledu na ulogu šefice diplomatije EU Ketrin Ešton koja je posredovala u pregovorima Beograda i Prištine. Šta vi mislite o tome?
Latal: S jedne strane, ono što se mora razumjeti jeste da je direktni angažman lejdi Ešton došao tek nakon što su i Beograd i Priština jasno stavili do znanja da su spremni za dogovor, tako da je lejdi samo pružila mogućnost i neki pregovarački okvir koji je i jednoj i drugoj strani olakšao te pregovore. Situacija u Bosni i Hercegovini je bitno drugačija – već tri-četiri godine, bez obzira na razne visoke zvaničnike koji su dolazili ovdje, od potpredsjednika Amerike, lejdi Ešton, gospođe Hilari Klinton itd., ništa od tih posjeta nije urodilo plodom.
Zastoj u procesu približavanja je toliko očigledan da za to nisu potrebne stručne ocjene, kaže profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dr. Mirko Pejanović.
„Svi mi građani Bosne i Hercegovine vidimo ga u nepostojanju međustranačkog političkog konsenzusa vladajućih parlamentarnih stranaka, da odgovorno, uspješno i ubrzano rješavaju projekte reformi od kojih ovise naši koraci u postizanju članstva u Evropskoj uniji. Vidimo i sami da je jedan od tih zahtjeva EU – provođenje presude u predmetu Sejdić-Finci – uzeo četiri godine, a nema nikakva rješenja. Ja, kao politolog, kao istraživač, nekoliko puta sam govorio, napisao više svojih knjiga i istraživanja, da se i ne može naći rješenje ako se izađe iz parlamenta i traži se negdje po restoranima i po velikim centrima po Evropi. Parlament je mjesto gdje se demokratski odlučuje o državnom i društvenom razvoju svake zemlje, pa i naše“, ističe Pejanović.
Dr. Emina Kečo Isaković, također profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da i oni koji se zaklinju u evropske integracije, najčešće ne znaju šta se pod tim podrazumijeva.
„Svi se zaklinjemo i mislimo da znamo šta je Evropska unija – i oni u politici i oni koji treba da nas uvedu u EU nisam sigurna da znaju sve propise, šta je Evropska unija. To nije samo politika. To je i kultura, to je ekonomija, to je ekologija, to je zapravo sve što mi želimo, ali – to su zakoni, sigurnost, ali na način da mi još ne znamo šta želimo. Konačno, gubitak IPA fondova bila je svojevrsna opomena da nam objasne da, ako želimo u Evropsku uniju, moramo je slijediti, moramo biti sjenka Evropske unije, a ne izmišljati neke svoje tople vode za ulazak u EU, nego zaista slijediti Evropsku uniju na tom putu i biti dobar đak. Evo, naši susjedi su pokazali. Naša startna osnovica je bila i bolja, ali su oni pokazali da se može bolje. Mi uvijek tražimo krivce van sebe. U slučaju Evropske unije krivci su ovdje – među nama“,
