Pred nešto manje od godinu dana, Hrvatski sabor usvojio je izmjene Zakona o radu, kojima je vladajuća većina lijevog centra u nekim segmentima fleksibilizirala radno pravo, u nadi da će potaknuti gospodarstvo i smanjiti broj nezaposlenih.
Izmjenama već onda nisu bili zadovoljni, ni sindikati, ni poslodavci, ni znanost, očekivani rezultati nisu postignuti, a da je tim izmjenama još malo pogoršan položaj radno ovisnog stanovništva - to u tranzicijskom svijetu, ionako nije vijest.
Već u vrijeme donošenja izmjena Zakona o radu prošlog ljeta, nitko nije bio zadovoljan - Hrvatska udruga poslodavaca tvrdila je da se reže premalo, a sindikati da se reže previše i na slijepo.
Najbolnija izmjena bila je omogućavanje produljenja radnog tjedna po potrebi poslodavca na 50 ili 60 sati. Poslodavac više nema obavezu nakon tri godine ugovora na određeno vrijeme potpisati sa zaposlenikom ugovor na neodređeno.
Uveden je agencijski rad po kojem agencija može iznajmljivati radnike drugim poslodavcima. Smanjena je zaštita sindikalnih povjerenika. Legalizirano je prebacivanje radnika iz jedne u drugu tvrtku istog poslodavca, što je ocijenjeno kao način da se radnike prebaci u jednu firmu, a imovinu u drugu, pa radnici neće imati otkuda naplatiti potraživanja.
"Umjesto da se snimi stanje, uoči probleme i nađe zakonske mogućnosti da ih se riješi, Vlada je Europskoj uniji, a pogotovo Svjetskoj banci, koja je oštro kritizirala hrvatsko radno zakonodavstvo, htjela pokazati da je nešto napravila", kaže predsjednik najveće hrvatske sindikalne središnjice - Saveza samostalnih sindikata Hrvatske - Mladen Novosel i dodaje:
"Najviše vremena se izgubilo na jednom novom institutu i načinu utvrđivanja nejednakog rasporeda radnog vremena. Cilj Vlade je bio da fleksibizira radno vrijeme, da radnici ne bi imali standardno osmosatno radno vrijeme, plus mogućnost prekovremenog rada, nego da bi radno vrijeme bilo prilagođeno poslodavcu, prilagođeno njihovoj nesposobnosti reorganiziranja posla i omogućiti da se radi tijekom četiri mjeseca. Danas se može raditi deset ili petnaest sati, sutra opet dva ili tri i tako dalje. Tu je bilo i sa naše strane ključno protivljenje."
Od očekivanih rezultata, kako smo i najavljivali - ništa, kaže Novosel.
"Da smo bili u pravu, pokazalo je ovih godinu dana. Nakon godinu dana, niti se otvaraju nova radna mjesta, niti postojeći zakon spasava postojeća radna mjesta. Zatvaraju se i dalje tvrtke. I dalje su najveća otpuštanja u državnom i javnom sektoru. Tresla su se brda, a nije se ništa rodilo", tvrdi Mladen Novosel.
Da nije bilo sindikalnog pritiska i otpora, rezanja bi bila i veća - jedan od zahtjeva poslodavaca bio je da mali poslodavci sa do pet zaposlenih mogu otpuštati bez obrazloženja, da se izbaci pravo na otpremninu u slučaju otkaza.
"I niz drugih je bilo želja, u svakom slučaju taj dio spriječen kako argumentima za stolom, tako i nizom prosvjednih akcija, uključujući i onaj štrajk solidarnosti prošle godine, 25. veljače", ističe Novosel.
Vladimir Ferdelji, predsjednik je Crome, Hrvatskog udruženja poduzetnika i menadžera, i ne samo da je iznimno uspješan menadžer nego mu ime nikada nije bilo povezano sa nekom aferom, što kod mnogih drugih zvijezda hrvatskog biznisa nikako nije slučaj.
"Imam osjećaj da se ovakvi pomaci rade da bi se dokazalo da se nešto čini. Mislim da je i sam zakonodavac potpuno svjestan da sa ovakvim pomacima ne može riješiti problem nezaposlenosti u Hrvatskoj, niti konkurentnost naše privrede u odnosu na naše okruženje. Dakle, to je nešto što radite da bi se radilo", kaže Ferdelji o o prošlogodišnjim izmjenama Zakona o radu.
To su potezi u pravom smjeru, ali premali i preslabi u odnosu na to što bi trebalo u Hrvatskoj napraviti da tržište rada bude u funkciji zaposlivosti radnika i potreba poslodavaca.
"U to se nije diralo. Tržište u pravilu definira ponuda i potražnja za radnom snagom, a na žalost u Hrvatskoj, potražnja pada stalno i permanentno, padom, prije svega, poslovnih aktivnosti. Stvoriti bolje uvjete za poslovne aktivnosti znači izuzetno utjecati na tržište rada, mnogo više, nego što se sa ovakvim sitnim regulacijama može", navodi Ferdelji.
Profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, Ljubo Jurčić, procjenjuje da fleksibilizacija radnog zakonodavstva u ekonomiji, poput Hrvatske, može imati samo negativne učinke. Na spomen fleksibilizacije, on bez imalo sentimenta, kaže kako se, kao i mnogo puta do sada u nas, radi o - iluziji.
"Jedna se tema ili jedan faktor promovira, a to da je to rješenje naših problema. Izvrše se pripreme, protekne neko vrijeme, pa se vidi da to nema nikakvog efekta. Tako je i sa fleksibilizacijom rada. U situaciji gdje ne postoji isplativost proizvodnje u Hrvatskoj, gdje se pogoni zatvaraju, gdje nema investicija jer se ne isplati raditi, onda je fleksibilizacija ili promjena radnog zakonodavstva zapravo jedan od najmanjih elemenata koji mogu povećati bruto domaći proizvodnju, zapošljavanje ili lakoću poslovanja", kaže Jurčić.
U takvoj situaciji fleksibilizacija radnog zakonodavstva djeluje na način da se teret krize prebaci više na stranu rada, a da se kapitalnom faktoru malo olakša preživljavanje. Međutim, konačni je rezultat da se smanjuje ukupna potražnja, zbog toga se smanjuje ukupna proizvodnja, a tako se još više sužava mogućnost stvaranja novih radnih mjesta.
"Fleksibilizacija rada, u situaciji kada drugi faktori za povećanje proizvodnje ne postoji, dovodi do još veće neravnomjernosti u raspodjeli nacionalnog dohotka između rada i kapitala, u korist kapitala. To je socijalna činjenica. Ekonomska činjenica je da se smanjuje potražnja, a samim tim i uvjeti za povećanje proizvodnje, investicija i stvaranja novih radnih mjesta. Znači, to je jedna iluzija, jedan privid koji obećava dobro, ali kada se čitav taj krug zatvori, onda je rezultat negativan", upozorava profesor Jurčić.
Manje otpremnine i kraći otkazni rokovi, uvedeni su u hrvatsko radno zakonodavstvo izmjenama i dopunama Zakona o radu još 2003. Međutim, sa zakonom ili bez njega, a sve sa obrazloženjem da se treba prilagoditi krizi, ugovori na određeno vrijeme sve su prisutniji na hrvatskom tržištu rada.
Pred 20 godina, 1995., od oko 76.000 novozaposlenih u Hrvatskoj, njih oko 49.000 dobilo je ugovor na određeno vrijeme, a njih 27.000 na neodređeno vrijeme.
Prema posljednjim obrađenim podacima za 2013., u toj godini je bilo nešto preko 175.000 novozaposlenih. Međutim, njih nešto preko 162.000 dobili su ugovore na određeno vrijeme, a njih tek 13.000 na neodređeno vrijeme.
Ništa ne tješi da su u sličnoj situaciji i zaposleni u Sjedinjenim Američkim Državama i sve više u Zapadnoj Europi, pogotovo što neke naznake promjene trenda - nema.
