U okviru projekta “IN”, finansiranog iz fondova Evropske unije, u gradovima BiH počelo je predstavljanje niza istraživanja i obavljanje javnih konsultacija o usklađenosti zakona Bosne i Hercegovine sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom. Bez obzira na napredak učinjen na polju promocije i zaštite prava osoba sa invaliditetom, što uključuje i ratifikovanje UN Konvencije o njihovim pravima i donošenje strategija za unapređenje njihovog društvenog položaja na entitetskim nivoima, osobe sa invaliditetom ostaju jedna od naranjivijih grupa u društvu BiH i spadaju u grupe koje su među najizloženijim diskriminaciji u svim oblastima života, navode autori projekta IN.
Jedna od posljednjih javnih konsultacija održana je u Banjaluci i odnosila se na analizu usklađenosti zakonodavstva na nivou BiH i Republike Srpske sa članom 27 UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom o pravu na rad i zapošljavanje. Dok je državni Zakon o javnim nabavkama donekle i unapređen kada su u pitanju osobe sa invaliditetom u odnosu na ranija rješenja, Zakon o PDV-u uopšte ne daje nikakve nediskriminirajuće olakšice prema toj kategoriji. Posebna priča je Zakon o zabrani diskriminacije, koji u načelu ne sprečava diskriminatorski odnos prema osnovnim pitanjima osoba sa invaliditetom pa i u zapošljavanju, kaže član radne grupe za ispitivanje usklađenosti zakona sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom Veselin Rebić koji je i direktor Društva za zapošljavanje slijepih i slabovidih lica Federacije BiH.
„U praksi se događa diskriminacija, što znači da ovaj zakon nije propisao mehanizme zaštite provedbe ovih odredbi, zbog čega su ove odredbe nedovoljno usklađene sa Konvencijom. Zato su određeni prijedlozi da se ovo treba uskladiti“, kaže Rebić.
Posebno bi se kod zapošljavanja trebalo dotaći Zakona o zapošljavanju državnih službenika. Osobe sa invaliditetom smatraju da su tu potpuno diskriminisane. Isto tako predstavnici udruženja zastupaju tezu da bi osobe sa invaliditetom trebale dobiti pravo prvenstva kada je u pitanju zapošljavanje u svim javnim i državnim institucijama. Nezadovoljstvo je i što uopšte nema tačne evidencije o broju osoba sa invaliditetom koje traže posao. Najgori je osjećaj diskriminacije sa kojim se susreće svaka osoba sa invaliditetom u traženju posla. Jedna od njih je i Ana Kotur, koja trenutno honorarno radi na portalu ukljucise.in.
„Mi nemamo nikakvu konkurentnost na tržištu rada jer nam nisu izjednačene neke mogućnosti prije tog tržišta rada – ni pristup zdravstvenoj zaštiti, ni pristup socijalnim uslugama, a onda ni pristup obrazovanju. Poslodavac, po nekom ustaljenom mišljenju smatra da osoba sa invaliditetom nije sposobna da radi ili nije sposobna da postigne onaj učinak koji je njemu potreban, a kamoli da unaprijedi radno mjesto na kojem radi ili poslovanje same institucije u kojoj radi, što svakako nije održivo i što je diskriminacija u najgorem obliku.“
Predrasude i među visoko obrazovanim ljudima
Slična iskustva prolazi i Vera Bošković. Kao gotovo potpuno slijepa osoba, završila je Pravni fakultet u Banjaluci u roku i s najvišim ocjenama. Pokazala se sposobnom da obavlja vrlo odgovorno razne poslove. No, i pored toga ne može da nađe zaposlenje, a većina poslova se zasniva na volonterskom angažmanu.
„Čim čovjek odstupa od nekog prosjeka, on je manje konkurentan. Kod nas najbolje prolaze ljudi koji su na prosjeku nekih svojih sposobnosti. Ukoliko vi imate umanjenu neku svoju sposobnost, sigurno ste manje konkurentni. Drugi problem je to što one ostale sposobnosti nisu dovoljno promovisane. Predrasude svakako postoje, i to u najvećoj mjeri, što mene jako čudi, od visoko obrazovanih ljudi. Uglavnom oni smatraju da je neka paleta zanimanja za nas, da su neke određene institucije za nas“, smatra Vera Bošković.
No, nisu samo zakonske zabrane ili obaveze nešto što bi trebalo pomoći u zapošljavanju. Lazo Babić, član radne grupe i predsjednik Organizacije amputiraca “UDAS” Banjaluka, ističe da bi trebalo povesti računa o tome da se daju veće povlastice i stimulacije za poslodavce koji bi zaposlili osobu sa invaliditetom.
„Stimulisati sve ove mjere koje su ovde iznijete, koje postoje u zakonu a koje se ne primjenjuju. Da se primjenjuju sve te stimulativne mjere, da se gleda za povrat sredstava, ne samo gdje ima 51 posto zaposlenih invalida ili više, nego da se nešto da i onima koji imaju manje zaposlenih s invaliditetom. Tako bismo mogli da razriješimo veliku nezaposlenost lica s invaliditetom. Možemo mi da odradimo nešto, ali politika mora da odradi svoje“, kaže Babić.
Osobe sa invaliditetom doživljavaju diskriminaciju i kod dobijanja potvrde o invalidnosti koja im je potrebna za zapošljavanje, priča Ana Kotur:
„Osobe s invaliditetom imaju obavezu da prilikom prijavljivanja na Zavod za zapošljavanje, odnosno za konkurisanje na bilo koje radno mjesto, imaju potvrdu o procentu invaliditeta. Prema zakonskoj regulativi to je 40 posto invalidnosti, odnosno 70 posto tjelesnog oštećenja, što je posebna priča u smislu diskriminacije osoba s invaliditetom. Ta potvrda se vadi kod Fonda za penziono-invalidsko osiguranje. Taksa košta nekih 200 maraka.“
Osim o zapošljavanju, u Banjaluci, Sarajevu i Brčko Distriktu biće održano još niz konsultacija posvećenih socijalnoj zaštiti, obrazovanju, zdravlju, sportu i kulturi, kaže koordinator projekta Mladen Protić.
„Kada se sve to odradi", kaže Protić, "i kada prikupimo sugestije na našu analizu, tačnije, komentare predstavnika institucija, kako javnih institucija tako i predstavnika organizacija osoba s invaliditetom, formiraće se konačni dokument o ovoj analizi, koji ćemo mi poslati parlamentima, državnom tako i entitetskim, i nastojati da se neki od ovih komentara – nadamo se što više – usvoje, da bi se zakonodavstvo što bolje uskladilo sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.“
Javne konsultacije dio su projekta „IN – Implementacija UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini“ koji Helsinški parlament građana Banjaluka sprovodi sa Organizacijom amputiraca „UDAS“, Savezom udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima Republike Srpske, Savezom paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Federacije BiH i Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, a koji finansira Evropska unija.
