Moguće je ljude koji traže azil u Sjedinjenim Državama vratiti u njihove matične zemlje, zašto ih onda slati u Evropu ili negdje drugo, pita se Michael Bochenek, viši savjetnik u Human Rights Watchu (HRW).
Bochenek, koji se između ostalog bavi pitanjima migracija i djece, nedavno je boravio i u kampovima u Bosni i Hercegovini, a HRW su zapadne zemlje već upozorile da migrante ne vraćaju u BiH.
"Osnovna pitanja su: mogu li ljudi doći do advokata? Hoće li biti pritvoreni na neodređeno vrijeme? U nekim slučajevima i komunikacije?," kaže Bochenek u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.
Naglašava da i ako dođe do toga da Sjedinjene Države šalju migrante ka zemljama Zapadnog Balkana, prvenstveno Srbiji, to onda otežava cijeli proces i logistika postaje mnogo komplikovanija.
"Ako neki ljudi završe na Balkanu, u Srbiji ili nekoj drugoj zemlji i ispostavi se da imaju valjane zahtjeve za azil onda odjednom to postaje problem Bosne ili Srbije."
O cilju Trumpove politike deportacije
RSE: Nedavno je američki predsjednik Donald Trump potpisao izvršnu naredbu kojom se zabranjuje ulazak u SAD za državljane 12 zemalja. Vi se bavite pitanjem migracija i deportacija iz Sjedinjenih Država u zemlje centralne Amerike. Šta stoji iza Trumpove politike deportacija?
Bochenek: Zaista je teško reći tačno koji je cilj, jer je mnogo teže učiniti ono što administracija pokušava, nego jednostavno vratiti ljude u njihove zemlje.
Na primjer, u slučaju Paname, američka administracija je poslala skoro 300 ljudi iz Irana, Afganistana, raznih zemalja Centralne Azije i širom svijeta i rekla Panami da će ti ljudi brzo biti vraćeni svojim zemljama. A to se nije desilo.
Panama ih je prvo morala smjestiti u hotel, a zatim u pritvor. Na kraju su ih pustili, pri čemu su potrošili mnogo novca i imali dosta problema. I koliko nam je poznato prošlo je bez stvarne koristi za uključene.
Isto se desilo u Kostariki sa 200 osoba, opet iz Irana, Afganistana, kao i Rusije, Gruzije, Armenije i drugih zemalja u regiji. I opet, američki cilj je više kazneni nego da zaista utiče na vraćanje ljudi u njihove matične zemlje.
Ako SAD ne mogu odmah vratiti osobu u njihovu matičnu zemlju, manje je vjerovatno da će to moći učiniti Panama ili Kostarika. I mislim da se to isto pitanje postavlja i za bilo koju drugu zemlju kojoj bi SAD mogle slati ljude, uključujući potencijalno i Srbiju.
RSE:Vrhovni sud je u maju dozvolio Trumpovoj administraciji da oduzme privremeni pravni status ljudima iz Kube, Haitija, Nikaragve i Venezuele. Bloomberg sada izvještava da administracija traži moguće destinacije za imigrante iz tih zemalja, a Srbija se pojavljuje kao jedna od potencijalnih destinacija. Zašto se Srbija sada spominje i zašto se to dešava?
Bochenek: Američka administracija očito traži bilo koju zemlju koju može uvjeriti ili možda pritisnuti da primi te ljude. Postoji i element teatralnosti u svemu ovome kada su u pitanju domaće prilike.
Mislim da pokušavaju pokazati pristalicama da su čvrsti po pitanju migracija. A jedan od načina je deportacija ljudi. To su ljudi koji nisu državljani zemlje u koju se šalju i na koje se ne primjenjuje uobičajeni američki sistem deportacije, to su neformalna i nezakonita protjerivanja.
Dakle, tu postoji taj element predstave kojom se dijelu javnosti daje osjećaj da se nešto događa.
Mnoge zemlje koje ste spomenuli su one u koje bi SAD lako mogle vratiti ljude kroz uobičajeni proces deportacije. Venezuela je nedavno prihvatila ljude, čak poslala avion po njih.
Neke druge zemlje imaju redovne diplomatske odnose sa SAD-om. Dakle, vrlo je moguće poslati ljude u njihove matične zemlje. Zašto bi ih onda slali iz Latinske Amerike u Evropu ili druge zemlje koje nisu spomenute?
Neki nisu znali ni gdje se ta zemlja nalazi na karti, a neki nisu ni znali da ta zemlja postoji.
Postoji, na primjer, određeni broj ljudi koji se trenutno nalaze u Džibutiju, protiv koji postoji sudski spor o tome da li ih se može poslati u Južni Sudan, zemlju koja je u ratu. Među njima se nalazi i jedan meksički državljanin, a Meksiko je susjedna zemlja.
Dakle, nema stvarne koristi u slanju nekoga iz Latinske Amerike preko cijelog svijeta, osim ako nije radi predstave ili kazne.
RSE: Teško je zamisliti da je to samo predstava, poslati nekoga iz Venezuele u Srbiju, kad je Venezuela vrlo voljna da ih primi nazad. To košta manje, manje je komplikacija, manje procedure nego slati ljude preko mora do Srbije gdje nisu planirali ići.
Bochenek: Tačno. A s druge strane, za te ljude je to emotivno razarajuće. Traumatično je biti poslan u zemlju u koju nikad nisi namjeravao ići.
U slučaju ljudi sa kojima sam razgovarao iz Kostarike, neki nisu znali ni gdje se ta zemlja nalazi na karti, a neki nisu ni znali da ta zemlja postoji. Dakle, traumatično je da te iznenada pošalju tamo.
Još jedna stvar koja je bila vrlo očita u slučajevima protjerivanja u Panamu i Kostariku, jeste da su SAD ignorisale zahtjeve za azil. Ljudi su govorili da traže azil, često su davali veoma detaljne razloge koji izgledaju kao validni razlozi za traženje azila.
Na primjer, gej muškarac iz Rusije predao je američkim službenicima četiri stranice isprintane izjave na engleskom, jer ne govori dovoljno dobro engleski. U njoj je naveo svaki čin progonstva koje je doživio i pokušao to pokazati svakom imigracionom službeniku kojeg je sreo, ali su ga ignorisali.
Razgovarao sam i s ljudima iz Afganistana koji su radili za bivšu vladu, sarađivali sa američkom vojskom prije nego što su talibani došli na vlast, i koji su bili u jasnoj opasnosti ako se njihova priča potvrdi.
Pokazali su mi identifikacijske kartice, fotografije, video zapise, slike sebe u uniformama i slično. Sve ukazuje da govore istinu i da bi im prijetila ozbiljna opasnost ako bi bili vraćeni. I ti zahtjevi su bili ignorisani.
Dakle, da, teško je razumjeti zašto nekoga šalju preko okeana, a još je teže razumjeti zašto to rade ignorirajući često veoma očite jasno izražene potrebe za međunarodnom zaštitom ili razmatranje za status izbjeglice.
RSE: Druga stvar su uslovi u tim mjestima. Vi ste nedavno bili u Bosni i Hercegovini i upoznati ste sa stanjem u migracionim kampovima u Srbiji. Human Rights Watch je upozorio zapadne zemlje da ne šalju migrante u pritvorske centre u Bosni. Kakva je situacija u kampovima u zemljama u koje SAD razmišlja da šalje migrante?
Bochenek: U Bosni postoji zabrinutost oko veoma osnovnih stvari kao što su kapaciteti, dužina zadržavanja u pritvoru bez pristupa advokatima, ponekad i bez kontakta sa spoljnim svijetom ili porodicama.
Razni sistemi za azil u Bosni, kao i opšti imigracioni sistem, ne dozvoljavaju da se lako provjeri zakonitost pritvora pred sudom, ako ni zbog čeg drugog onda zbog nedostatka pristupa advokatu kako bi nekome mogli reći da je pritvoren.
Dakle, osnovna pitanja su: mogu li ljudi doći do advokata? Hoće li biti pritvoreni na neodređeno vrijeme? U nekim slučajevima i komunikacije? I ako stignu u te zemlje i ako pokušaju zatražiti azil ili međunarodnu zaštitu da li će im sistem to dozvoliti?
U Bosni je procedura izuzetno spora, sa ogromnim zaostatkom. Sistem nema dovoljno kapaciteta da obradi ni one koji nisu u pritvoru a traže azil. A oni u pritvoru su još u težem položaju.
RSE: Dakle, postoji potencijalni scenario u kojem neko iz, recimo, Venezuele bude poslan, recimo, u Srbiju ili Bosnu i umjesto u Venezueli, završi u procesu koji traje godinu dana, bez mogućnosti da kontaktira advokata i u kampovima koji nemaju baš dobre uslove. Sve to umjesto da ih pošalju u njihovu matičnu zemlju koja je spremna da ih prihvati?
Bochenek: Tačno, i čak i neko ko je, recimo na početku, voljan da se vrati kući, kao što smo ranije rekli, slanje u Srbiju ne olakšava taj proces jer logistika postaje mnogo, mnogo komplikovanija.
Odjednom su na drugom kontinentu, između njih je okean, u zemlji koja možda nema diplomatsko predstavništvo njihove matične zemlje. Čak i ako žele, to postaje komplikovano. To uključuje Međunarodnu organizaciju za migracije, uključuje novac, procjene, vrijeme i tako dalje.
Ono što je zabrinjavajuće je da smo vidjeli u drugim slučajevima deportacija iz SAD-a da šalju ljude koji bi trebali biti razmatrani za azil.
Ako je to isto tačno i za Balkan, ako dogovor bude postignut i ako neki ljudi završe na Balkanu, u Srbiji ili nekoj drugoj zemlji i ispostavi se da imaju valjane zahtjeve za azil onda odjednom to postaje problem Bosne ili Srbije. Srbija tada mora saslušati te zahtjeve i razmotriti ih.
To je potpuno drugačije od uloge tranzitne stanice, mjesta gdje se samo na kratko zadržavaju. Odjednom se ulazi u dugotrajan proces, vjerovatno mnogo duži nego što su oni prihvatili ako su vjerovali riječima Trumpove administracije da će ljudi tamo biti samo nekoliko dana i onda otići. Do sada to nije bio slučaj ni u jednoj zemlji.
RSE: Upravo je to moje naredno pitanje. Čak i ako ljudi završe u Srbiji, kako će Srbija postupati sa deportovanim migrantima? Imaju li uopće kapacitete? I kakav je pravni status tog procesa?
Bochenek: Teško je odgovoriti na ta pitanja. Možda srpski zakon zahtijeva da se uspostave posebne procedure čak i da se primi neko ko nema vizu za Srbiju. Brojna su i logistička pitanja. Da li tu postoje ljudi koji govore španski na odgovarajućem nivou? Možda. Ali to znači da neko mora biti prisutan u tim centrima tokom radnog vremena, ako ne i češće.
U slučaju Paname i Kostarike stražari koji govore engleski i španski su odjednom bili suočeni s grupom ljudi koji govore farsi, dari, ruski jezik. Koriste telefone, pokušavaju najbolje što mogu, ali prevodilac na Googleu neće biti dovoljan za bilo kakve složenije informacije.
RSE: Koliko je to uopšte humano?
Bochenek: To je po definiciji nehumano.
Nehumano je ako ništa drugo zbog toga što SAD u svakom od ovih transfera u treće zemlje ignorišu uspostavljena ljudska prava, pravo na traženje azila, pravo da ne budu vraćeni na mjesto na kojem im prijeti opasnost, što uključuje i ideju da budu poslani u zemlju koja je možda sigurna, ali ih onda šalju dalje, kao lančana deportacija. To je kršenje.
Nehumano je jer ljudi ne znaju šta se događa s njima, zašto ih šalju u zemlju koja nije njihova.
To gađa u samu srž principa fer suđenja, to je potpuno suprotno tome. Odjednom biti izgnan u mjesto u kojem nikada nisi planirao biti je inherentno nepravedno.
Tu su i zdravstvene usluge za ljude koji dolaze s veoma komplikovanim situacijama, uključujući tešku psihološku traumu od iskustava koje su imali na putu, u matičnim zemljama ili u SAD-u, potrebna im je psihološka pomoć. Sve to nije bilo planirano da se pruži u zemljama poput Srbije ili Bosne, kao što nije ni u Panami i Kostariki, koje su morale brzo improvizirati da ponude te usluge.
RSE: Ali zašto onda biraju baš te zemlje? Velika Britanija je htjela napraviti dogovor da šalje migrante u Ruandu, sad govore o slanju migranata na Zapadni Balkan. SAD su ranije spominjale Kosovo, sada potencijalno Srbiju. Već to rade s Panamom. Zašto baš te zemlje?
Bochenek: To je zaista teško pitanje. Kad se gleda detaljno, to nema smisla. Troškovi rastu, mogućnost da se pruži i minimalna neophodna pomoć postaje logistički noćna mora. Nije u interesu zemalja domaćina da preuzmu takvu odgovornost.
U suštini, oni koji su to do sada učinili, prihvatili su ili zato jer žele biti u dobrim odnosima sa američkom administracijom ili su zabrinuti da bi se mogli suočiti sa odmazdom ukoliko ne pristanu na tu odgovornost i ne prihvate ljude.
Panama je bila zabrinuta za to. Dogovor sa Panamom stigao je u vrijeme kada je Trump prijetio da će im uzeti kanal. Predsjednik Kostarike je spomenuo sporazum o slobodnoj trgovinskoj zoni koji su imali i ako SAD uvedu takse na slobodne zone, to bi uništilo ekonomiju Kostarike. Takve su računice zemalja koje prihvataju ove aranžmane.
RSE:Vrijedi li napomenuti da je u Beogradu planirano pravljenje Trump tornja?
Bochenek: Da, to je spomenuto u brojnim člancima, nije promaklo pažnji.
Iskustvo Albanije i Italije
RSE: Već postoji sličan dogovor između Italije i Albanije za centre za pritvor migranata. Koje su posljedice takvih aranžmana?
Bochenek: Značajne su razlike između italijanskog dogovora s Albanijom i onoga što SAD rade s Panamom, Kostarikom i potencijalno Srbijom. Italija je pokušavala zadržati ljude u Albaniji, ali tretirati taj proces kao da se odvija u Italiji. Dakle, sve procedure, uslovi i slično bi bili italijanski. To je veoma komplikovano čak i između dvije zemlje koje su geografski blizu i historijski povezane.
Teško je presaditi italijanske politike i procedure u drugi sistem. Skupo je, zahtijeva puno osoblja i stručnosti. To je trenutno u zastoju jer nije jasno može li se to izvesti onako kako je zakonski predviđeno.
Ključna razlika u odnosu na Trumpovu administraciju je da se tamo radi samo o odraslima, možda samo muškarcima. Oni prolaze kroz italijanski proces, ali u Albaniji, pa se njihove odbrane protiv deportacije i zahtjevi za azile razmatraju kao da su u Italiji. Ovo dovodi u pitanje i pristup advokatima jer u drugoj zemlji nemate talijanske advokate, što dovodi do problema.
Trumpova administracija, s druge strane, kaže da im čak ne treba ni minimalno saslušanje za deportaciju, samo ih šalju po naređenju predsjednika. Trećim zemljama kažu da su one samo tranzitne stanice i da će ljudi brzo ići u matične zemlje. Ali u praksi te zemlje završe s mnogo većim pitanjima nego što su očekivale.
RSE: Kako je to zakonito?
Bochenek: Brojni su sudski procesi u SAD-u koji osporavaju zakonitost ovoga. Teško je na osnovu standardnog tumačenja zakona vidjeti kako bi ovo bilo legalno. Vidjet ćemo šta će reći Vrhovni sud SAD.
Ali također je jasno Human Rights Watch-u da ovi aranžmani krše međunarodne norme, Konvenciju o izbjeglicama i njen protokol o pravu na azil, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koji je većina zemalja o kojima govorimo ratificirala, koji štiti od povratka u opasnost i uključuje pravo na pravično suđenje.
Dakle, po međunarodnom pravu, smatram da je razumno zaključiti da ovi dogovori nisu legalni.
RSE: Šta sve ovo znači za migracijski proces i za ljude koji su sada, recimo, u ratom razorenoj zemlji? Hoće li se usuditi tražiti azil u željenoj zemlji kad se boje da će ih poslati hiljadama kilometara daleko, gdje mogu ostati zaglavljeni u dugom pravnom procesu i lošim životnim uslovima? Hoće li na kraju izabrati rat umjesto traženja azila?
Bochenek: Ono što smo vidjeli posljednjih decenija je da ljudi ne biraju da li će bježati od rata, progona ili torture na osnovu imigracionih politika zemalja koje su im destinacija. Često i ne znaju kakve su te politike. Možda neke stvari postanu toliko poznate da to svi znaju, ali uglavnom ljudi donose odluke na osnovu trenutnih potreba za zaštitom.
Ako bježe od rata, torture ili političkog progona, oni brzo odlaze u smjeru u kojem mogu. Prvo su u bližoj zemlji, a onda nastavljaju ako ne mogu ostati sigurno tu. Konačna destinacija zavisi od porodice, jezika, mogućnosti da započnu život, podrške, veće zajednice iz iste zemlje ili religije.
Zato su SAD, između ostalog, logična destinacija, jer su zemlja s velikom imigrantskom populacijom koja prihvata izbjeglice oko 40 godina. Ideja da će strože, ali nepredvidive politike utjecati na odluke o bijegu je naivna i ne odražava stvarne motive ljudi.
Već je veoma drastična odluka i ta da napuste svoju zemlju. I mnogo je motiva koji nemaju nikakve veze sa tim kakva je migrantska politika u SAD ili Evropi.
RSE: Dakle, ako je cilj administracija različitih zemalja da ovim politikama suzbiju migracije, neće baš uspjeti?
Bochenek: Mislim da je tako, neće biti baš uspješno. Često je to više predstava, pokazivanje snage. Ako pogledamo sve mjere koje je Velika Britanija razmatrala da zaustavi prelaze preko mora u čamcima, problemi postoje već godinama.
Britanska vlada ignoriše da su ljudi motivisani osjećajem nesigurnosti u svojim zemljama i da je Britanija mjesto gdje misle da mogu izgraditi život, jer tamo imaju porodicu i zajednicu. Nijedna politika ne može promijeniti to.
RSE: Ali svijet se mijenja. Vidimo rast ekstremne desnice već godinama. Na primjer u Evropi, nakon 2015. kada je Njemačka otvorila vrata za milion sirijskih izbjeglica, sada smo imali izbore gdje je desničarska partija osvojila značajne glasove dijelom zbog želje za suzbijanjem azila i migracije i otvaranjem centara za pritvor na granicama. U ovakvoj političkoj klimi hoćemo li vidjeti više takvog ponašanja nego, recimo, onog u Njemačkoj 2015. godine?
Bochenek: Postoji rizik od pooštravanja migracionih ograničenja, uključujući i pravo na azil.
To je uvijek rizik u politici jer migranti i tražioci azila nemaju političke predstavnike u tim zemljama i laka su meta ako je politički korisno.
To je uvijek rizik bez obzira o kakvim se vremenima radi. Posebno je zabrinjavajuće što se migracija otvoreno koristi u kampanjama, kao sredstvo za podjelu i dobijanje vlasti. Takve izjave i pozicije su često političke, ali to ih ne čini manje opasnim.
