Hrvatski mediji sve manje prate vanjsku politiku, a zbivanja u regiji samo ako se tiču Hrvatske – ocjenjuju analitičari. Uglavnom se, kažu, sve svodi na vrhunski politički protokol ili skandale, a informacija o ostalim područjima života u susjednim državama gotovo i nema.
Hrvatski mediji, o zemljama u susjedstvu, izvještavaju isto kao što i njihovi mediji izvještavaju o Hrvatskoj - vrlo malo ili nikako, ističe medijski stručnjak i profesor na Sveučilištu u Zadru, Stjepan Malović.
„Sve se svodi, ili na vrhunski politički protokol, ako su neke državne posjete u tijeku, ili na skandale i senzacije u skladu sa dobrim uređivačkim uzusima današnjih medija. Kakav je stvarni život, što se događa u Ljubljani, koja je od Zagreba na sat i nešto vožnje, u Beogradu, koji nije tako daleko, u Sarajevu ili Podgorici - to saznajemo kroz neke druge kanale, a ne kroz medije. Mislim da je to jedan autizam“, ocjenjuje Stjepan Malović.
Medijski autizam, o kojem govori, profesor Malović, zorno ilustrira vijestima „o vodostaju rijeka“ na Hrvatskom Radiju:
„Analizirajući jedanput medije vidio sam da izvještaj o vodostaju rijeka u Hrvatskoj počinje sa rijekama na hrvatskim granicama, a rijeka dolazi iz Slovenije, utječe tamo negdje kod Beograda u Dunav, a mi ne znamo kakav je vodostaj u Sloveniji, ne znamo kakav je u Srbiji. To je jedno sljepilo ili autizam.“
Vanjskopolitičke teme u hrvatskim medijima općenito su zanemarene, naglašava predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Zdenko Duka. S obrazloženjem o štednji, ukinuta su dopisništva u mnogim značajnim svjetskim centrima, a i u svim zemljama regije, osim u Bosni i Hercegovini.
„Vidimo da su i HTV i HINA izgubile dopisnike u Beogradu. I Ljubljana se dosta loše prati. Generalno, vrlo malo i nedovoljno znamo što se zbiva u zemljama regije i u susjednim zemljama“, kaže Duka.
Uz rijetke izuzetke, kaže Duka, izvještava se samo o događajima koji se tiču Hrvatske ili Hrvata u susjednim državama:
„Najčešće se piše o incidentima – kada je neki problem uglavnom nacionalni ili se radi o takozvanoj državnoj nacionalnoj politici“, navodi Duka.
Glasnogovorništvo, a ne novinarstvo
„Neke stvari ne možemo saznati, kao recimo u slučaju zapljene jahte srpskom TV magnetu. Što se zaista tu dogodilo? Teško da to mogu saznati čitajući samo medije iz jedne zemlje. Svaka ima svoju verziju koja opravdava poteze ili zbivanja u njenoj zemlji, ali to nije novinarstvo, to je glasnogovorništvo“, naglašava profesor Malović.
Posjet Ive Josipovića Beogradu jedan je od događaja kojem su hrvatski mediji dali iznimnu pozornost, srpanj 2011
SDP-ov saborski zastupnik, Nenad Stazić, i sam novinar, žali što u hrvatskim medijima nema više informacija iz država regije o kulturnim zbivanjima, pa čak i kad se kulturna razmjena događa, kao što je bilo ovog ljeta u Hrvatskoj. Stazić, među ostalima, spominje gostovanje beogradskog Ateljea 212 u Teatru Ulysses na Brijunima.
„Bilo je 700 posjetitelja na tribunima. Jedva smo svi stali. Interes postoji. Senzacija je to sama po sebi ali i nedovoljno popraćena u medijima. Bila je samo kratka vijest o tome da je do gostovanja došlo“, kaže Nenad Stazić.
Zamjenik glavnog urednika tiražnog Jutarnjeg lista, Davor Butković, ne slaže se s tvrdnjama da se selektivnim izvještavanjem o događajima u regiji želi stvoriti negativna slika o susjednim državama: Ne, to doista ne.“
Butković pojašnjava kriterije po kojima Jutarnji list izvještava o zbivanjima u Srbiji, Sloveniji, BiH i ostalim državama u susjedstvu:
„Mi naravno pri izvještavanju o regionalnim pitanjima imamo dva kriterija a jedan su stvari koji se neposredno tiču Hrvatske. Onda oni imaju tretman senzacije i dolaze na prvih pet stranica novine i o njima se izvještava intenzivno, što je moguće sa što više živih sudionika i detalja.“
Portali kao dodatni izvor informiranja
Prema ostalim vijestima iz regije, priznaje Butković, odnos je bitno restriktivniji, no, posebna pozornost se pridaje izborima u susjednim državama, zatim, ekonomski važnim činjenicama ili nečem što je osobito karakteristično za pojedino društvo.
„Recimo pad slovenskih tajkuna nije nešto što se neposredno tiče Hrvatske, ali zanimljivo je odgovorio na jedan model privatizacije koji smo do nedavno svi idealizirali“, kaže Butković.
Većina Zagrepčana koje smo anketirali priznaju da, osim suhoparnih vijesti ili prepucavanja na visokim političkim razinama, malo znaju o zbivanjima u susjednim državama. Tek rjeđi te informacije nadoknađuju na internetskim portalima ili TV programima iz zemalja regije:
„Susjedstvo mora komunicirati. Žalosno bi bilo da ne znam što se dešava kod mog susjeda, koji živi u kući do moje.“
„Više znam o udaljenim zemljama, nego o našem okruženju.“
„Možda bi smo čuli kako slovenski umirovljenici imaju puno veće mirovine od nas, zaposlenici plate, ili kako je kod njih došla Evropa a kod nas ne. Mediji su uvijek uz vlast. Govore i pišu samo o onom što im paše, a ono što ne, o tome ni riječi.“
„Mislim da se još uvijek radi filtracija informacija iz susjedstva, pogotovo one koje ne idu nama na ruku ili su vezane za odnose između Hrvatske i susjednih država.“
„Primjer može biti zadnji teniski turnir u Americi. Đoković je bio u finalu i to je prikazano na HTV jer je izgubio, na žalost. O ženskom finalu nije bilo ni riječi jer je Jelena Janković bila u finalu. Da li je to selekcija? U vaterpolu ili košarci sam primijetila da se izbjegavaju stavljati pozitivne vijesti o srpskim natjecateljima.“
„Imam osjećaj da se želi stvoriti slika da se ovdje najbolje živi, da smo najbolji, a oni kao da kaskaju za nama - što djelomično jeste istina, a djelomično nije.“
Hrvatski mediji, o zemljama u susjedstvu, izvještavaju isto kao što i njihovi mediji izvještavaju o Hrvatskoj - vrlo malo ili nikako, ističe medijski stručnjak i profesor na Sveučilištu u Zadru, Stjepan Malović.
„Sve se svodi, ili na vrhunski politički protokol, ako su neke državne posjete u tijeku, ili na skandale i senzacije u skladu sa dobrim uređivačkim uzusima današnjih medija. Kakav je stvarni život, što se događa u Ljubljani, koja je od Zagreba na sat i nešto vožnje, u Beogradu, koji nije tako daleko, u Sarajevu ili Podgorici - to saznajemo kroz neke druge kanale, a ne kroz medije. Mislim da je to jedan autizam“, ocjenjuje Stjepan Malović.
Medijski autizam, o kojem govori, profesor Malović, zorno ilustrira vijestima „o vodostaju rijeka“ na Hrvatskom Radiju:
„Analizirajući jedanput medije vidio sam da izvještaj o vodostaju rijeka u Hrvatskoj počinje sa rijekama na hrvatskim granicama, a rijeka dolazi iz Slovenije, utječe tamo negdje kod Beograda u Dunav, a mi ne znamo kakav je vodostaj u Sloveniji, ne znamo kakav je u Srbiji. To je jedno sljepilo ili autizam.“
Vanjskopolitičke teme u hrvatskim medijima općenito su zanemarene, naglašava predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Zdenko Duka. S obrazloženjem o štednji, ukinuta su dopisništva u mnogim značajnim svjetskim centrima, a i u svim zemljama regije, osim u Bosni i Hercegovini.
„Vidimo da su i HTV i HINA izgubile dopisnike u Beogradu. I Ljubljana se dosta loše prati. Generalno, vrlo malo i nedovoljno znamo što se zbiva u zemljama regije i u susjednim zemljama“, kaže Duka.
Uz rijetke izuzetke, kaže Duka, izvještava se samo o događajima koji se tiču Hrvatske ili Hrvata u susjednim državama:
„Najčešće se piše o incidentima – kada je neki problem uglavnom nacionalni ili se radi o takozvanoj državnoj nacionalnoj politici“, navodi Duka.
Glasnogovorništvo, a ne novinarstvo
„Neke stvari ne možemo saznati, kao recimo u slučaju zapljene jahte srpskom TV magnetu. Što se zaista tu dogodilo? Teško da to mogu saznati čitajući samo medije iz jedne zemlje. Svaka ima svoju verziju koja opravdava poteze ili zbivanja u njenoj zemlji, ali to nije novinarstvo, to je glasnogovorništvo“, naglašava profesor Malović.
SDP-ov saborski zastupnik, Nenad Stazić, i sam novinar, žali što u hrvatskim medijima nema više informacija iz država regije o kulturnim zbivanjima, pa čak i kad se kulturna razmjena događa, kao što je bilo ovog ljeta u Hrvatskoj. Stazić, među ostalima, spominje gostovanje beogradskog Ateljea 212 u Teatru Ulysses na Brijunima.
„Bilo je 700 posjetitelja na tribunima. Jedva smo svi stali. Interes postoji. Senzacija je to sama po sebi ali i nedovoljno popraćena u medijima. Bila je samo kratka vijest o tome da je do gostovanja došlo“, kaže Nenad Stazić.
Zamjenik glavnog urednika tiražnog Jutarnjeg lista, Davor Butković, ne slaže se s tvrdnjama da se selektivnim izvještavanjem o događajima u regiji želi stvoriti negativna slika o susjednim državama: Ne, to doista ne.“
Butković pojašnjava kriterije po kojima Jutarnji list izvještava o zbivanjima u Srbiji, Sloveniji, BiH i ostalim državama u susjedstvu:
„Mi naravno pri izvještavanju o regionalnim pitanjima imamo dva kriterija a jedan su stvari koji se neposredno tiču Hrvatske. Onda oni imaju tretman senzacije i dolaze na prvih pet stranica novine i o njima se izvještava intenzivno, što je moguće sa što više živih sudionika i detalja.“
Portali kao dodatni izvor informiranja
Prema ostalim vijestima iz regije, priznaje Butković, odnos je bitno restriktivniji, no, posebna pozornost se pridaje izborima u susjednim državama, zatim, ekonomski važnim činjenicama ili nečem što je osobito karakteristično za pojedino društvo.
„Recimo pad slovenskih tajkuna nije nešto što se neposredno tiče Hrvatske, ali zanimljivo je odgovorio na jedan model privatizacije koji smo do nedavno svi idealizirali“, kaže Butković.
Većina Zagrepčana koje smo anketirali priznaju da, osim suhoparnih vijesti ili prepucavanja na visokim političkim razinama, malo znaju o zbivanjima u susjednim državama. Tek rjeđi te informacije nadoknađuju na internetskim portalima ili TV programima iz zemalja regije:
„Susjedstvo mora komunicirati. Žalosno bi bilo da ne znam što se dešava kod mog susjeda, koji živi u kući do moje.“
„Više znam o udaljenim zemljama, nego o našem okruženju.“
„Možda bi smo čuli kako slovenski umirovljenici imaju puno veće mirovine od nas, zaposlenici plate, ili kako je kod njih došla Evropa a kod nas ne. Mediji su uvijek uz vlast. Govore i pišu samo o onom što im paše, a ono što ne, o tome ni riječi.“
„Mislim da se još uvijek radi filtracija informacija iz susjedstva, pogotovo one koje ne idu nama na ruku ili su vezane za odnose između Hrvatske i susjednih država.“
„Primjer može biti zadnji teniski turnir u Americi. Đoković je bio u finalu i to je prikazano na HTV jer je izgubio, na žalost. O ženskom finalu nije bilo ni riječi jer je Jelena Janković bila u finalu. Da li je to selekcija? U vaterpolu ili košarci sam primijetila da se izbjegavaju stavljati pozitivne vijesti o srpskim natjecateljima.“
„Imam osjećaj da se želi stvoriti slika da se ovdje najbolje živi, da smo najbolji, a oni kao da kaskaju za nama - što djelomično jeste istina, a djelomično nije.“