U Bosni i Hercegovini, prema podacima UN-ovog Komiteta za borbu protiv mučenja i seksualnog nasilja u ratu, silovano je oko 50.000 žena. Najveći broj u istočnoj Bosni i Bosanskoj Krajini. One su danas odbačene jer ih, kako kažu, društvo ne prihvata.
Žive bez prava i pomoći, a i danas na ulici mogu vidjeti svoje mučitelje. Zakona koji bi ovim ženama omogućio reparaciju nema.
Zehra je živjela sretno u petočlanoj porodici u Foči do 15. avgusta 1992. godine. 17 godina kasnije sama je sa svojim sjećanjem i bolom. Teško je da svaki put već godinama ponavlja šta se desilo te ratne avgustovske noći. Ipak misli da ne smije ćutati jer se istina mora čuti.
„15. avgusta, subota uveče, u pola 11 došao je prvi moj komšija koga je moj svekar hljebom hranio. Došao je na vrata, izvalio je nasilno vrata, naoružan do zuba. Prvo je mene izmaltretirao pred njima, maltretirao, tukao, silovao - nema šta mi nije radio. Mislim nema šta mi nije radio sve to na oči živih svekra i svekrve. Zatim prvo je repetirao pušku svekru u srce, zatim svekrvi, a potom zaovi koja je ležala na kauču. Kada je sve to uradio od tri rafala, mene je podigao iz love krvi i rekao: ’Ti ćeš predamnom!’ I okrenuo se. Pošto je vidio da nije u zaovu pucao direkt, nego je pucao u zid, pokušao jednom rukom da je ubije, a ja sam iskoristila tu priliku i pobjegla. Na svu sreću da sam pobjegla, da sam i danas živa. Tad sam imala 27 godina. Za muža ni do danas ne znam. I živim za taj dan da se taj ratni zločinac uhvati“, priča Zehra.
Sličnu sudbinu, takođe u Foči, doživjela je i Emsija.
„Petnaest mjeseci bili u logoru ja i moja djeca. Najstariji sin je imao devet godina, kćerkica sedam mjeseci, trudna bila. Sin koji je imao šest godina živio je kod svekrve mi na selu, tako da sam ja sa ovo dvoje djece i trudna bila zarobljena. I u poodmakloj trudnoći sam vođena na silovanje. Ti se ljudi i danas danile nalaze u Foči“, kaže ona.
Zehra i Emisja neke su od desetina hiljada žena koje su tokom rata mučene i silovane u BiH, a u miru žrtve bez prava i pomoći. I kao što kažu, danas na ulici mogu da vide svoje mučitelje.
„A Evropa nas i sudstvo toliko vide koliko svjedočimo - i više smo onda ničija briga.“
Još nije usvojen zakon o žrtvama torture
Mirjana je 28. decembra 1992. godine imala samo devet godina. U svojoj kući u Ilijašu brutalno je silovana i ubijena. Njena majka doživjela je isto, uspjela je preživjeti. Punih 13 godina nije imala snage ispričati šta se desilo tog 28. decembra ’92:
„To je bilo pred zoru, da li je bilo pola šest ili šest, čuli su se pucnjevi, majka me probudila. Sin mi je ostao tu u sobi, a ja i kćerka smo pošli prema izlazu. Međutim, nisam mogla da izađem, bila su trojica na vrata ušla već. I mene gurnuli, kćerku mi uzeli ovako za ruku - i tamo u drugu prostoriju, u kuhinju, odgurali nas. Mama je vriskala i vikala:’Rado, čuvaj djecu!’ A ja nisam mogla ništa. Moja kćerka je bila u crvenoj trenerci, ja sam je obukla. Nju kad su uhvatili i odvojili od mene, ona je vrištala, plakala. Kad su pošli da je skidaju... vrištala je, plakala... Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala me: ’Mama! Mama!’ - nisam joj mogla pomoći. Oni su me držali. Taj prvi kad ju je silovao, bila je svjesna, ali kasnije nije čula, izgubila se vjerovatno kad su ova dvojica. Kasnije se ništa nije čula - niti je plakala, nit me zvala, ništa... samo je onako ležala na podu... Onda su pucali u nju, pa u mene.“
17 godina kasnije niko nije odgovarao za ovaj zločin. Mirjanina majka, bez bilo kakve pomoći države i društva, izdržava se radeći u jednom restoranu.
Za zločine silovanja u opštini Konjic u Tribunalu je svjedočila i Grozdana Čečez:
„Zgazio mi je ponos, više ne mogu nikad sebi da dođem da budem žena kao što sam bila.“
Dugo najavljivani zakon o žrtvama torture još uvijek nije usvojen. Iako su udruženja logoraša iz oba entiteta u nekoliko navrata podnosila tužbe i tražila materijalna obeštećenja, teško je očekivati da će novac ikada dobiti.
Za žene civilne žrtve rata najveća nagrada je kažnjavanja onih koji su ove zvjerske zločine počinili, kaže Hatidža koja je nekoliko puta svjedočila u Haškom tribunalu, ali u Sudu BiH.
„Ni u šta nas ne ubrajaju. Nemamo zaštite nikakve. Kad ideš kao svjedok, prijeti ti, dobijaš pisma prijeteća. Kad si svjedok, u oči ti gleda, govori ti da nije kriv, a kriv je. I smije ti se cinički. I kad te siluje, zaprijeti ti da ne smiješ nikome kazati da će mi pobiti familiju. I ja dugo nisam smjela kazati jer sam se bojala“, kaže ona.
Silovanje je i dalje tabu tema i ove žene na kraju ostaju potpuno same.
*****
Svi prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Svjedočanstva žrtava seksualnog nasilja tokom rata
Spora pravda za žrtve silovanja tokom rata u BiH
Silovani muškarci rijetko progovore o svojoj traumi
Procesi za seksualno nasilje tokom rata pred bh. sudovima
*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH - samo u radijskom programu RSE svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)
Misija OSCE-a u BiH ocjenjuje da seksualno nasilje nije samo pitanje žena ili privatna stvar nego se ubraja u red najgorih zločina koji su počinjeni u nasilnim konfliktima.
Kažu kako bez procesuiranja ovih krivičnih djela na teritoriji Bosne i Hercegovine pravda neće biti u potpunosti ostvarena.
Lejla Kaplar, pravna savjetnica, ističe da je zbog toga važno da su predstavnici vlasti svjesni činjenice da žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja pate od dugotrajnih fizičkih i psihičkih posljedica, a procesuiranje počinilaca predstavlja samo jedan dio ka dugotrajnom i složenom procesu ozdravljenja.
Misija OSCE-a u BiH je u više navrata pozvala predstavnike organa vlasti da osiguraju adekvatno pružanje posebne zaštite i podrške žrtvama i svjedocima uz osiguranje neophodnih finansijskih sredstava.
Prilikom odlučivanja u kom smjeru krenuti naprijed sasvim je izvjesno da je potrebno sprovesti konsultativni proces sa žrtvama, ali i predstavnicima nevladinih organizacija, odnosno udruženjima žrtava. Slijedeći ovaj princip, pozdravljamo konsultacije koje od sredine 2010. godine predvodi Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u izradi Državne strategije za pomoć ženama žrtvama seksualnog nasilja.
Misija nastavlja da se i dalje zalaže za osiguranje adekvatnog sistema zaštite i podrške uzimajući naročito u obzir potrebe žrtava seksualnog nasilja, a na način da pruža podršku organima vlasti na provedbi Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina.
Pred licem pravde - Zločin i kazna
Napori koje ulažu pravosudni organi Bosne i Hercegovine u borbi protiv nekažnjivosti za djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjena na ovom teritoriju, neophodni su kako bi se osigurala pravda za žrtve, učvrstila vladavina prava, te se pokazalo svim građanima da mogu i trebaju imati povjerenja u njih.
Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH.
Više priloga možete naći OVDJE
Žive bez prava i pomoći, a i danas na ulici mogu vidjeti svoje mučitelje. Zakona koji bi ovim ženama omogućio reparaciju nema.
Zehra je živjela sretno u petočlanoj porodici u Foči do 15. avgusta 1992. godine. 17 godina kasnije sama je sa svojim sjećanjem i bolom. Teško je da svaki put već godinama ponavlja šta se desilo te ratne avgustovske noći. Ipak misli da ne smije ćutati jer se istina mora čuti.
„15. avgusta, subota uveče, u pola 11 došao je prvi moj komšija koga je moj svekar hljebom hranio. Došao je na vrata, izvalio je nasilno vrata, naoružan do zuba. Prvo je mene izmaltretirao pred njima, maltretirao, tukao, silovao - nema šta mi nije radio. Mislim nema šta mi nije radio sve to na oči živih svekra i svekrve. Zatim prvo je repetirao pušku svekru u srce, zatim svekrvi, a potom zaovi koja je ležala na kauču. Kada je sve to uradio od tri rafala, mene je podigao iz love krvi i rekao: ’Ti ćeš predamnom!’ I okrenuo se. Pošto je vidio da nije u zaovu pucao direkt, nego je pucao u zid, pokušao jednom rukom da je ubije, a ja sam iskoristila tu priliku i pobjegla. Na svu sreću da sam pobjegla, da sam i danas živa. Tad sam imala 27 godina. Za muža ni do danas ne znam. I živim za taj dan da se taj ratni zločinac uhvati“, priča Zehra.
Sličnu sudbinu, takođe u Foči, doživjela je i Emsija.
„Petnaest mjeseci bili u logoru ja i moja djeca. Najstariji sin je imao devet godina, kćerkica sedam mjeseci, trudna bila. Sin koji je imao šest godina živio je kod svekrve mi na selu, tako da sam ja sa ovo dvoje djece i trudna bila zarobljena. I u poodmakloj trudnoći sam vođena na silovanje. Ti se ljudi i danas danile nalaze u Foči“, kaže ona.
Zehra i Emisja neke su od desetina hiljada žena koje su tokom rata mučene i silovane u BiH, a u miru žrtve bez prava i pomoći. I kao što kažu, danas na ulici mogu da vide svoje mučitelje.
„A Evropa nas i sudstvo toliko vide koliko svjedočimo - i više smo onda ničija briga.“
Još nije usvojen zakon o žrtvama torture
Mirjana je 28. decembra 1992. godine imala samo devet godina. U svojoj kući u Ilijašu brutalno je silovana i ubijena. Njena majka doživjela je isto, uspjela je preživjeti. Punih 13 godina nije imala snage ispričati šta se desilo tog 28. decembra ’92:
„To je bilo pred zoru, da li je bilo pola šest ili šest, čuli su se pucnjevi, majka me probudila. Sin mi je ostao tu u sobi, a ja i kćerka smo pošli prema izlazu. Međutim, nisam mogla da izađem, bila su trojica na vrata ušla već. I mene gurnuli, kćerku mi uzeli ovako za ruku - i tamo u drugu prostoriju, u kuhinju, odgurali nas. Mama je vriskala i vikala:’Rado, čuvaj djecu!’ A ja nisam mogla ništa. Moja kćerka je bila u crvenoj trenerci, ja sam je obukla. Nju kad su uhvatili i odvojili od mene, ona je vrištala, plakala. Kad su pošli da je skidaju... vrištala je, plakala... Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala me: ’Mama! Mama!’ - nisam joj mogla pomoći. Oni su me držali. Taj prvi kad ju je silovao, bila je svjesna, ali kasnije nije čula, izgubila se vjerovatno kad su ova dvojica. Kasnije se ništa nije čula - niti je plakala, nit me zvala, ništa... samo je onako ležala na podu... Onda su pucali u nju, pa u mene.“
17 godina kasnije niko nije odgovarao za ovaj zločin. Mirjanina majka, bez bilo kakve pomoći države i društva, izdržava se radeći u jednom restoranu.
Za zločine silovanja u opštini Konjic u Tribunalu je svjedočila i Grozdana Čečez:
„Zgazio mi je ponos, više ne mogu nikad sebi da dođem da budem žena kao što sam bila.“
Dugo najavljivani zakon o žrtvama torture još uvijek nije usvojen. Iako su udruženja logoraša iz oba entiteta u nekoliko navrata podnosila tužbe i tražila materijalna obeštećenja, teško je očekivati da će novac ikada dobiti.
Za žene civilne žrtve rata najveća nagrada je kažnjavanja onih koji su ove zvjerske zločine počinili, kaže Hatidža koja je nekoliko puta svjedočila u Haškom tribunalu, ali u Sudu BiH.
„Ni u šta nas ne ubrajaju. Nemamo zaštite nikakve. Kad ideš kao svjedok, prijeti ti, dobijaš pisma prijeteća. Kad si svjedok, u oči ti gleda, govori ti da nije kriv, a kriv je. I smije ti se cinički. I kad te siluje, zaprijeti ti da ne smiješ nikome kazati da će mi pobiti familiju. I ja dugo nisam smjela kazati jer sam se bojala“, kaže ona.
Silovanje je i dalje tabu tema i ove žene na kraju ostaju potpuno same.
*****
Svi prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Svjedočanstva žrtava seksualnog nasilja tokom rata
Spora pravda za žrtve silovanja tokom rata u BiH
Silovani muškarci rijetko progovore o svojoj traumi
Procesi za seksualno nasilje tokom rata pred bh. sudovima
*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH - samo u radijskom programu RSE svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)
Iz ugla OSCE-a
Iz ugla OSCE-aMisija OSCE-a u BiH ocjenjuje da seksualno nasilje nije samo pitanje žena ili privatna stvar nego se ubraja u red najgorih zločina koji su počinjeni u nasilnim konfliktima.
Kažu kako bez procesuiranja ovih krivičnih djela na teritoriji Bosne i Hercegovine pravda neće biti u potpunosti ostvarena.
Lejla Kaplar, pravna savjetnica, ističe da je zbog toga važno da su predstavnici vlasti svjesni činjenice da žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja pate od dugotrajnih fizičkih i psihičkih posljedica, a procesuiranje počinilaca predstavlja samo jedan dio ka dugotrajnom i složenom procesu ozdravljenja.
Misija OSCE-a u BiH je u više navrata pozvala predstavnike organa vlasti da osiguraju adekvatno pružanje posebne zaštite i podrške žrtvama i svjedocima uz osiguranje neophodnih finansijskih sredstava.
Prilikom odlučivanja u kom smjeru krenuti naprijed sasvim je izvjesno da je potrebno sprovesti konsultativni proces sa žrtvama, ali i predstavnicima nevladinih organizacija, odnosno udruženjima žrtava. Slijedeći ovaj princip, pozdravljamo konsultacije koje od sredine 2010. godine predvodi Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u izradi Državne strategije za pomoć ženama žrtvama seksualnog nasilja.
Misija nastavlja da se i dalje zalaže za osiguranje adekvatnog sistema zaštite i podrške uzimajući naročito u obzir potrebe žrtava seksualnog nasilja, a na način da pruža podršku organima vlasti na provedbi Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina.
Pred licem pravde - Zločin i kazna
Napori koje ulažu pravosudni organi Bosne i Hercegovine u borbi protiv nekažnjivosti za djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjena na ovom teritoriju, neophodni su kako bi se osigurala pravda za žrtve, učvrstila vladavina prava, te se pokazalo svim građanima da mogu i trebaju imati povjerenja u njih.
Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH.
Više priloga možete naći OVDJE