Dnevnik za RSE vodio Strajo Krsmanović, galerist iz Sarajeva.
Petak, 12. decembar 2008.
Odveć ranim letom, u 6.30, odlazim za Zagreb. Povod, izložba Jagode Buić u Gliptoteci HAZU.
Sa Jagodom sam se intenzivno družio cijelo ljeto u njenoj prelijepoj kući u Dubrovniku, vrlo strpljivo i naporno pripremajući njenu izložbu u Collegium artisticumu, i naročito katalog izložbe do kojeg joj je bilo stalo. Fascinirala me je radna i životna vitalnost ove velike umjetnice, koja sada radi fascinantne kolaže u papiru, budući da više nema uslove za rad na tapiserijama po kojima je najpoznatija. Poštovao sam odveć i njen autoritet i njene godine, da ne bih veoma poslušno izvršavao sve njene zahtjeve, koji su se po nekada možda mogli činiti i kao hirovi. Ali, shvativši i sama da me je "iskorištavala" na neadekvatan način, odala mi je priznanje nakon što je pročitala moju knjigu "Teatr(e)alitet" koju sam joj poklonio, rekavši da se duboko izvinjava što nije koristila više vremena za intelektualno druženje sa mnom, budući da joj se knjiga veoma dopala.
Da nije samo kurtoazija, uvjerio sam se kada je počela citirati pojedine dijelove iz knjige.
A nakon završene, vrlo uspješne izložbe, kada smo se pozdravljali, rekla je rečenicu: "Hvala Vam što ste mi poklonili Vaše prijateljstvo."
Subota, 13. decembar 2008.
Puno susreta sa finim i dragim ljudima, uoči izložbe i na samoj izložbi u Gliptoteci.
Izložba stoji fantastično, u čak tri velike izložbene dvorane. Bila je vrijedna i u međuvremenu napravila još nekoliko crteža u svom ateljeu u Veneciji, koji su dodatno upotpunili i inače impresivnu postavku. Toliko umjetničke invencije u svakom od preko 150 kolaža uistinu fascinira. Na izložbi njeni (a sada i moji) prijatelji sa Bola, iz Splita, Zagreba i Sarajeva. Pozdravljam se i podsjećam na ratni susret u Sarajevu sa Ivanom Zvonimirom Čičkom, sa Sarajlijama Adom i Mersadom Berberom, dr Asimom Kurjakom, te sa akademikom Tonkom Marojevićem koji je otvorio i sarajevsku izložbu, a koji je sada govorio još nadahnutije. Arijana Kralj, direktorica Gliptoteke bila je srdačan domaćin, Vesna Mažuran-Subotić, kustosica,također. Koristim priliku da im poklonim nekoliko časopisa "Vizura" koje sam ponio iz Sarajeva, i čiji treći broj je ugledao svjetlo dana, uprkos finansijskih problema koji su već postali opšte mjesto svih naših pokušaja da unaprijedimo nešto u sarajevskom likovnom životu. Tu je i Goranka Murtić i podsjećanje na veliku izložbu Ede Murtića u sarajevskoj Vijećnici. Inače, povodom te izložbe, prisjetio sam se riječi koje mi je jednom prilikom rekao Vlado Gotovac. "Istorijski govor se ne može napisati, on se može samo dogoditi." Njemu se dogodio nakon srpske agresije na Hrvatsku, a izložba ratnog ciklusa Ede Murtića u Vijećnici također je bila istorijska. Mogla se dogoditi samo tada i na tom mjestu.
Zagreb u predprazničnoj atmosferi, i uprkos kiše koja je neprestano padala, ukupni utisci pozitivni.
Nedjelja, 14. decembar 2008.
Nišići, čarobna riječ. Za one koji ne znaju, Nišići su visoravan na 1000 m2, četrdesetak kilometara od Sarajeva prema Tuzli. To je prostor u koji sam zaljubljen, a tamo imam i svoju ljubavnicu – malu, ali lijepu vikend kuću u kojoj provodim svaki slobodan trenutak. Naravno da je, kao i svaka bosanska kuća, nezavršena i da oko nje uvijek imam nekog posla, što mi uistinu uljepšava život, i vikende jako ljubomorno čuvam za nju, kada mi god vrijeme to dozvoljava. A komšije su već pripremile zimnicu, pa tu, bogami bude i pomalo stelje i rakije i turšije.
Ponedjeljak, 15. decembar 2008.
U galeriji "Collegium artisticum", koju vodim već četiri godine, otvoren je VI zimski salon knjige u saradnji sa izdavačkom kućom "Šahinpašić". Kada smo ga pokretali, ni sanjali nismo da će izazvati toliko interesovanje Sarajlija. Prostor je, naprosto, krcat posjetiocima svaki dan između 10 i 19 sati, a na Salonu izlažu izdavači iz BiH, Srbije i Hrvatske. Svi vrlo rado dolaze u Sarajevo, a budući da to čine već četvrtu godinu, zasigurno im se to isplati i finansijski. Ergo, sarajlije ipak čitaju i to je ono što najviše raduje.
Na sajmu sam pronašao knjigu moje koleginice i prijateljice dr Zehre Kreho: "Dramatske elipse Josipa Kolundžića" u izdanju tešanjskog "Planjaksa". Ne malo sam bio iznenađen, jer mi Zehra nikada nije rekla da je izdala tu knjigu. Čitam pa ću vidjeti šta je razlog za to.
Utorak, 16. decembar 2008.
Američki ambasador u BiH Čarls Ingliš nas je pozvao u svoju rezidenciju da nam predstavi kolekciju slika. Kao svaka ozbiljna diplomatija, američka ima program prezentacije svojih likovnih umjetnika kroz ambasade i rezidencije svojih ambasadora. Ugodno druženje sa ambasadorom koji bez sumnje ima izuzetno umjetničko obrazovanje i izražen interer za likovnu scenu u Sarajevu i BiH. Pet odličnih američkih umjetnika i desetak vrlo vrijednih likovnih dijela, jedno čak iz 1921.g.
Isto veče, u klubu "Collegium artisticum" promocija monografije Srednje umjetničke škole u Sarajevu. Neočekivano veliko zanimanje. Promotori su dr Sulejman Bosto, Vefik Hadžismajlović i moja malenkost, uz prisustvo autora Vojislava Vujanovića, izdavača Mensura Porovića, direktora škole, te gradonačelnice Sarajeva Semihe Borovac.
Značajna monografija koja svjedoči o sjemeništu likovnog života u BiH. Nevjerovatno veliki broj vrlo značajnih likovnih stvaralaca odškolovan je u ovoj školi, a kako i ne bi, kada su je osnivali bardovi kakvi su Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Mica Todorović, Hakija Kulenović...
Govorio sam o Monografiji kao ostvarenju sna. Umjetnost i umjetnici su san svakog društva. Oni ne postoje samo da bi nam život učinili ljepšim, nego i zato da kroz svoja djela otkriju kako život može i te kako imati smisla. Uz umjetnost, on može biti i lijep.
Srijeda, 17. decembar 2008.
Obasut sam telefonskim pozivima prijatelja koji su prethodno veče na TV OSM gledali istup mog mlađeg brata Zdravka Krsmanovića, sada na funkciji načelnika Foče. Pohvale mi, razumije se gode, ali i kada neutrališem subjektivni uklon, ostaje činjenica da je on vrlo hrabro ušao u koštac sa promjenama u našem rodnom gradu, koji je nakon posljednjeg rata, na žalost, bio crna rupa. Skinuo je američke sankcije, relaksirao političku atmosferu i olakšao povratak protjeranim Bošnjacima, izradio mnoge infrastrukturne, kulturne i sportske objekte...I dobio neprijatelja u vladaru svih srpskih sudbina u RS Miloradu Dodiku i njegovim poslušnicima.
Zove me prijatelj dr Esad Bajtal, koji je gledao emisiju i kaže: "Molim Te prenesi Zdravku da mislim da oni (podrazumijevajući i Srbiju), nemaju boljeg od njega!"
Kompliment vrijedan pažnje, jer dolazi od nezavisnog intelektualca koji nema nikakve političke interese.
Svoj sud neću izgovarati da ne bih bio subjektivan, jedino želim reći da mislim da su neposredno birani načelnici opština u BiH, najveća politička vrijednost poslije Dejtona. Naročito neki!
Četvrtak, 18. decembar 2008.
Pozvan sam na otvorenje omladinskog ferijalnog hostela "Feri" na Igmanu. U ratu srušeni hostel je obnovljen i izgleda odlično, ali važnije od toga, po mom mišljenju, je obnavljanje ideje o ferijalnom organizovanju. Nekako smo mislili da taj način organizovanja pripada socijalizmu i da ga novo vrijeme baš ne zanima. Komunikacija i druženje mladih ljudi iz svijeta se svelo na virtuelnu kompnentu. e-mail, facebook, blog...
Sva ta elektronska pomagala su vrijedna i dragocjena za komunikaciju, ali ništa ne može nadomjestiti žive kontakte među ljudima. Ferijalna ideja je svakako dragocjena, i radujem se da će mladi ljudi iz BiH imati priliku da dožive barem dio onog osjećanja koje smo živjeli mi u naše vrijeme, kada je ferijalni savez omogućavao da jeftino putujemo i susrećemo puno ljudi.
Petak, 19. decembar 2008.
Pripremam se za prisustvo proslavbi godišnjice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kada smo je osnivali, sada već davne 1975.g. bilo je puno podozrenja i skepse.
Te zašto će to Sarajevu, kada već postoji u Beogradu i Zagrebu, te ko će predavati i sl...
Ova teza o Beogradu i Zagrebu, na žalost, provlačila se u mnogim segmentima društvenog života, i tek novo vrijeme je pokazalo koliko Sarajevo zaslužuje da ima institucije koje pripadaju svakoj državi. Slično je bilo i sa katedrom za Istoriju umjetnosti, koju imamo tek sada, a do sada je za Sarajevo bila rezervisana jedino Istorija ratova.
Akademiji scenskih umjetnosti čestitam godišnjicu i sve ono što je do sada postigla, a lično slavim jedno malo porodično slavlje tim povodom: Moja kćerka Asja, student treće godine te Akademije, biće proglašena studentom generacije. Zasluga je to njena i njenih profesora, a ja imam pravo da se radujem...
