Ljubav je prije skoro 40 godina u Sarajevo iz Amerike dovela profesora matematike Harry Millera. Iste godine kada je Neil Armstrong kročio na Mjesec, Harry Miller stigao je sa svojom suprugom, također profesorom matematike, Nazom Tanović u Sarajevo:
„Ja rekoh on na Mjesec, ja na Miljacku. Meni nije jasno ko je imao veću avanturu - njegova bila kratka, moja još traje. Ne dam, ja idem do kraja.“
Priča Harrya i Naze Miller počela je davne 1963. godine na čikaškom univerzitetu gdje su iz različitih dijelova svijeta stigli da studiraju matematiku. Sreli su se, zaljubili i ubrzo vjenčali:
„Mi smo bili na trećem stepenu u Čikagu, Ilinoj institut tehnologije. To je to. I ona je bila jedina cura u tom razredu na trećem stepenu - 15 studenata, 14 momaka i ona! A prvi dan profesorica rekla: ’Hajde ti, curo, na tablu da pišeš ovo.“ A mi momci - uuu, vidi cura, o mašala, mašala. I ja, kao najhrabriji, dva dana kasnije sam joj se javio na telefon, dobio broj preko neke veze, i kažem: ’Ja sam Harry Miller, ja čudno izgledam, u drugom redu na našem kursu.’ Ona bila jako brza, kaže: ’Oni svi momci su malo čudni tamo, koji si ti?’ Kako Englezi kažu: the rest is history - ostalo je istorija.“
Nakon završetka studija odlučili su da život nastave u Bosni. U Čikagu se rodila njihova prva kćerka Lejla, a godinu dana nakon dolaska u Bosnu svijet je ugledala i Alica. Danas su obje profesori u Sarajevu i u Americi. Predaju, naravno, matematiku.
Rat je Harrya i Nazu zatekao kao profesore na Prirodno-matematičkom fakultetu. Profesor Miller odlučio je poslušati želju svoje žene i prve ratne mjesece provesti u Sarajevu:
„Mi smo imali pravo u maju, jedan NATO-ov avion je išao i oni su nam javili da možemo ići. Kaže Naza: ’Nema govora, mi moramo braniti Sarajevo.’ Ja rekoh: ’OK, ja imam 55 godina, ako umrem nije strašno. Ali Alica ima 21. Ako oni dođu s brda, uzmu je, to će biti strašno. Ona mora ići na avion.’ Ona je otišla, mi smo ostali i bili ovdje šest mjeseci, najtežih šest mjeseci u ratu, i puno smo radili. Onda smo otišli.“
Nakon rata vratili su se ponovo u Bosnu. Velika ljubav profesora Harrya Millera, Naza, umire 2001. godine. Od nje je, kaže, naučio da bude bolji čovjek i bolji naučnik. Danas se najčešće drži sa unukama, za koje također kaže da će biti dobre matematičarke, te da liče na svoju nanu. Nazu će opisati kao osobu velikog srca, koja kao da nije bila sa ove planete:
„Ja sam naučio od moje žene da se više bavim naukom. Ona je uvijek rekla: ’Ti si inteligentan ali lijen.’ Sad nisam lijen, radim punom parom. Naza je napravila ovaj časopis „Sarajevo generalmatematics“. To je bio drugi naziv prije rata. ’To je’, ona je rekla, ’treće dijete. Ovo su prvo dvoje, Alica i Lejla, ovo je treće.’ Sad sam izgubio Nazu, koju ja vidim kroz prozor, ovdje na Grlića brdu. Ali još je tu.“
Danas 70-godišnji profesor Miller predaje na nekoliko fakulteta širom svijeta: u Sarajevu, Istanbulu, širom Amerike. Nije zadovoljan sistemom obrazovanja u BiH, jer se, kaže, danas sve svelo na biznis, a ne na nauku. Ipak, veliki je optimista:
„Moja poruka za Bosnu, Bosance i sve ljude koji žive ovdje i u bivšoj Jugoslaviji. Ima jedan iskaz u Šekspira, velikog Šekspira: There is a tide in the affair of man. Ima neki tok u historiji čovječanstva, ima vrijeme kad čovjek je rođen, kad raste, kad se razboli, kad stvara, kad ratuje, kad umre. Sad je vrlo teško vrijeme i bilo je teško dugo za Bosnu - i biće još teških dana. Ali ima nada i strpljenje da čekamo. Ova djeca koju smo snimili dole, ona će vidjeti tu novu Bosnu. Ja neću, ali znam da će doći.“
