Balkan-i-ja

Nogomet je igra u kojoj pobjeđuje Njemačka, neko je jednom rekao. Gledajući sjajne igre njemačke nogometne reprezentacije zapitah se kad će neko sa naših prostora imati takvu ekipu. Ako se to ikada dogodi biće to rezultat slučajnosti jer niko sa prostora bivše Jugoslavije neće nikad biti kao Nijemci.

Nijemce i nas ne dijeli ni talent niti razlika u veličini države pa otud i veća mogućnost da se dođe do dobrih igrača. Bilo je generacija nogometaša i fudbalera koji su bili bolji od Nijemaca.

Ne dijeli nas ni to što su oni u centralnoj Evropi, a mi na jugu, pa su oni kao bolji radnici a mi veće lijenčine. Nijemci su oduvijek bili više nego zadovoljni sa građanima gastarbajterima iz bivše Jugoslavije i danas ih cijene kao dobre radnike. Mi, dakle, jesmo dobri radnici kad nas se na to natjera.

Dijele nas mnogo ozbiljnije stvari.

Njemačka je društvo građana, naši političari još uvijek grade društva nacije. Oni se dijele po tome kakvi su, a u nas dijele po tome ko su. U njemačkom nogometnom timu igraju najbolji, posve neovisno da li su bijelci ili crnci, po porijeklu Poljaci, Turci ili Nijemci. Možete li zamisliti tu idilu u bivšoj Jugoslaviji?

Njemačka je zemlja rada i reda, u zemljama bivše Jugoslavije vlada više nerad i nered.

Izgubili su dva svjetska rata u zadnjih 100 godina pa su opet jedna od najjačih ekonomija svijeta. I kod nas su se vodila dva rata u istom vremenskom periodu, ali neki kod nas radije pripremaju treći – nego da uspostave sistem koji će ga izbjeći.

Njemačka je zemlja u kojoj se žestoko obračunavaju sa svim nacionalistima i čim neki mali neonacista izviri iz neke baruštine i negira zločine nad Jevrejima odmah je tu vlast i sistem da ga spriječe. Možete li zamisliti da, naprimjer, u Srbiji ili u Republici Srpskoj zatvore nekog teškog nacionalistu samo zato što negira zločine u Srebrenici? Usprkos rezoluciji u Skupštini Srbije o zločinu u Srebrenici se u Srbiji još uvijek radije ćuti, kažu ovonedjeljni učesnici Press Kluba radija Slobodna Evropa.

Njihovi će sportski reporteri objektivno analizirati igru protivnika i igru svoje reprezentacije i tu neće nikada biti mjesta za bilo kakvu natuknicu koja vodi ka tome da su Nijemci kao nacija nadmoćni. A neki dan, sportski komentator televizije Srbije reče komentirajući utakmicu Urugvaja da je nekadašnja Jugoslavija nekada davno pobijedila Urugvaj ¨predvođena sa nekoliko srpskih fudbalera!¨

Oni kad igraju nogomet pobjeđuju, kad prave auto naprave Mercedes, kad povedu rat – to postaje svjetski rat. I tu završava svaka sličnost – i mi volimo ratove.

Samo što su oni svoje lekcije naučili.

Nikad kraja mom čudjenju koliko se gluposti može u jednom istorijski kratkom vremenskom periodu dogoditi na tako malom geografskom prostoru kao što je Balkan. I neke vijesti ili teme koje sam čitao danas me podsjetiše na tu, bojim se, istinitu tvrdnju.

Piše moja kolegica Ankica Barbir Mladinović iz Zagreba kako u Gospiću još ne znaju gdje da smjeste spomenik Nikoli Tesli, svjetski poznatom naučniku čiji spomenik stoji još i u Beogradu i na Nijagarinim vodopadima u SAD. Nekadašnji Trg Nikole Tesle danas nosi ime Stjepana Radića, nema odluke gdje da se spomenik smjesti, a, kaže gradonačelnik, Gospić nije ni pokrenuo takvu inicijativu.

Nikola Tesla

Spomenik su u naletu “patriotizma” minirale hrvatske snage još 1992-e godine. Nikola Tesla je tada imao, naime, jednu ¨manu¨ - bio je po nacionalnosti Srbin. I samo zbog toga mnogi su se u Hrvatskoj htjeli odreći ovog Ličanina iako je teško vjerovati da će iko ubuduće dostići takvu naučnu veličinu u svijetu. U Gospiću ne kažu da imaju nešto protiv ali bi najradije da ih niko nije ni pitao.

Jedna moja druga kolegica, Branka Mihajlović iz Beograda je pravila priču o tome gdje je Srbija nakon Gazimestana, gdje je Milošević prije 21 godinu najavio rat, gdje se po zvaničnim verzijama skupilo milijun ljudi da pozdravi ¨novog Tita¨. Ovogodišnji Vidovdan, 28. 06, na Gazimestanu je prošao posve nezapaženo, Srbija još itekako trpi posljedice nacionalističkog divljanja, i tada na Gazimestanu.

I u Sarajevu se neki “pametnjaković¨ sjetio da u tamošnjem parku ne treba da stoje spomenici ¨nepodobnim¨piscima, pa su vraćene najprije biste samo ¨podobnih¨. Onda se kriterij podobnosti malo proširio pa su u travnju ove godine vraćene i ostale.

Kad smo već kod pisaca, nedavno sam radio scenario o Ivi Andriću pa sam čitao kako ga jedni svojataju, a drugi ga se odriču. U Srbiji kažu da je srpski pisac jer je pisao na srpskom jeziku, u Hrvatskoj da je hrvatski pisac je je po nacion alnosti Hrvat, dok ga se u BiH mnogi odriču jer je navodno mrzio Bošnjake, dok oni pametniji tvrde da je on bosanskohercegovački pisac jer je rodjen u BiH. Tako eto – raščerupaše Andrića. Što bi rekli oni na sjednici ZAVNOBIH-a nije Andrić ¨ni srpski, ni hrvatski ni muslimanski, nego i srpski, i hrvatski i muslimanski¨pisac.

Propadaju spomenici borcima protiv fašizma u II svjetskom ratu, oni koji su minirani su i zaboravljeni. Naši se balkanski ¨pametnjakovići¨ lako odriču svoje prošlosti, navikli valjda i navikavajući valjda nove generacije da sruše one spomnike koji se sada grade.

U Češkoj, gdje sada živim, rade suprotno. I danas ovdje postoji ulica i Čehoslovačke armije, i Jugoslovenska, a na ovdašnjem zamku postoji i spomenik koji su podigli komunisti. Česi kažu – neka, i to je dio povijesti, bar vidimo koliko su spomenici u vrijeme komunizma bili ružni.