Balkan-i-ja

IVAN ZVONIMIR ČIČAK SAM POPRAVIO KRIŽ

Mislim da se priča koju danas želim ispričati dogodila negdje u svibnju 1971-e godine. Tada sam kao predsjednik Saveza studenata Beograda i bio u posjeti – sveučilištu u Zagrebu. Oni su mene tada smatrali ¨unitaristom¨ u tadašnjim terminima, ja njih ¨nacionalistima¨, takodjer u tadašnjim terminima. Mladost, kao što i treba da bude, htjela je ¨mijenjati¨ svijet.

Šetao sam negdje iza ponoći kroz neki park (valjda u Maksimiru) sa Draženom Budišom (tada predsjednik Saveza studenata Zagreba) i Ivanom Zvonimirom Čičkom (tada predsjednik Saveza studenata Hrvatske). Raspravljali smo ko zna o čemu, ali Dražen i ja smo u jednom trenutku primjetili da nema Čička! Osvrtali smo se ali Ivana Zvonimira nije bilo, sve dok nisam čuo povik: ¨Pejiću!¨ Okrenuo sam se, zajedno sa Draženom, i vidio Čička na jednom stablu kako viče prema meni: ¨Hrvatska! Hrvatska!¨

Sva su mi druženja i politička nadmetanja sa ovom dvojicom intelektualaca ostala u lijepoj uspomeni i osobno mi je drago što niti su oni bili u pravu (ja, naravno, nisam bio nikakav ¨unitarista¨) niti sam ja bio u pravu ja (oni, nisu bili ¨nacionalisti¨). Ja sam ¨reterirao¨sa svojih tadašnjih pozicija i sve više uočavajući težinu argumenata koji su mi oni iznosili u to vrijeme, mislim da su i oni ¨reterirali¨ uočavajući težinu argumenata koje sam ja tada iznosio. Dražen Budiša se povukao iz politike na pozicijama Liberalne stranke, Ivan Zvonimir Čičak je postao dosljedan borac za ljudska prava. Ja sam se, srećom, kanio politike, usprkos primamljivih ponuda u to vrijeme, i okrenuo novinarstvu. Sa stajališta nekih političkih pozicija danas smo vjerojatno bliži nego nekada, u onim studentskim danima.

Zašto odjednom ova priča na blogu?

Pročitah vijest neki dan negdje na portalima u Hrvatskoj, citiraju riječki ¨Novi list¨ da je Predsjednik Hrvatskog Helšinskog odbora Ivan Zvonimir Čičak, ¨krišom, po povratku s godišnjeg odmora skrenuo u Varivode i čavlima i ljepilom popravio polomljeni drveni križ postavljen u spomen na devetero ubijenih srpskih staraca nakon Oluje.¨

Ivan Zvonimir Čičak je tako osobnim primjerom pokazao ne samo svoj odnos prema žrtvama srpske nacionalnosti u Hrvatskoj nego i odnos prema vlastima koje sporo obilježavaju stratišta ubijenih gradjana Hrvatske srpske nacionalnosti. Čičak je vjerojatno bio nezadovoljan efikasnošću države za koju se borio i ovim je osobnim potezom skrenuo pažnju javnosti na problem. To se, naravno, da ironija bude veća nije dopalo ni vlastima Hrvatske niti obiteljima ubijenih civila koje su pripadnici HV-a pred kućnim pragom izrešetali 28. rujna 1995-e.

Čičak je trebao tražiti pomoć od državnih institucija da financiraju i pomognu hitnu izradu i postavljanje novog spomenika, kao i otkrivanje i kažnjavanje ubojica – smatraju obitelji nastradalih. Nije u redu, kažu oni, da predsjednik HHO-a krpa i lijepi polomljeni križ već treba izgraditi novi spomenik. Čičak tako nije dobio podršku od obitelji.

Načelnik Općine Kistanje, Slobodan Rončević, takodjer nije podržao I pri tom je kazao kako mu nije jasan Čičkov potez jer da mu je prije nekoliko dana objasnio da općina radi na postavljanju novog trajnog kamenog spomenika i da je u tijeku izrada projektne dokumentacije. Gradonačelnik je zaboravio da je od zločina prošlo 15 godina.

Potez Ivana Zvonimira Čička se meni, osobno, dopada. Umjesto izjava, sastanaka, praznih obećanja kojih je već previše Ivan se odlučio za ovaj osobni čin. Svaka čast. Još ga ¨čujem¨ kako sa onog stabla iz 1971-e godine viče ¨Hrvatska! Hrvatska!¨.

Samo što ovaj put to nije upućeno meni, tada studentu iz Beograda, nego zvaničnicima Republike Hrvatske, makar oni bili i na općinskom nivou.

Kada je jučer objavljena lista kandidata za članove Predsjedništva BiH analitičari su odmah predstojeće izbore definirali kao ¨većinom stara lica za predsjedničke fotelje¨ ili kao¨izborne liste za pare – sve fukara do fukare¨.

Suština je svih analiza da BiH ne može očekivati nešto novo već samo nešto staro nakon listopada kada su izbori zakazani. Moj problem je ne samo u tome što su te konstatcije tačne, nego u tome što ne samo da su kandidati isti po svojoj vokaciji nego su i analize gotovo identične onima od prije četiri godine.

Već odavno bilo kakvi izbori u BiH nisu izbori nego navijanje, i to ne između boljih i lošijih nego (uglavnom) između više i manje loših.

Srđan Puhalo, prvi čovjek istraživačkog tima ¨Prime Communication¨ kaže u intervjuu sarajevskom ¨Oslobođenju¨ da se izbori opet predstavljaju kao sudbinski te da se ne radi osvajanju vlasti nego o održavanju na vlasti: ¨ Ne znam koji su to izbori kojima nije cilj da se sa vlasti svrgnu oni koji vladaju, odnosno da opozicija osvoji vlast. Dakle, nije to nikakvo referendumsko pitanje, nego pitanje kako doći na vlast, odnosno kako sačuvati vlast.¨

Ko god bude sjedio u fotelji člana Predsjedništva i kakvu god glasačku mašinu on ili ona imao ili imala – član Predsjedništva neće podnositi račune onima koji su ih izabrali, još manje onima koji ih nisu izabrali. Logika, naime, kaže da član Predsjedništva bilo koje države odgovara građanima te države. Dakle, u mom slučaju, član Predsjedništva iz RS, gdje ja ne živim, bi morao biti i moj član Predsjedništva, kao što bi i onaj član izabran u Federaciji morao predstavljati i građane u RS! Ali, logika nije nešto svojstveno BiH. Šefovi novih članova Predsjedništva NISU građani nego šefovi njihovih stranaka. Oni ima daju novce za kampanje, oni im obezbjeđuju prihode mimo plaće, oni im zapošljavaju rođake. I prvi i osnovni zadatak tioh članova jeste da zaštite šefa stranke od krivičnih progona da spriječe vladavinu pravne države koju obećavaju.

Rusmir Mahmutčehajić

Zato će Dodik dobiti pršut u Mostaru od HDZ-a u ¨bratskoj¨suradnji, Radončić će sebi posvetiti prvu stranu svojih novina i govoriti o borbi protiv mafije, mladi Izetbegović će govoriti o kompromisu ¨koji donosi rezltate¨, Radmanović o tome kako treba da bude izgradjena BiH,….Mafijaši govore protiv mafije, bratstvo i jedinstvo šire mrzitelji, o napretku u BiH oni koji je ruše. Predsjednik ¨Međunarodnog foruma Bosna¨ profesor Rusmir Mahmutčehajić podsjeća u izjavi za radio Slobodna Evropa da je politička konstitucija u BiH nastala iz rata i kao takva razara bosanskohercegovačko društvo: ¨Većina ljudi koji se uključuju u taj politički poredak.... su motivirani strašću, strahovima, neznanjima, pohlepom itd.¨

To što je međunarodni sud rekao da se mogu kandidirati i oni koji po profesiji nisu Bošnjaci, Hrvati ili Srbi – nije važno.

To što svako peto dijete u BiH ne završi srednju školu, što je svako treće zlostavljano, to što u BiH ima 170.000 registrirane siromašne djece, što trećina (26 posto) stanovništa živi na rubu siromaštva – nema veze.

To što su ovi na vlasti i ovi koji će ostati na vlasti od BiH u svijetu napravili političko ruglo – opet nema veze.

To što građani protestiraju, makar samo i plakatima kao na gornjoj fotografiji - opet nema veze. Građani ionako ne odlučuju.

Biskup Franjo Komarica

Biskup Franjo Komarica, da se opet pozovem na ¨Oslobođenje¨ kaže otprilike ovo: ¨Mi nismo ludi ljudi i nemamo lude političare i očito je posrijedi jedan veliki egoizam kada je u pitanju ispravljanje velike nepravde kada je u pitanju povratak. I umjesto da sada složimo i srca i umove i ispravimo te velike nepravde kojima su mnogima našim sugrađanima i sunarodnjacima nanesene mi tapkamo u mjestu i pravdamo da je zlo dobro, da je nepravda u redu, da je izgon i nepovratak ljudi nešto što se ne može ispraviti.¨

Jesmo, velečasni – mi smo ludi ljudi kad ne shvaćamo da se povratak neće nikada dogoditi. Povratak bi značio, poštovani Biskupe, drugačiju izbornu bazu, a drugačija izborna baza bi značila odlazak ovih na vlasti pravo – u zatvor.