Balkan-i-ja

Opet se igramo mijenjanja granica?

Pred zgradom suda u Hagu dolazak Mladića su neki dan čekale dvije grupe ¨jugovića¨. Jedni su Bošnjaci raširili zastavu BiH, a pored nje ratnu zastavu s ljiljanima. Dvadesetak metara dalje okupila se grupa Srba iz BiH s trobojkama, prvi zadovoljni, drugi ne. Jedan od reportera koji je tamo bio je ovako komentirao te dvije grupe: "Ako se ovi ne pobiju, znači da je rat konačno završen."

Taman kad sam se ponadao da je ¨rat završen¨, da je Srbija nakon izvinjenja RTS za propagandu mržnje i laži i nakon izručenja Ratka Mladića krenula ka evropskom putu, da je krenula ka tome da prigrli evropske vrijednosti, tek što je optuženik za ratne zločine stigao u Hag - evo opet zahtjeva iz Srbije za promjenama granica.

Potpredsjednik vlade Srbije i ministar unutrasnjih poslova, Ivica Dacic

Potpredsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić, u današnjem NIN-u izjavljuje kako Srbija treba sa Tiranom da pregovara o podjeli Kosova. "Pokušali smo ratom da branimo Kosovo, nismo uspeli. I zato govorim o razgraničenju, dok ne bude kasno. A to znači korekciju granica izmedju dve susedne države – Srbije i Albanije.”

Da li možda treba nešto pitati Kosovare? Naravno da ne jer zvaničnici Srbije i kad govore o razgovorima predstavnika Srbije i Kosova govore o ¨srpsko-albanskom¨ dijalogu, ne ¨srpsko-kosovskom¨. Kao da se neko time može prevariti.

Da li možda treba nešto pitati Albaniju? Naravno da ne – oni ionako godinama govore da ih to ne zanima.

Dačić takodje govori o tome da će se dio BiH priključiti Srbiji ako se u RS bude održao referendum. Da li zaista Ivica Dačić misli da je tako jednostavno podijeliti jednu državu? Može li se onda Sandžak pripojiti Crnoj Gori? Ili će madjarska sela iz Vojvodine moći u Madjarsku? Hoće li jug Srbije da se priključi Kosovu ili možda Albaniji? Pa će onda i Albanci iz Makedonije takodjer u Albaniju? Gdje će Makedonci, možda u Bugarsku?

Ili to što važi za Srbe ne važi za druge?

Hashim Tachi, premijer Kosova je reagirajući na Dašićevu izjavu izjavio da se svako mijenjanje granica ¨ne bi zaustavilo tamo gdje se to dopada Srbiji¨, a ne znam ni jednog stručnjaka koji misli da bi novo mijenjanje granica na Balkanu prošlo bez rata. Konačno, kakve to veze ima sa vrijednostima EU kojoj Srbija, s pravom, teži!

To su one dvije Srbije o kojima često pišem, jedna koja hoće u Evropu, druga koja koči li koči.

Miting podrske Mladicu u Banjaluci

Evropske vrijednosti nisu još nadvladale ni u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Jer tamo se, uz masovno prisustvo zvaničnika RS, slavio čovjek pod čijom su komandom ubijene hiljade Bošnjaka u Srebrenici, čovjek koji je godinama ubijao civile u opkoljenom Sarajevu da i ne pominjem zločine u Hrvatskoj.

Da se razumijemo, u Srbiji je takodjer bilo protesta ali nigdje zvaničnicima nije palo na pamet da budu na njima. Vlastima RS jeste. Srbija se prema huliganima ponašala kao što i treba, oko 150 ih je prevedeno. U RS su oni izbacili svoju porciju mržnje i ¨mirno se razišli!¨

Taj se isti čovjek od strane desetina hiljada ljudi, na raznim skupovima u raznim varošima, koji su se ¨spontano¨ dogodili tri dana nakon vijesti o hapšenju, proglašava herojem. Da li zaista ti gradjani srpske nacionalnosti u BiH smatraju herojstvom bombardiranje opkoljenog Sarajeva koji nije imao ni jednu jedinu topovsku cijev da uzvrati vatru?

Da li zaista ti gradjani BiH srpske nacionalnosti smatraju herojstvom ubijanje civila u Srebrenici?

Unisten stan i poginuli stanari u Sarajevu

Da li zaista ti gradjani BiH srpske nacionalnosti smatraju junaštvom sa onom količinom vojske i oružja krenuti na državu koja je bila nenaoružana (preciznije – sa tek nešto malo lakog naoružanja)?
Da li zaista ti gradjani BiH srpske nacionalnosti još uvijek prihvaćaju da je taj čovjek požnjeo vojne uspjehe u ratu koji je izgubio? Pa ta JNA je kontrolirala čitavu SFRJ – i pogubila sve moguće ratove.

I otkud sad da je ¨izdaja¨ isporučiti sudu čovjeka koji je za to odgovoran? Da li je izdaja kad prijaviš kradljivca policiji? Da li je izdaja kad sud osudi ubicu djeteta?

Kako onda može biti izdaja ako se sudu isporuči čovjek koji je optužen za masovna ubojstva. Kako mogu biti krivi generali hrvatske vojske za ¨prekomjerno¨ granatiranje Knina tokom dva dana, a Mladić heroj za granatiranje Sarajeva tokom tri godine?

Mogu, jer evo i RS Milorad Dodik u intervjuu TV Srbije u srijedu, dakle sinoć, kaže ¨da tek sa ove distance shvaća vrijednost politike koju su vodili Milošević i Karadžić!¨ Svašta. Pa Srbiji je trebalo više od 10 godina da shvati pogubnost politike Miloševića te da ga onda smjeni silom. Trebalo joj je još dodatnih 10 da haškom sudu isporuči Karadžića, još dodatnih 5 da isporuči Mladića. To je dakle četvrtina stoljeća i Dodik izgleda još nije shvatio da Srbi, ogromna većina, ne želi ni vodje ni vojskovodje tipa Miloševića, Karadžića i Mladića.

Kakvo li samo to društvo bira Milorad Dodik čija vlast aktivno podržava proteste na kojima se jedan optuženi za ratne zločine proglašava herojem i koji tek sada shvaća kakva je bila vrijednost politike druge dvojice.

Možda bi mogao da pročita šta je na temu zločina u Srebrebnici izgovorio nekadašnji Predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić prilikom objave rezultata Komisije koja je istraživala zločin u Srebrenici.

Dragan Cavic

“Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik Republike Srpske, moram reći da je ovih 9 dana jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda.Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu. Onaj koji se možda pozvao na Boga čineći zločin, očekujući od Svevišnjeg blagoslov, činio je zločin protiv Boga u koga vjeruje. Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se vlastitom narodu.”

Hapšenje Mladića – još jedna propuštena šansa?

Šetao sam jutros po stranici radija Slobodna Evropa i uočio tri reakcije na istu temu koje su posve slične, čak bih rekao iste, i koje dolaze iz tri posve različita izvora. Prvi je tekst moje kolegice iz Beograda, Branke Mihajlović, koja u svom prilogu govori o tome kako u Beogradu u povodu hapšenja Ratka Mladića ¨Srbija priča o EU, umesto o Srebrenici¨.

Memorijalni centar Potočari

Drugi je komentar na taj prilog jednog redovnog posjetitelja naše stranice koji, slažući se sa tezom, a pod imenom ¨Anonimni posjetilac¨ piše: ¨Hapšenje se predstavlja kako jedna krajnje operativna stvar. Naravno da ta akcija koja je sprovedena s jedne strane i jeste nesto operativno, ali se potiskuje uzrok te obaveze za hapšenjem. Ni jedne riječi o zločinu, pravdi i odgovornosti. SRAMOTA za nazovi demokratskog Borisa Tadića. A o novinarima sa skoro pokajanog RTS-a i da ne govorim.¨

Treća je anketa u kojoj čak 66.4% ljudi smatra da hapšenje optuženog za ratne zločine, generala Mladića, neće doprinijeti pomirenju u regionu. Anketa nije, naravno, naučnog karaktera ali je glasao 259 čitalac, (dok pišem ovaj tekst) i ona jeste indikacija.

Gledao sam uporno ovih dana program RTS-a kako prate hapšenje i moram da se složim sa tezom da je focus na operativne stvari, na EU, a daleko, daleko manje na uzroke hapšenja. Prvog dana hapšenja emisija RTS-a je prvog na svjetskoj listi traženih optuženika prikazivala kao sposobnog generala koga vojska voli koji je malo grub doduše ali ni jednog trenutka akcenat nije bio na zločinima za koje je optužen.

Ivica Dačić, Ministar unutrašnjih poslova Srbije

I u izjavama političara i silnim intervjuima, ista priča. Te ko ga je uhapsio, te gdje je spavao, šta je jeo, jesu li učestvovali stranci i slično, ali niko od političara da pomene Srebrenicu, terror nad Sarajevom, Škabrnju ili slično. Ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić, koji posve sigurno zaslužuje pohvale za uzvedenu akciju, izjavljuje na RTS, na dan hapšenja: ¨Znate postoje situacije u kojima države moraju da urade nešto iako im se to ne dopada!¨ Drugim riječima, Mladić je uhapšen zato što smo morali, a ne zato što smo htjeli. Ista se teza može reći i za vrijeme hapšenja Miloševića. Srbija ga je skinula sa vlasti zato što je izgubio ratove, a ne zato što ih je započeo.

Podsječam na hapšenje Karadžića. I tada je bio akcenat na operativnim stvarima – te gdje je radio, kako je izgledao, gdje je živio i slično dok je ono za šta je optužen bilo u posve drugom, ako ne i trećem planu.

Čedomir Jovanović lider LDP-a, stranke sa najdoslednijom antiratnom i antinacionalističkom politikom kaže za naš radio:
“Na evropsku budućnost Srbije ne utiče samo hapšenje Ratka Mladića već i naša sposobnost da živimo u skladu sa vrednostima te Evrope. A upravo zbog toga što nismo bili sposobni na tako nešto mi smo otišli u rat 90-ih godina, a ne u Evropu koja nam je bila ponuđena kao alternativa za mirno rešenje jugoslovenske krize.¨

Srdja Popovic

Milošević, Mladić i Karadžić su morali da idu u Hag ne zhato što je to neko tražio nego zato što je to uslov za ozdravljenje srpskog društva. Advokat Srđa Popović koji je svoj profesionalni i građanski angažman posvetio borbi da se pred lice pravde dovedu odgovorni za ratove u 90-im, kaže da je osnovno raspoloženje u Srbiji danas ¨potištenost¨: ¨Jer, taman smo zaboravili šta se tamo dogodilo, a oni nas, eto, podsećaju".

Do sada je Srbija isporučila i predsjednike i ministre i generale ali se još ne bavi time otkud to da mi isporučismo tolike zvaničnike? Srbija je zatražila izvinjenje za propagandu mržnje sa TV ekrana ali to saopćenje još nije stiglo do TV ekrana.

Ako je za utjehu nije Srbija jedina. Jer, kod nas niko nije nezadovoljan što smo ¨mi¨ loši već zadovoljan što su i ¨oni¨ zabrljali. I u Hrvatskoj je reakcija na prvostepenu presudu generalima bila slična. Bilo je, više nego danas u Srbiji doduše, medija koji su ukazivali da jedan od ciljeva radikalne politike Hrvatske i jeste bio bitno smanjiti broj gradjana srpske nacionalnosti, ali to nije ni izdaleka bila medijska slika Hrvatske. Gotovo se stekao utisak da bi javnost bila zadovoljna da su generali dobili po desetak godina ali ni tada tema ne bi bila zašto i 10! Sarajevo već godinama kao započinje istragu o dogadjajima u Dobrovoljačkoj ali nikako da je započne.

Zato se i sa hapšenjem Mladića tužna balkanska priča nastavlja. Šanse da se izvučemo iz moralnog gliba se redjaju, šmrk sa vodom je na dohvat ruke ali se niko ne usudi da ga priključi na vodu. Jedni čekaju da ih se na to prisili (Srbija) drugi se samozadovoljno kriju iza skorog prijema u EU (Hrvatska), treći se sakrivaju ispod činjenice da su počinili najmanje zločina (BiH), a dio tih trećih i dalje sipaju mržnju iz svih oružja (RS).

U pravu je predsjednik Srbije Boris Tadić kad kaže da je hapšenje Mladića preduslov za pomirenje. Ali, po svoj će prilici i ostati – samo preduslov.

Čekamo slijedeću priliku, a možda ćemo dočekati slijedeći rat.