Halid Bešlić rođen je u romanijskom selu Knežina, kod Sokoca, gdje provodi djetinjstvo: “Kako god okrenem, djetinjstvo je pokretačka snaga cijelog mog kasnijeg života… Bilo je skromno ali djetinjstvo koje bih poželio svakom, jer bilo je izuzetno lijepo iako se nije baš imalo.” Na početku karijere, prije 30 godina pobjeđuje na lokalnom festivalu zabavne muzike, no, znao je da će bit narodnjak: ”To je bilo sudbinski. Rodio sam se u takvom okruženju. Kad sam došao u Sarajevo, slušao sam pop i rock, ali automatski sam odlučio, jer je to u meni bilo jače, da pjevam narodnjake." Skoro dvadeset albuma, preko tisuću koncerata, od čega peko 500 humanitarnih, samo su dio priče o ”kulturološko-sociološkom čudu ” kako Miljenko Jergović piše o Halidu Bešliću. Suprug, otac, estradna zvijezda bez skandala, tabloidskih senzacija počeo je pjevati, kaže ”sa malo znanja i puno ljubavi.” Nije perfekcionista, a ni ters, ne voli mobitel, želi da njegovu pjesmu slušaju svi: ” Pokušavam da moje pjesme imaju urbanu kvalitetu, jednu civiliziranu notu... U svojoj pjesmi uvijek tražim nešto između. Ja, zapravo, pjevam više nekakav etno-pop. Ritam sekcija je kod mojih pjesama uvijek rokerska, a onda dodam blagi etno i još nešto malo svoga, onog pravog bosanskog, i to je to.” Mediji ga vole, na koncertima se traži karta više, no nerado govori sa pozicije zvijezde: ”Sarajevo je grad koji ne trpi zvjezdomaniju kao oblik ponašanja. Nema crvenih tepiha i nedodirljivih, no to ne znači da pravih zvijezda nismo imali. One su postojale uvijek, ali su se u raji morale ponašati kao bilo ko drugi. Narod zna da si ti zvijezda, ali nemoj ti to da govoriš, pusti da ti oni kažu. To je neko nepisano pravilo koje ovdje postoji. Ja sam se uklopio u to pravilo zato jer nisam nikada živio životom zvijezde, nego životom čovjeka.” Budeći se u bolnici, poslije prošlogodišnje teške saobraćajne nesreće, ”čim sam došao sebi, čisto da vidim gdje sam, kud sam, šta sam, prvo sam zapjevao, a onda pitao šta mi je. Tada sam, za početak, bio siguran da su mi glasnice OK...”