Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Vlado Azinović, docent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, glavni tajnik Atlantske inicijative BiH i dugogodišnji novinar RSE
Subota, 12. 6. 2010.
Na nagovor dugogodišnje kolegice iz donedavne, praške faze moga života, obećao sam da ću voditi sedmični dnevnik za Radio Slobodna Evropa. Nedugo nakon razgovora u kojem se, začudo, uopće nisam opirao tom prijedlogu, obuzeo me je mali napad panike. Odavno već čvrsto vjerujem da redovne dnevničke unose, pa makar i samo sedam dana, jedino mogu voditi dobro organizirane i misleće osobe, koje uz to još i vjeruju da to o čemu misle i pišu za nekoga zbilja može biti važno. Beznadežno uskraćen za svaku od pomenutih kvaliteta, ne osjećam se baš kao pogodan izbor za pisca dnevnika. Ne govorim to ni napamet ni iz lažne skromnosti. Probao sam. Više puta i uvijek podjednako neuspješno. Doduše, bilo je to davno, u osnovnoj školi, u vrijeme dok je, možda, još i bilo nade da bih jednog dana ipak mogao postati i bolje organizirana i bolje misleća osoba. Rasterećen takvih iluzija danas, ipak obećavam sebi kako ću u idućoj sedmici urediti vlastiti život do te mjere da će mi na kraju svakog dana preostati barem nekoliko minuta da zabilježim ono što mi je on donio ili uzeo.
Prvi dnevnički unos je zavšen, a to je valjda moje najvažnije postignuće u vreloj suboti čije zadnje minute ističu u mirnu ljetnu noć.
Nedjelja 13.6.
Dan prolazi mirno. Ujutro pripremam testove za ispitni rok koji počinje iduće sedmice. Popodne odlazim kod prijatelja. U tišini bašte, iza ruševne kuće njegove bake u Novom Sarajevu, na gradelama pečemo noćas ulovljenu jadransku ribu i uživamo u rashlađenom korčulanskom pošipu i hercegovačkoj žilavki. Kuća je jedna od rijetkih preostalih u tom naselju gdje je odrastao i moj otac, a koje je krajem 19. stoljeća podigla Austrougarska monarhija namijenivši ga željezničarima i njihovim obiteljima koje su, s teškim drvenim koferima, došle u Bosnu na krilima 200 godina zakašnjele industrijske revolucije, u prvim vlakovima što su ih dovezli iz Galicije, Moravske, Kranjske ili Slavonije i ostavili u Sarajevu, najudaljenijem novom uporištu germanskoga Dranga nach Osten. Malo šta je još preostalo od naselja u kojem je svaka kuća imala lijepo uređen vrt, poneko stablo višnje, oraha i dunje; grmove ruža, slatkih jagoda, malina i borovnica; prozore u kojima su, okrenute prema suncu, ljeti stajale velike staklene tegle pune voća što se na toploti postupno pretvaralo u mirisne sokove, likere i rakije... Nema više ni kuća, ni ljudi s nešto drugačijim prezimenima... Okolo niču betonske spavaonice i trgovački centri... Lokalizacija nove arhitekture i nove antropologije. Željeznička kolonija oko koje je, prije više od jednoga stoljeća, nastalo Novo Sarajevo tako još živi na obiteljskim fotografijama i u nepouzdanom sjećanju nas već sredovječnih... I naravno, u imenu nogometnog kluba koji je ovdje nastao kada bi željezničari poskidali plave uniforme, postavili sklopive drvene golove i donijeli lopte od krpe, sašivene rukom po uzoru na one od sjajne i mekane kože kakve su u to vrijeme stizale iz Beča, Praga i Pešte.
Toj toploj slici iz prošlosti posvećujem ovaj unos u dnevnik.
Ponedjeljak, 14.6.
Počela je još jedna sedmica ispunjena terminima ispitnih rokova. Na Fakultetu političkih znanosti, teško se probijam kroz gužvudo kabineta. Kažu da imamo 6,000 studenata u različitim statusima. U zemlji virtualne stvarnosti i ova statistika je u službi stvaranja još jednog privida. Onoga da gradimo društvo znanja. Na parlamentarnim izborima ovdje već dva desetljeća ne pobjedjuju politički programi i ideje, nego etno-politike, a nacionalni interesi ostvaruju se kroz popunjavanje javnih službi po stranačko-rodbinsko-zemljačkoj podobnosti, a ne po stručnosti i znanju. Umjesto obrazovanog društva, zastrašujućom brzinom učvrščuje se sistem neznanja i nekompetencije. Korupcija i kršenje zakona postaju norma, a mi, građani, sve to doživljavamo kao zadanu i nepromjenjivu stvarnost protiv koje se ne može i ne vrijedi boriti, baš kao da se radi o tuđim životima ili kao da nas, poput mačaka, u rezervi čeka barem još nekoliko novih pa se ovim, sadašnjim životom i ne vrijedi pretjerano baviti. Građanski aktivizam prestaje na izlaznim vratima naših stanova, a intelektualni napori ograničeni su na popunjavanje listića na sportskim kladionicama i rasprave o tome vrijedi li danas Edin Džeko 30 ili 40 miliona eura. Bosanski minimalizam 21. stoljeća.
Na izlazu s fakulteta srećem svog bivšeg studenta. Srdačno se pozdravljamo i propitujemo za sve ono što nam se dogodilo od posljednjeg viđenja. Na rastanku mi priča vic koji iz nekog razloga, mimo navike, još uvijek pamtim.
Pitaju Muju: “Je li istina da vi Bosanci ništa ne znate i da vas ništa ne zanima?” Mujo sliježe ramenima i kaže: “Nemam pojma i baš me briga”.
Utorak 15.6.
Jutro sam proveo s grupom studenata i profesora Sveučilišta Colorado koji će u iduća dva mjeseca, na primjeru BiH, ovdjeučiti o tome kako korupcija i neriješeno pitanje ratnih zločina, uz ostale faktore, doprinose urušavanju države. Popodne sličan susret s polaznicima britanske Kraljevske vojne akademije koji su ovdje na studijskom boravku i interesiraju se za probleme u obrazovanju. Po ko zna koji put pokušavam objasniti naš mentalitet, odnos međunarodne zajednice, Dayton i ono što mu je prethodilo i sve to povezati s pogubnim rezultatom s kojim smo suočeni danas. Našim gostima je to previše za procesirati, a ja se osjećam kao da sa svakim pokušajem da nekome objasnim Bosnu danas gubim i dio sebe. Energiju i nadu mi vraćaju naša djeca, moji studenti. Predivni su, iako odrastaju i sazrijevaju u okolnostima puno težim od onih u kojima se formirala moja generacija. Pametni su, odgovorni, duhoviti i šarmantni. Nema ni tog posla ni tog iskaza u nečemu materijalnom koji bi mi mogao pružiti takvo zadovoljstvo i ispunjenje kao što je to prilika da radim i provodim vrijeme s njima.
Srijeda 16. 6.
S prijateljima i kolegama Nerzukom i Edinom pretresam sadržaj novog broja časopisa Demokracija i sigurnost u jugoistočnoj Evropi. Tema ovog izdanja je novi NATO strateški koncept. Dobili smo nekoliko sjajnih tekstova i unaprijed se radujemo što će dvobroj koji pripremamo uskoro biti u štampi. Popodne opet ispiti na fakultetu do duboko u noć.
Četvrtak 17. 6.
Dan počinjem s malim osjećajem olakšanja. Ovo je pretposljednji unos u dnevnik. Nakon šest dana iskušenja, ovaj mali test mog karaktera već prijeti da završi kao i svi prethodni. “Samo da dočekam petak, neće meni više Slobodna Evropa uređivati život, vidjet ćeš ti”, govorim svom mačku koji se izvalio na leđa i ukočeno me gleda dok ga češkam po trbuhu. Izlazim rano iz stana. Pokušavam obnoviti rutinu odlazaka u teretanu prije posla. Nešto kasnije, na fakultetu petnaestak studenata me dočekuje ispred vrata s različitim zahtjevima i molbama. Onda opet ispiti do kasno u noć i suočavanje s kalendarom obaveza za juli u kojem su obrane magisterija i doktorata, kao i novi termini za popravne ispite. Osjećam da mi je nivo unutrašnje energije već na rezervi. Pale se crvene lampice, zvoni za uzbunu.
Petak 18. 6.
Probudio sam se u 5 ujutro. Uzimam uvijek spremnu “malu torbu za hitne situacije” i odlazim u garažu. Sjedam u auto. U mislima sam već na Pelješcu. Vidim Ston, bijele zidine, staru solanu, pa vinograde uz cestu i, na koncu, tunel u Potomju na čijem je kraju plava tačka koja postaje sve veća kako joj se približavam. A onda se plavetnilo potpuno otvori, bljesnu nebo, more i u njemu zeleni Mljet, a na strmoj padini Dingač na kojoj stojim zrak ispunjava opojni miris dalmatinskog bora i jednoličan zvuk cikada. Spašen sam. U zadnji čas.
Subota, 12. 6. 2010.
Na nagovor dugogodišnje kolegice iz donedavne, praške faze moga života, obećao sam da ću voditi sedmični dnevnik za Radio Slobodna Evropa. Nedugo nakon razgovora u kojem se, začudo, uopće nisam opirao tom prijedlogu, obuzeo me je mali napad panike. Odavno već čvrsto vjerujem da redovne dnevničke unose, pa makar i samo sedam dana, jedino mogu voditi dobro organizirane i misleće osobe, koje uz to još i vjeruju da to o čemu misle i pišu za nekoga zbilja može biti važno. Beznadežno uskraćen za svaku od pomenutih kvaliteta, ne osjećam se baš kao pogodan izbor za pisca dnevnika. Ne govorim to ni napamet ni iz lažne skromnosti. Probao sam. Više puta i uvijek podjednako neuspješno. Doduše, bilo je to davno, u osnovnoj školi, u vrijeme dok je, možda, još i bilo nade da bih jednog dana ipak mogao postati i bolje organizirana i bolje misleća osoba. Rasterećen takvih iluzija danas, ipak obećavam sebi kako ću u idućoj sedmici urediti vlastiti život do te mjere da će mi na kraju svakog dana preostati barem nekoliko minuta da zabilježim ono što mi je on donio ili uzeo.
Prvi dnevnički unos je zavšen, a to je valjda moje najvažnije postignuće u vreloj suboti čije zadnje minute ističu u mirnu ljetnu noć.
Nedjelja 13.6.
Dan prolazi mirno. Ujutro pripremam testove za ispitni rok koji počinje iduće sedmice. Popodne odlazim kod prijatelja. U tišini bašte, iza ruševne kuće njegove bake u Novom Sarajevu, na gradelama pečemo noćas ulovljenu jadransku ribu i uživamo u rashlađenom korčulanskom pošipu i hercegovačkoj žilavki. Kuća je jedna od rijetkih preostalih u tom naselju gdje je odrastao i moj otac, a koje je krajem 19. stoljeća podigla Austrougarska monarhija namijenivši ga željezničarima i njihovim obiteljima koje su, s teškim drvenim koferima, došle u Bosnu na krilima 200 godina zakašnjele industrijske revolucije, u prvim vlakovima što su ih dovezli iz Galicije, Moravske, Kranjske ili Slavonije i ostavili u Sarajevu, najudaljenijem novom uporištu germanskoga Dranga nach Osten. Malo šta je još preostalo od naselja u kojem je svaka kuća imala lijepo uređen vrt, poneko stablo višnje, oraha i dunje; grmove ruža, slatkih jagoda, malina i borovnica; prozore u kojima su, okrenute prema suncu, ljeti stajale velike staklene tegle pune voća što se na toploti postupno pretvaralo u mirisne sokove, likere i rakije... Nema više ni kuća, ni ljudi s nešto drugačijim prezimenima... Okolo niču betonske spavaonice i trgovački centri... Lokalizacija nove arhitekture i nove antropologije. Željeznička kolonija oko koje je, prije više od jednoga stoljeća, nastalo Novo Sarajevo tako još živi na obiteljskim fotografijama i u nepouzdanom sjećanju nas već sredovječnih... I naravno, u imenu nogometnog kluba koji je ovdje nastao kada bi željezničari poskidali plave uniforme, postavili sklopive drvene golove i donijeli lopte od krpe, sašivene rukom po uzoru na one od sjajne i mekane kože kakve su u to vrijeme stizale iz Beča, Praga i Pešte.
Toj toploj slici iz prošlosti posvećujem ovaj unos u dnevnik.
Ponedjeljak, 14.6.
Počela je još jedna sedmica ispunjena terminima ispitnih rokova. Na Fakultetu političkih znanosti, teško se probijam kroz gužvu
Na parlamentarnim izborima ovdje već dva desetljeća ne pobjedjuju politički programi i ideje, nego etno-politike, a nacionalni interesi ostvaruju se kroz popunjavanje javnih službi po stranačko-rodbinsko-zemljačkoj podobnosti, a ne po stručnosti i znanju.
Na izlazu s fakulteta srećem svog bivšeg studenta. Srdačno se pozdravljamo i propitujemo za sve ono što nam se dogodilo od posljednjeg viđenja. Na rastanku mi priča vic koji iz nekog razloga, mimo navike, još uvijek pamtim.
Pitaju Muju: “Je li istina da vi Bosanci ništa ne znate i da vas ništa ne zanima?” Mujo sliježe ramenima i kaže: “Nemam pojma i baš me briga”.
Utorak 15.6.
Jutro sam proveo s grupom studenata i profesora Sveučilišta Colorado koji će u iduća dva mjeseca, na primjeru BiH, ovdje
Po ko zna koji put pokušavam objasniti naš mentalitet, odnos međunarodne zajednice, Dayton i ono što mu je prethodilo i sve to povezati s pogubnim rezultatom s kojim smo suočeni danas. Našim gostima je to previše za procesirati, a ja se osjećam kao da sa svakim pokušajem da nekome objasnim Bosnu danas gubim i dio sebe.
Srijeda 16. 6.
S prijateljima i kolegama Nerzukom i Edinom pretresam sadržaj novog broja časopisa Demokracija i sigurnost u jugoistočnoj Evropi. Tema ovog izdanja je novi NATO strateški koncept. Dobili smo nekoliko sjajnih tekstova i unaprijed se radujemo što će dvobroj koji pripremamo uskoro biti u štampi. Popodne opet ispiti na fakultetu do duboko u noć.
Četvrtak 17. 6.
Dan počinjem s malim osjećajem olakšanja. Ovo je pretposljednji unos u dnevnik. Nakon šest dana iskušenja, ovaj mali test mog karaktera već prijeti da završi kao i svi prethodni. “Samo da dočekam petak, neće meni više Slobodna Evropa uređivati život, vidjet ćeš ti”, govorim svom mačku koji se izvalio na leđa i ukočeno me gleda dok ga češkam po trbuhu. Izlazim rano iz stana. Pokušavam obnoviti rutinu odlazaka u teretanu prije posla. Nešto kasnije, na fakultetu petnaestak studenata me dočekuje ispred vrata s različitim zahtjevima i molbama. Onda opet ispiti do kasno u noć i suočavanje s kalendarom obaveza za juli u kojem su obrane magisterija i doktorata, kao i novi termini za popravne ispite. Osjećam da mi je nivo unutrašnje energije već na rezervi. Pale se crvene lampice, zvoni za uzbunu.
Petak 18. 6.
Probudio sam se u 5 ujutro. Uzimam uvijek spremnu “malu torbu za hitne situacije” i odlazim u garažu. Sjedam u auto. U mislima sam već na Pelješcu. Vidim Ston, bijele zidine, staru solanu, pa vinograde uz cestu i, na koncu, tunel u Potomju na čijem je kraju plava tačka koja postaje sve veća kako joj se približavam. A onda se plavetnilo potpuno otvori, bljesnu nebo, more i u njemu zeleni Mljet, a na strmoj padini Dingač na kojoj stojim zrak ispunjava opojni miris dalmatinskog bora i jednoličan zvuk cikada. Spašen sam. U zadnji čas.
