Bosna i Hercegovina, generalno gledajući u odnosu na ukupni broj članica Vijeća Evrope - 47, nije zemlja koja zadaje previše problema Evropskom sudu za ljudska prava s obzirom na broj predmeta, a samim tim vremena i resursa koji se potroše na njihovo rešavanje. To su činjenice koje je u razgovoru za RSE izneo Faris Vehabović, sudija Suda za ljudska prava u Strazburu. BiH se, kako kaže, nalazi na sredini te ljestvice na kojoj su visoko kotirane Ukrajina, Rumunija, Italija, Srbija, Bugarska, Rusija.
RSE: Koliko je trenutno predmeta ili tužbi protiv BiH pred Sudom za ljudska prava u Strazburu i na šta se najčešće odnose?
Vehabović: Kad sam preuzeo dužnost, prije dvije godine, mi smo imali ovdje 1.800 predmeta protiv Bosne i Hercegovine. Trenutno je tih predmeta, precizno i tačno, 342. Teško je tu reći da među tim predmetima postoji nešto što se izdvaja kao neki specifikum Bosne i Hercegovine, nešto posebno. U prošlosti su to bili sistemski propusti u organiziranju vlasti u BiH, tako da su se mogle jasno nazrijeti konture tih grupa. Bili su to predmeti koji su se ticali stare devizne štednje, nestalih osoba, povrata imovine nakon ratnih sukoba, vojnih stanova. Ono što još uvijek imamo u određenim fazama rješavanja, to su predmeti ratne štete, posebno koji se odnose na Republiku Srpsku. Međutim, i oni će vrlo brzo biti riješeni, već su neke odgovarajuće odluke donesene, samo treba sačekati da vidimo način na koji će one biti i provedene.
RSE: U odnosu na druge zemlje regije, da li je to više ili manje predmeta?
Vehabović: To je mnogo manje nego što imaju druge zemlje u okruženju. Na primjer, Srbija ima godišnje oko 10.000 predmeta. Dakle, mi smo jako, jako mali u odnosu na zemlje u okruženju. Teško se porediti sa Crnom Gorom, koja je i po broju stanovnika i teritorijalno mnogo manja, samim tim imaju i manje predmeta. Međutim, to je posebna tema za analizu, zašto iz određenih zemalja ima jako veliki broj predmeta, a iz drugih zemalja ne, iako su evidentni problemi koji postoje na terenu.
RSE: Da li je Srbija, sa 10.000 tužbi, u vrhu svih zemalja članica Vijeća Evrope?
Vehabović: Od 47 zemalja članica Vijeća Evrope, Srbija je po broju primljenih predmeta svake godine među pet ili šest prvih. Tu su Turska, Ukrajina, Italija, Rusija, Rumunija i Srbija.
RSE: Kako biste ocijenili stanje ljudskih prava u BiH i na šta bi mogao asocirati mali broj tužbi Evropskom sudu?
Vehabović: Stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini reflektuje se kroz prirodu i broj predmeta koje mi u Evropskom sudu za ljudska prava primimo. Ta refleksija ukazuje da, iako stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini nije na najvišem stepenu, pravni mehanizmi koji postoje u BiH uspješno rješavaju te probleme, ma šta mi o tome mislili. To je jedno moguće stajalište, i ono, po mom mišljenju, nije daleko od istine. Međutim, ono što svaki čovjek u Bosni i Hercegovini osjeti jeste nesigurnost, osjećaj da postoje privilegovani koji nikada neće odgovarati za ono što su učinili, problem korupcije koji je široko rasprostranjen, itd, itd. E, ta slika ne dolazi do nas, i to možete da vidite samo uživo, kad ste u Bosni i Hercegovini, i to je ono što najvjerojatnije najviše frustrira ljude u BiH – ta neinventivnost i nespremnost pojedinca, a posebno civilnog društva, da se suoči sa gorućim problemima. Ja sam maloprije rekao da iz Srbije prosječno stigne 10.000 predmeta. I zaista – da li bilo ko misli da je stanje u Bosni i Hercegovini mnogo bolje i da li je uopšte bolje nego što je to u Srbiji? Naravno da nije, već se radi jednostavno o tome da su ljudi, civilno društvo posebno, u Srbiji mnogo aktivniji u educiranju ljudi, u podizanju svijesti o tome koje se mogućnosti pružaju slanjem predmeta Evropskom sudu. Kao posljedicu toga imate ogroman porast predmeta koji dolaze pred Evropski sud, a koji dolaze iz Srbije, dok iz Bosne i Hercegovine to jednostavno nije slučaj.
RSE: A sigurno je bilo prilika za tužbe iz BiH?
Vehabović: Kad su bile one demonstracije za jednistveni matični broj, ja sam bio 99 posto siguran da će doći neki predmet iz Bosne i Hercegovine koji se tiče tog problema. Međutim, nijedan se predmet nije pojavio. Jednostavno, nisam mogao da vjerujem da je moguće da se desi tako nešto, da ljudi protestuju, a da niko od njih nije imao nekoga da mu kaže: zašto se ne obratite Evropskom sudu s aplikacijom ili da traži privremenu mjeru ili bilo šta drugo, da iskoristi mehanizam koji mu stoji na raspolaganju. Dakle, ne postoji ta svijest kod ljudi da ovdje može riješiti svoj problem koji ne može riješiti u Bosni i Hercegovini. Ne postoji mnogo ljudi koji će pojedinca koji ima problem uputiti kako da riješi taj problem kroz mehanizam koji Evropski sud za ljudska prava pruža. I to je, čini mi se, najveći problem. Dakle, ne možemo govoriti da je stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini dobro. Ono što se po površini vidi – reklo bi se da problema nema jer mi nemamo puno predmeta, a i ono što imamo nemaju svoju specifičnu te
Inu, da kažemo: zaista ovaj predmet udara u samu srž nekog suštinskog problema društva. Ne. Imamo jednu neaktivnost, neinventivnost ljudi koji nisu svjesni mogućnosti koje im se pružaju kroz ovaj mehanizam, a sve u cilju ostvarenja njihovih prava.
RSE: Evropski se sud za ljudska prava u Bosni i Hercegovini uglavnom zna i prepoznaje po presudama ili po već famoznoj presudu 'Sejdić-Finci'. Ali tu su i druge odluke. Posljednja je iz jula 2014., po tužbi Azre Zornić. Da li je ona postala pravosnažna?
Vehabović: Da, ona je u decembru postala pravosnažna, međutim, moram reći nekoliko riječi prije nego kažem nešto na ovu temu. Kada je u julu 2014. godine bila usvojena na Vijeću presuda koja je, nakon žalbenog postupka, u decembru postala pravosnažna, u Bosni i Hercegovini je u medijima prenesena samo agencijska vijest o ovom predmetu, bez ikakvih analiza i komentara. Jednostavno je prenesen dio iz saopćenja Suda, i to je bilo to. Naravno, ne treba kriviti medije, oni su prenijeli vijest, međutim, posebno je ostala tiha stručna javnost i političke elite. Naravno, i riječi 'stručna javnost' i 'političke elite' uzmite s rezervom. U svakom slučaju, nastao je tajac koji se može tumačiti na više načina, ali ja se u takve špekulacije sada neću upuštati.
RSE: Po čemu su različite ili slične ove dvije odluke?
Vehabović: Prva i osnovna razlika između ove dvije presude jeste što se gospođa Zornić odbila bilo na koji način etnički izjasniti, bilo kao pripadnik konstitutivnih naroda, bilo kao pripadnik nacionalne manjine. Ona se izjasnila kao građanin i smatrala da joj, kao građaninu Bosne i Hercegovine, pripadaju prava u izbornom procesu, kao što je to Ustavom bilo regulisano za pripadnike konstitutivnih naroda. Druga značajna razlika jeste da je u presudi Zornić primijenjen član 46 Evropske konvencije, što praktično znači da je direktno naložena, što u predmetu 'Sejdić-Finci' nije učinjeno, izmjena Ustava BiH i Izbornog zakona BiH. U predmetu 'Sejdić-Finci' Sud je zapazio da su ustavne odredbe koje su na snazi, prije svega, imale za cilj zaustavljanje sukoba koji je u to vrijeme bio u Bosni i Hercegovini. Priroda konflikta je bila takva da je zahtijevala odobravanje konstitutivnih naroda da bi se osigurao mir. Međutim, sada ne postoji bilo kakav razlog za zadržavanje osporenih ustavnih odredaba. Sud očekuje da demokratski aranžmani budu pripremljeni bez daljnjeg odlaganja. U pogledu potrebe da se osigura efektivna politička demokratija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će omogućiti svakom građaninu Bosne i Hercegovine pravo da učestvuje u izbornom procesu za Predsjedništvo i Dom naroda BiH, bez diskriminacije bazirane na etničkom određenju i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima na način da se isključe manjine ili građani Bosne i Hercegovine. Ono što je sličnost jeste da su obje ove 'grupe', dakle, i manjine i oni koji se odbijaju na bilo koji način etnički izjasniti, diskriminirani u izbornom procesu.
RSE: Ta presuda još jednom naglašava potrebu uvođenja građanina u Izborni i uopšte politički sistem.
Vehabović:Upravo tako. Ne treba zaboraviti da se i u samoj preambuli Ustava BiH ne govori samo o pripadnicima konstitutivnih naroda i ostalih, već se u istu ravan stavljaju i pripadnici konstitutivnih naroda, ostali i građani Bosne i Hercegovine. To doslovno piše u preambuli Ustava BiH, samo što se kroz druge ustavne odredbe i kroz nakaradno tumačenje Ustava došlo do zaključka da je za Bosnu i Hercegovinu najbolji konsocijacijski model, i to je ono čemu političke elite teže – da se uspostavi jedan konsocijacijski model koji će garantovati pravo na učešće u vlasti. I to, mislim, predstavlja najveći problem u provođenju ove presude.
