Gotovo sve proizvode "Voćar" iz Zvornika izvozi na tržište EU, jer ispunjava gotovo sve europske standarde. Istodobno, ova zadruga izvor je prihoda brojnim povratnicima u Podrinje. U intervjuu za RSE vlasnik "Voćara" Fahrudin Delibajrić kaže da su mnoge kompanija, posebno iz Italije, Njemačke i Hrvatske, zainteresirane za proizvode zadruge, a trenutačno se pregovara s firmom "Zott" koja bi željela koristiti bh. voće za svoje jogurte. Ovu pozitivnu gospodarsku priču zasjeni svaki put bh. politika koja ovakvim poduzetnicima, umjesto da pomogne, svojim strategijama više odmaže.
RSE: Jedna zadruga iz malog povratničkog mjesta Glumina izvozi na europsko tržište. Možete li nam reći u koje zemlje izvozite bh. voće i povrće?
Delibajrić: Mi smo danas prisutni na tržištu Njemačke, Hrvatske, Češke, kad se radi o sirovini, kornišon krastavac. Pored toga, idu i određene količine šljive, maline, kupine, višnje, kao sirovinska baza. Mi smo 2011. godine imali tzv. hiperprodukciju tih proizvoda, i te smo godine ušli u jednu novu investiciju koja bi rezultirala finalnim proizvodom, da stvorimo dodatnu vrijednost, da uposlimo ljude. To smo prošle godine završili. Kad se radi o kupcima u inozemstvu, oni imaju svoje zahtjeve, i vi, ako ste spremni te zahtjeve ispuniti, normalno, sa određenim standardima, te napraviti sve što oni traže, u smislu da to dobro konfekcionirate, da to dobro kalibrišete, da dobro ohladite, i da takav proizvod dovezete u Njemačku - nije problem, to se može prodati. Često ćete čuti 'Mi ne možemo prodati'. Ma uopće nije tačno. Mi nemamo što prodati. Mi ako imamo što prodati, naći ćemo mi kupce.
RSE: To su ti europski standardi?
Delibajrić: Ma, ništa to nije posebno. Vi morate imati strojeve koji će jednostavno odrediti kalibražu nečega i tako ga dostaviti. Morate imati hladnjače koje su u mogućnosti ohladiti sve, znači, morate biti pokriveni tom infrastrukturom. I morate imati određene standarde. To su GlobalGap, EuroGap, morate podnijeti svakih sedam dana na analizu u Njemačku svoj proizvod. Tek tada je on validan. Vi možete ovdje i da imate sve standarde, i opet morate proći taj proces. Morate primijeniti u zaštiti, u ukupnoj proizvodnji, u tretmanu poslije berbe, sve ono što bi inače trebalo primijeniti. Tu nisu dozvoljene greške. Znači, možemo da izvezemo masu stvari, ako ih imamo u količini, u kontinuitetu, u kvalitetu.
RSE: Vi ste sada zadovoljili sve te standarde, pa vas sada i druge tvornice, iz Italije i Njemačke, zovu da izvozite i za njih.
Delibajrić: Trenutno imamo upit tri tvornice iz Evrope, Italija, Njemačka i Hrvatska, gdje oni žele da mi to ovdje pakujemo, što bi za nas bilo veoma dobro. Ali, onda kad dođemo u takvu poziciju, susretnemo se s drugim problemom – potrebna su nam značajna obrtna sredstva. U bankama ćete dobiti uglavnom kredite koji su skupi u odnosu na zemlje u koje mi izvozimo. Ako mi moramo da platimo osam, devet posto ili veću kamatu, vi u startu dobijate nekonkurentnost u odnosu na proizvođača, na primjer, u Njemačkoj, koji povlači takav novac koji dobija za jedan posto, a mi za devet. Mi smo znači u startu osam puta skuplji. Iz tog razloga mi postajemo za toliko nekonkurentniji.
RSE: Ima li država ikakvog interesa da vam pomogne?
Delibajrić: Kad smo bili u investiciji, mi smo, da kažemo, dobili nekakvu podršku u nekakvom iznosu od ukupne investicije, od pet-šest posto. Da bi napravili tu značajnu proizvodnju, onda nam trebaju dodatni, da kažemo, stimulansi. Ali, nema dovoljno razumijevanja. Nažalost, tako je. Nećemo mi daleko doći ako ne stvaramo novu vrijednost. Niko se danas ne cijeni po tome koliko radi, nego po tom koliko se snalazi, a to je naš problem. Ako to ne promijenimo, teško ćemo ići naprijed. Prije dva dana smo imali u Spoljnotrgovinskoj komori sastanak, gdje sam saznao jednu poražavajuću vijest: da je Bosna i Hercegovina u 2013. godini izvezla samo sto miliona maraka poljoprivrednih proizvoda, što je vrlo malo za jednu zemlju koja ima takve resurse.
RSE: Što Nijemci kažu za naše proizvode?
Ilustrativna fotografija
Delibajrić: Mi smo prvi put izvezli 2012. godine u Njemačku naš proizvod, kornišon krastavac. Poslije prva dva kamiona mi smo dobili čestitku kako smo to odradili. Dokle god radite tako, mi ćemo izvoziti. To je vrlo probirljivo tržište, tržište koje ima svoje zahtjeve, mi to možemo, ali – ambijent u kojem radimo, to je problem. Taj ambijent uopšte to ne prepoznaje. Vi morate biti u evropskim standardima. Ako tako ne radite, nećete biti tamo. Još uvijek je shvatanje naših ljudi da mogu tamo ad hoc nešto napraviti, nešto izvesti, a onda mi, koji se bavimo ovim poslom, kad dođemo na to tržište, mi smo pod povećalom – kontrole i tako dalje, jer su nekakvi ljudi to na neki način htjeli ili mislili da kako rade ovdje, mogu i tamo. Ne može. Imamo mi nekakve prednosti u odnosu na neke druge. Naša zemljišta nisu kontaminirana zemljišta. Nama mnogo manje zaštite treba nego njima. Tako da možemo značajno doprinijeti našem uspjehu i mnogo većem izvozu, nego ovo što sam čuo neki dan.
RSE: Znači, imamo šansu za Europu?
Delibajrić: Mi imamo svakako šansu za Evropu, samo kad bismo htjeli raditi. Kad počnete razgovarati, nevjerovatno je kada vidite kakav je mentalni sklop tog čovjeka, da on misli da on ne mora raditi, da treba doći i ne mora raditi. A vi ako odete negdje i vidite kako ljudi rade – ja sam bio u Americi da vidim kako ljudi rade – pa mi kad bismo radili tako, mi bismo barem deset puta više imali. A u nas, dođe, misli bitno je da dođe na posao, a nije bitno koliko uradi. To je problem.
RSE: Kakvi su Vaši planovi, konkretno?
Delibajrić: Da ono što smo do sad napravili, da to zaokružimo. Danas imamo zahtjeve za određenim kulturama, možeš da napišeš koliko hoćeš da mu prodaš. Problem je u tom da mi možemo ponuditi značajnije količine. Nažalost da je stanje takvo anemično da mali broj ljudi želi uopće da radi.
RSE: Šta bi Vama bilo potrebno da radite u nekim normalnim uvjetima?
Delibajrić: U normalnim uvjetima vi morate imati poznato šta je to strategija u ovoj državi, šta trebamo razvijati, kako će to biti podržano, kakav će interes biti za to što radiš, kako ćeš dospjeti do povoljnih sredstava za obrt, do sredstava koja neće biti opterećena sa deset posto kamate i koja neće biti opterećena sa tolikim davanjima prema državi. Ako ovdje zaposlite radnika, imate odmah 70 posto davanja prema državi. Naš radnik, nažalost, radi za minimalnu platu, ali se državi mora dati 70 posto, umjesto da damo veću platu radniku, a procentualno manje državi, pa bi isto država dobila.
Ako mi ove godine u Bosni i Hercegovini uzgojimo pet hiljada tona krastavaca, kornišona, koje možete odmah prodati na vanjsko tržište i dobiti za to pare, da to država potakne tako što će se veliki broj ljudi uposliti, a vi ćete dobiti određeni podsticaj, oni će doprinijeti da vi, umjesto pet, napravite petnaest hiljada, a tih petnaest tona donese deset miliona eura, i tih deset miliona eura svi ti ljudi potroše ovdje, a sve to kad potroše, odmah državi 17 posto plate PDV, to je milion i sedamsto. I mi bismo došli u poziciju da praktično država što je dala podsticaj dobije ponovo u proračun, a mi zaposlimo na hiljade ljudi. Ali, često tamo gdje se odlučuje sjede ljudi koji pojma nemaju, oni ustvari uopće ne znaju šta je. U današnjim uvjetima ako se nešto ne promijeni, biće vrlo teško.
