Posljednjih tjedana logoraši iz BiH kažu prolaze veliku nepravdu. Nakon što su u logorima prošli veliku torturu i mučenja danas im na kućne adrese dolazi naplata za sudske troškove zbog izgubljenih parnica protiv RS-a. Jedna takva došla je i Jusufu Hasiću koji je bio najmlađa žrtva logora u Liplju u Zvorniku. Bio je beba od osam mjeseci kada su ga odvojili od majke i držali u logoru. Njegova majka Mensura Hasić za RSE prvi put priča o onome što je proživjela
Mensura Hasić imala je tek 23 godine kada je odvedena u logor. Muž joj je ubijen na kućnom pragu, a ona s bebom od osam mjeseci u naručju i kćerkicom od tri i pol godine odvedena u logor.
„Mi smo svašta preživjeli, najgori je taj strah. Svašta smo doživjeli. Mnoge su žene i silovane. Prema djeci su se loše odnosili. Meni naprimjer kažu da im idem skuhati čaj, i onda dođu i pucaju u lustere tu gdje su djeca. Djeca su bila isprepadana. Djeci nije bilo do čaja, nije im bilo ni do čega. Moj Jusuf je imao osam mjeseci, a kćerka Aldina 3 godine i četiri mjeseca. Bili su odvojeni u posebnu sobu. Djeca sama. A mi žene, majke u drugu sobu. Onda nas žene u noći izvode. Moj Jusuf je bio najmlađa žrtva u logoru. On je bio beba.“
Više od četiri stotine logoraša tužilo je Republiku Srpsku za torturu. Mensura je među njima, ali njen sin Jusuf nikada nije tužbu podnio. Ali svejedno, naplata za troškove stigla je na njegovu adresu.
„Nakon svega toga oni su pozvali mog sina i rekli da, ako ne dođe, da će platiti sudske troškove. Znači platit će troškove jer su se oni nad nama iživljavali. Znači on da njima plati što mu nisu uzeli život ili da ja platim što mi nisu uzeli život. Zašto nisu poslali meni taj poziv. Ja sam tada imala 23 godine i svašta sam doživjela na svom tijelu. Ja sam to sve preživjela. Oni su trebali pozvati mene koja sam to sve vidjela, a ne poslati mom sinu koji je imao osam mjeseci tada. Može li beba od osam mjeseci pričati? Ne može.“
Iako se Jusuf odrekao tužbe, novi poziv iz Banjaluke svejedno je stigao.
„Rekli su da faksira i pošalje da se on odriče tužbe kako ne bi platio sudske troškove. Moj sin je poslao i naveo da ne zna ništa o tome i da je tada bio beba. Rekao je da ne može doći zbog posla. Međutim, oni su njemu svejedno poslali da on mora doći na suđenje. Ja sam tada rekla: 'Ne. Ja idem. Ja zastupam i ako treba i život ću dati za svoju djecu.' Jer ja sam jedina ostala. Mog muža su ubili. Ja sam ta koja se brinula o djeci i uvijek ću se brinuti. Sve što bude – evo mene“, kaže Mensura za RSE.
Mensura dodaje da, iako nikada o torturama koje je prošla nije govorila, za program Pred licem pravde je odlučila prekinuti šutnju. Spoznala je da baš zbog te šutnje zločinci i dalje mirno žive, rade i obavljaju važne funkcije u zemlji.
„Nosim se s tim. Više puta plačem. Imam i snove svega toga. Imam i traume. Sada se u meni odjednom nešto probudilo. Ovo me pogodilo. Znači sve sam preživjela i sada da im platim za moj strah. Idem, ako treba do Strazbura i tamo ćemo se naći.“
Na stotine je Mensurinih sudbina kojima ovih dana sudske odluke otvaraju stare rane.
„Mnogo je ljudi koji su povratnici i koji su nezaposleni. Sada sudska policija ide i vrši popis frižidera, šporeta, šerpi. Logoraši prolaze još jednu vrstu torture, kulturnog zločina, kulturnog genocida. U ljudima ubijaju i ono malo snage što imaju“, kaže Jasmin Mešković, predsjednik udruženja logoraša BiH.
Iako ovakve sudske odluke teško padaju, Mešković naglašava da logoraši neće odustati od tužbi i da će pravdu tražiti na višim instancama.
„Sljedeći korak je Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu. Pišemo svima van BiH i svima u BiH. Pisali smo i specijalnom izaslaniku UN-a, Generalnoj skupštini UN-a, ombdusmenima, organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava. Tražimo da reaguju, da posjete BiH i da vide šta se ovdje dešava.“
Neće odustati ni Mensura koja inače živi u Austriji. Kaže jača nego ikada stalno će dolaziti u BiH kako bi žrtve pravdu ipak dočekale.
„Ja bih se voljela sa zločincima oči u oči susresti i da im kažem šta sam sve vidjela i šta sam doživjela. A oni od nas traže da dođemo i da im platimo za sve ono što smo preživjeli. Gdje to još ima, u kojem oni svijetu žive.“
Logoraši kažu svijet je onda šutio, a danas žmire institucije. Ispit pravednosti, sigurni su, dolaze tek u budućnosti.