Volodimir Mikolajenko, bivši gradonačelnik ukrajinskog grada Hersona, proveo je više od tri godine u ruskom zatočeništvu.
Oteli su ga ruski operativci u aprilu 2022. tokom prvih nedelja invazije Moskve, a nestao je bez traga sve dok Kijev nije potvrdio da je pušten na slobodu u razmeni zarobljenika 24. avgusta – na Dan nezavisnosti Ukrajine.
Sada sa 65 godina, mršav je i u krhkom stanju dok se oporavlja, ali je njegov duh i dalje nepokolebljiv čak i dok se još navikava na novostečenu slobodu.
"Godinama nisam video ništa osim rešetki i betona", rekao je za Karent tajm RSE (Current Time) u Kijevu nedeljama pošto je pušten na slobodu. "Prvo što sam primetio bilo je zelenilo, naše procvetalo drveće. Zahvalan sam na tom daru."
Mikolajenko je izgubio 25 kilograma dok je bio u zatočeništvu, ali već govori o povratku na posao, bilo da pomogne u obnovi Hersona ili da doprinese naporima da se drugi ukrajinski zarobljenici vrate kući.
Od gradonačelnika do branioca
Kada je Rusija pokrenula opštu invaziju 24. februara 2022. godine, Mikolajenko je imao 62 godine. Dugogodišnji političar, gradski odbornik i bivši gradonačelnik Hersona (2014–2020), odlučio je da se pridruži Teritorijalnoj odbrani umesto da ostane po strani.
Seća se kako mu je oružje predato blizu Nadnjiprjanske pored Antonivskog mosta – vitalnog putnog prelaza preko reke Dnjepar koji povezuje Herson s istočnom obalom reke – dok je ruska artiljerija tukla po prilazima gradu.
Ukrajinski topovi su uzvraćali u nastojanju da poremete prelaz, a možda čak i oštete most. "Na moje iznenađenje", rekao je Mikolajenko, "nijedan most u Hersonskoj oblasti nije uništen."
Jedini izuzetak je dalje na istoku, gde je 23-godišnji vojnik Vitalij Skakun digao u vazduh Heničeški putni most po cenu sopstvenog života, usporavajući rusku kolonu.
Uprkos prkosnoj ukrajinskoj odbrani ruske oklopne snage su napredovale ka Hersonu zapanjujućom brzinom.
"Došli su veoma brzo. Delovalo se kao da je put očišćen za njih, samo je crveni tepih nedostajao", rekao je Mikolajenko koji je do dan danas uveren da su kolaboracionisti morali da olakšaju njihov ulazak.
Međutim, u roku od nekoliko dana, hersonski civili su organizovali svoj oblik otpora ruskim okupatorima – nenaoružane masovne proteste.
Početkom marta 2022. godine, hiljade ljudi su se suočile s naoružanim ruskim vojnicima uzvikujući "Slava Ukrajini!" i "Sramota!"
Najveći skup je usledio 13. marta.
"Nikada nisam video toliko ljudi, čak ni u sovjetsko vreme", kaže Mikolajenko. "Verovao sam da se Herson neće predati, ali brojke, deset hiljada, možda i više, oduzele su mi dah."
'Naoružani ljudi su me bacili u gepek'
U aprilu, dok su ruske trupe još kontrolisale grad, Mikolajenko je bio namamljen u, kako je rekao, "zamku".
Čovek koji je tvrdio da je iz Teritorijalne odbrane insistirao je da poseduje osetljive informacije koje su morale biti prosleđene ukrajinskim vlastima, pa je Mikolajenko dogovorio sastanak s njim na dogovorenoj lokaciji.
"Automobil je došao velikom brzinom", kaže on. "Naoružani ljudi su me ubacili u gepek i odvezli do policijske stanice koja je već bila pretvorena u mučilište."
Posle početnog pritvora u Hersonu, Mikolajenko je prebačen u Sevastopolj na Krimu koji je Rusija okupirala, a zatim u Borisoglebsk u Voronješkoj oblasti u Rusiji, gde je bio pet meseci.
Na kraju je poslat u kaznenu koloniju u Pakinu u Vladimirskoj oblasti, oko 200 kilometara istočno od Moskve, u oktobru 2022. godine, i tamo je ostao do puštanja na slobodu prošlog meseca.
Kaže da su uslovi u objektu bili brutalni i da je njegovo vreme u pritvoru obeleženo neumornim fizičkim i psihološkim zlostavljanjem.
"Batine, ispitivanja, ponižavanje – 24 sata dnevno", seća se on. "Terali su te da stojiš s rukom na zidu i udarali su je gumenom palicom dok ne bi otekla. Udarali su te po tabanima tako da nisi mogao da hodaš. Jedan od njih me je udarao drvenim čekićem po glavi, a zatim je prelazio elektrošokerom preko mog tela. Vikao je kao da uživa u tome."
Izmučen glađu
Takođe nije iznenađujuće što je Mikolajenko toliko izgubio na težini u zatočeništvu, s obzirom na to da su on i drugi zatvorenici stalno bili mučeni glađu.
"Ručak je bio činija mutne pomije", kaže on. "Jednom sam imao sreće: sedam zrna ječma je palo u moju činiju. 'Ti si šampion', šalili su se. Nije ti trebala kašika, pošto bi uzeo šest, sedam gutljaja i nestalo bi. 'Drugo jelo' su bile kuvane kore od krompira. Komad hleba, to je ono što vas je sprečavalo da umrete od gladi."
U retkim "šetnjama" betonskim dvorištem, Mikolajenko i drugi zatvorenici su sakupljali koprive koje su nikle iz pukotina na trotoaru.
"Jeli smo ih samo da bismo dobili neku vrstu vitamina", kaže on.
Svuda gde je Mikolajenko bio držan, kaže da su njegovi otmičari vršili pritisak da sarađuje s Moskvom protiv Ukrajine, ali da je uspeo da odoli njihovim nasilnim pokušajima.
Drugi nisu imali toliko sreće.
"Neki su se slomili", kaže tiho. "Neki su pokušali da se obese, neki su sebi presekli vene, grlo. Neki su se uneredili od batina; Nisu mogli to da podnesu."
'Mama, mnogo te volim'
Iako se Mikolajenkovo ime prvi put pojavilo na listama za razmenu zatvorenika u proleće 2022. godine, prošlo je više od tri duge godine pre nego što je konačno pušten.
Jednom, kaže, bio je samo na "korak od slobode", već obučen i spreman za premeštaj kada je video drugog zatvorenika – mladića teško bolesnog koji je tonuo u ludilo.
Mikolajenko je odbio da ode, pozivajući tamničare da puste mladića umesto njega.
"Kada dođe do izbora, on ili ja, uvek bih rekao: 'Uzmite dečaka'“, kaže Mikolajenko. "Imao je priliku da se oporavi."
Kada je Mikolajenko konačno pušten na slobodu posle tri i po godine, njegov prvi telefonski poziv bio je upućen njegovoj ćerki, koja služi u ukrajinskim oružanim snagama. Tek tada je saznao da mu je majka još živa i da će sledećeg dana napuniti 91 godinu.
"Mama, mnogo te volim", rekao joj je kada su konačno razgovarali.
"Malo lepih reči govorimo u ovom životu", kaže Mikolajenko. "Tek kada ste tamo (u zatočeništvu) shvatite koliko su vam dragi."
Iako je Mikolajenkov Herson povraćen u novembru 2022. godine, rodni grad nije prošao neoštećen. Kuća njegove majke je uništena, a njegov stan oštećen.
Međutim, njegova porodica nikada nije otišla iz grada. Tokom celog zatočeništva nije imao kontakt s njima i nije imao pojma da li su živi.
Sada, pošto je nekoliko nedelja na slobodi, Mikolajenka ne drži mesto. Kaže da želi da se vrati u Herson da pomogne u obnovi grada ili da se pridruži naporima za oslobađanje drugih zatvorenika.
"Svakog dana osećam nelagodu što su momci još tamo, a ja sam na slobodi", kaže on. "Rekao sam potpredsednici vlade Irini Vereščuk da ako postoji način da me uključe, spreman sam da pomognem, čak i kao volonter."