Nakon nekoliko dana bez vode u razrušenom podrumu na prvoj liniji fronta, ukrajinski vojnik Vladislav se okrenuo od saboraca i pomokrio u flašu.

"Kada se ohladio [urin], popio sam", prisjeća se.

Vladislav (23) jedan je od trojice vojnika kojima je bilo naređeno da drže položaj u Kliščijevki, selu u istočnoj Donjeckoj oblasti, dvije sedmice u ljeto prošle godine.

Umjesto toga, oni su dva mjeseca izdržali na položaju gdje su ponekad glad i žeđ bili su strašniji neprijatelji od ruskih jurišnih snaga koje su ih pokušavale istisnuti.

Kliščijevka, strateški posmatrano, dobar je vidikovac oko kojeg se od novembra 2022. vode intenzivne borbe. Mjesto je prije rata bilo dom stotinama, a sada je uništeno. Razrušeno selo je trenutno pod ruskom kontrolom.

Vladislav u razgovoru za Radio Slobodna Evropa kaže da je njegovoj ekipi naređeno da preuzmu napušteni podrum u selu.

"Rekli su mi: 'Idi i zauzmi poziciju, tamo nema nikog drugog' ", rekao je.

Međutim, unutar podruma, otkrili su izgladnjelog ukrajinskog vojnika čije ih je stanje zaprepastilo i pripremilo za ono što će tek da posvjedoče.

"Bio je toliko mršav i iscrpljen da su mu se vidjele kosti." Taj će vojnik ostati s Vladislavom i njegovim saborcama kroz sve ono što će tek uslijediti.

Na aktivnim pozicijama na liniji fronta, kao što je bila ona koju su držali Vladislav i njegova ekipa, neprijateljske izviđačke jedinice neprestano su skenirale kretanje koristeći FPV dronove (bespilotna letjelica s pogledom iz prvog lica).

Kao rezultat toga, zalihe se vojnicima uglavnom dostavljaju dronom, ali po vlažnom ili olujnom vremenu, kvadrokopteri ne mogu letjeti i vojnici ostaju bez hrane i vode.

"U početku smo pokušavali da njegujemo našeg iscrpljenog saborca, ali smo od prvog dana imali premalo vode", priča Vladislav za RSE. "Iako smo ponijeli dosta vode, na putu do pozicije smo je dijelili drugim dečkima koje smo sreli na stazi, pa smo tako došli s samo jednom bocom."

Već druge sedmice voda je nestala i vojnici su počeli da piju vlastiti urin.

"Pomislili smo, pa, to je to – moramo nešto učiniti", rekao je Vladislav.

Počeo je da crta oznake na zidu podruma da bi obilježio dane koji su prolazili.

Nakon što je njihov obližnji terenski štab pogođen u ruskom napadu, komunikacija sa vanjskim svijetom je prestala.

Iako su mu savjetovali da ne napušta podrum, Vladislav kaže: "Toliko sam bio žedan da sam se tresao kada bih ustao".

Nakon napuštanja položaja ranije uništenog artiljerijskom napadu, pronašao je bunar u blizini.

"Koristio sam kacigu da zahvatim vodu. Prvi put kada sam donio nešto u podrum, ta voda iz bunara imala je sladak ukus."

Ubrzo su ruske trupe uočile patnju ukrajinskih vojnika. Dronovi, minobacači i artiljerija počeli su da udaraju po ukrajinskim položajima, a zatim su vojnici napadnuti gasom. Upotreba zabranjenog suzavca je potvrđena na ukrajinskom ratištu, a vojnici kažu da se gas često baca u kanisterima iz dronova.

"Toliko ga je bilo [suzavca] da mi je prolazio kroz gas-masku. Sve je peklo, bilo je teško disati", priča Vladislav.

"Spas je nastupila onog trenutka kada sam shvatio da moram smireno disati, da ne smijem paničariti. Tek kad sam počeo polako da dišem, filter [moje gas-maske] je počeo da funkcioniše."

I glad je počela da uzima maha. Vojnici su posmatrali kako im se tijela počinju izobličavati.

Vladislav kaže da je sa 75 spao na oko 50 kilograma.

"U jednom trenutku smo strugali polomljene komade instant rezanaca s poda." Kada su dronovi konačno stigli na svoje mjesto i dostavili zalihe, Vladislav se prisjeća da je to bio trenutak istinske sreće.

"Nastupio je raj. Tada sam naučio da kuham. Dostavili su nam pire-krompir, instant rezance i kekse."

Na kraju su Vladislav i njegova grupa uspjeli da izvide područje oko sela Kliščijevka, prikupljajući hranu i vodu koju su mogli da nađu.

S druge strane, ruske trupe su takođe istražile područje oko uništenog sela.

Jednu grupu ruskih boraca koji su lutali tim mjestom uočili su ukrajinski dronovi i napali ih. Ruske trupe su ispustile veliki dio onoga što su nosile i dale se u bijeg.

Vladislav priča kako je napustio prostor podruma i pronašao napušteni ranac.

"Unutra je bio telefon, keksi, gulaš i malo žitarica."

Nakon što je donio plijen do njihovog skloništa, "momci su bili tako sretni što je unutra bilo hrane".

U još jednom ruskom napadu, invazione trupe su pokušale da upadnu u podrum u kojem su bili Vladislav i saborci.

"Radio-vezom smo obavijestili da smo napadnuti, a onda smo se spremili da uzvratimo. Jedan od naših dronova je lansiran i počeo je da baca bombe na njih. Kada je jedan od ruskih boraca naletio na naš položaj, pucali smo puškama i mitraljezom. I sada možete vidjeti njegovu krv na betonu", kaže.

Vladislav tvrdi da nije iskusio strah tokom napada. "Samo trčiš jer si na adrenalinu. Zauzmeš poziciju, isključiš osigurač na oružju i čekaš. Čim neprijatelj uđe, pucaš i to je to. Ne razmišljaš baš ni o čemu drugom."

Nakon punih mjesec dana, ovim ukrajinskim vojnicima je rečeno da će konačno biti zamijenjeni, ali je zbog nestabilne situacije na bojnom polju rotacija više puta bila odgađana.

Uz oskudicu hrane i vode te česta granatiranja, Vladislav kaže da je pritisak ponekad bio teško podnijeti.

"Bilo je trenutaka kada sam bio pod tolikim stresom da sam htio da se upucam. Moji saborci su razgovarali o svakoj temi koju smo mogli da smislimo. Bilo je teško, sva trojica smo plakali. Htjeli smo samo kući."

Trenutak olakšanja za 23-ogodišnjeg vojnika uslijedio je kada ga je supruga, koja živi van Ukrajine, uspjela dobiti na telefon.

"Nazvala je mog komandanta, a onda nas je štab povezao radio-vezom i razgovarali smo. Bio sam toliko sretan da mi se činilo kao da letim svemirom. Zatim sam razgovarao sa kćerkom. U tom trenutku sam mogao da zaboravim na sve ostalo."

Kada je konačno stiglo naređenje da ovi ukrajinski vojnici napuste položaj, nakon nešto više od dva mjeseca, tiho su se probijali kroz mrak uz povremeno paljenje baterijskih lampi prema onome za šta su se nadali da su njihove linije.

Uslijedio je napad ruske bespilotne letjelice, pa su se morali razdvojili. Vladislav je do zore sljedećeg dana konačno stigao do relativno sigurnog mjesta svoje komande.

Njegovi saborci su ranjeni u evakuaciji, ali su i oni uspjeli da dođu na sigurno, uključujući vojnika kojeg su dva mjeseca ranije otkrili u podrumu.

Prvi prioritet bila je hrana.

"Nazvao sam ženu samo da je obavijestim da sam došao, a onda sam joj rekao: 'Daj mi deset minuta, idem da jedem'. Pojeo sam sve što sam mogao: kobasice, pire-krumpir, instant rezance", prisjeća se.

Obaveza služenja vojnog roka trenutno je određena sa 25 godina, što znači da je Vladislav mogao da izbjegne borbu.

Međutim, čak i nakon tih mučnih dana u Kliščijevci, on kaže: "Želim da se vratim i pomognem dečkima. Želim da budem na frontu i da čujem preko radija: 'To je to momci, ura, rat je gotov' ".

"Želim da se svi vrate kući - svi", iskreno će vojnik.

Napomena urednika: Ubrzo nakon što je ovaj razgovor snimljen u Donjeckoj oblasti u decembru 2024., Vladislav je ranjen od nagazne mine dok je išao prema ukrajinskoj poziciji na frontu. Trenutno je na liječenju.