Usled rata SAD i Izraela s Iranom koji je poremetio tradicionalne rute snabdevanja energentima i nastojanja Zapada da smanji zavisnost od ruskih tranzitnih mreža, transkaspijski koridori su ponovo došli u fokus međunarodne diplomatije i investicija.
Nekoliko različitih regionalnih mreža privuklo je povećanu pažnju globalnih igrača na skup Energetska nedelja u Bakuu od 1. do 3. juna, uključujući podmorsku vezu za zelenu električnu energiju i Transkaspijsku međunarodnu transportnu rutu, poznatu i kao Srednji koridor.
Ipak, izgledi za još jedan ključni projekat, dugo odlagani Transkaspijski gasovod (TKAP), ostaju pod znakom pitanja, pošto je od 1999. u geopolitičkoj pat poziciji, iako ima svoje pristalice koji i dalje sanjaju o novoj ruti za isporuke gasa iz Turkmenistana i drugih zemalja Centralne Azije.
Premošćavanjem Kaspijskog jezera od Turkmenistana do Azerbejdžana, TKAP bi isporučio gas iz Turkmenistana i drugih zemalja direktno u Južni gasni koridor, veliku mrežu gasovoda koja se proteže preko Turske i povezuje s Grčkom, Italijom i širim tržištem EU.
Rusija i Iran zaobiđeni, dok Kina manevriše
TKAP je naišao na otpor Rusije i Irana, koji bi bili zaobiđeni projektom. Kinesko geopolitičko i energetsko manevrisanje samo dodatno komplikuje stvar.
Ipak, ključni deo slagalice koji nedostaje je nevoljni izvor gasa koji bi uglavnom tekao kroz taj gasovod: Turkmenistan.
Analitičari kažu da Ašhabad ne odbija da učestvuje u projektu, već praktikuje strogu stratešku neutralnost.
Turkmenistan želi da diverzifikuje rute isporuke putem predloženog TCP-a, ali zahteva čvrste zapadne ekonomske obaveze pre nego što rizikuje veliku reakciju svojih moćnih suseda Rusije i Irana.
Prvobitni TCP, koji su 1999. osmisli SAD, Behtela (Bechtel) i Dženeral elektrik (General Electric), bio je megaprojekat vredan više od pet milijardi dolara, osmišljen da pumpa 32 milijarde kubnih metara (bcm) godišnje.
Turkmenistan je to shvatio toliko ozbiljno da je 2015. potrošio dve milijarde dolara na završetak svog kopnenog gasovoda Istok-Zapad. Ta linija je napravljena da bi dopremala 30 milijardi kubnih metara iz ogromnog polja Galkiniš do kaspijske obale za podmorsku vezu koja nikada nije realizovana, blokirana geopolitikom Rusije i Irana, oklevanjem u evropskom finansiranju i okretanjem Ašhabada Kini.
Žestok pravni otpor Rusije i Irana, ekstremni troškovi i zeleni pomak EU na kraju su pocepali originalni plan. Da bi ga spasili, pristalice su predložile "lakši" interkonektor od 10–12 milijardi kubnih metara koji bi koštao samo 500–800 miliona dolara.
Džon Roberts (John), nerezidentni viši saradnik u Globalnom energetskom centru Atlantskog saveta, rekao je za RSE da smanjeni cilj Zapada za turkmenistanski gas ne opravdava ogroman geopolitički rizik.
"Pitanje za Turkmene je isto kao i uvek. Da li se isplati potencijalno uvrediti Rusiju zbog sistema od, recimo, 10 milijardi kubnih metara", rekao je on. "Dok bi svakako vredelo uvrediti Rusiju zbog sistema od 30 milijardi kubnih metara".
"Dakle, pitanje je, ako je 30 milijardi kubnih metara otpalo isključivo iz finansijskih razloga i kompleksnosti, da li je sistem s 10 milijardi kubnih metara u igri u smislu da Azerbejdžan, kompanije, svi ostali, uključujući Sjedinjene Države, kažu Turkmenima: Ovo je dostupno, da li smatrate prihvatljivim", rekao je Roberts.
Turkmenistanski ministar spoljnih poslova Rašid Meredov sastao se 29. maja s američkim državnim sekretarom Markom Rubiom (Marco) u Vašingtonu. Saopštenje Stejt departmenta eksplicitno je podržalo tranzitni put ka zapadu.
"Sekretar Rubio je izrazio snažnu podršku SAD diverzifikaciji izvoza prirodnog gasa iz Turkmenistana putem transkaspijskih ruta", navodi se u saopštenju.
U upadljivom kontrastu, saopštenje turkmenistanske ambasade je potpuno izbeglo frazu "Transkaspijski gasovod".
Odražavajući proračunatu politiku trajne neutralnosti Ašhabada, njegovo saopštenje se više oslanjalo na generičke formulacije, napominjući samo da je "posebna pažnja posvećena saradnji u trgovinskim i ekonomskim poslovima, energetici, transportu i povezanosti... (i) važnosti proširenja obostrano korisnog partnerstva, uključujući i oblasti energetske bezbednosti i diverzifikacije ruta snabdevanja energijom".
Strateška poluga uticaja Kine
Umoran od čekanja na proboj sa Zapada, Turkmenistan se osigurava svoju poziciju i baca pogled ka Istoku.
Ašhabad je u aprilu potpisao četvorogodišnji ugovor vredan 5,1 milijardu dolara s kineskom državnom kompanijom CNPC za proširenje džinovskog nalazišta Galkiniš, dodajući 10 milijardi kubnih metara godišnjeg kapaciteta namenjenog predstojećem cevovodu Linije D kako bi se ispunio njegov dugoročni cilj isporuke 65 milijardi kubnih metara u Kinu.
Meredov je 27. maja namerno svratio u Njujork kako bi se sastao s kineskim ministrom spoljnih poslova Vang Jijem, eksplicitno uveravajući Peking da je Turkmenistan spreman da unapredi direktne gasne projekte s Kinom.
Kina je i dalje najveći kupac Turkmenistana, ali izvoz godinama stagnira na nešto više od 30 milijardi kubnih metara godišnje.
Roberts iz Atlantskog saveta je rekao da veruje da ova stagnacija služi svesnoj svrsi Pekinga.
"Peking može smatrati Turkmenistan za resurs koji bi mogao da iskoristi i razvije u bilo kom trenutku. To Kini daje veoma, veoma jak adut kada su u pitanju pregovori o uslovima uvoza gasa iz Rusije", rekao je on.
Dok Moskva agresivno traži alternativna izvozna tržišta kako bi ublažila posledice zapadnih sankcijaa, Peking pokušava da iskoristi svoje neiskorišćene opcije u Centralnoj Aziji kako bi iz Rusije izvukao velike ustupke u cenama.
Dok se ti pregovori vredni više milijardi dolara ne završe, tvrdi Roberts, Kina drži Turkmenistan na čekanju.
"Oni drže Turkmenistan u svom džepu, kao da je kartu koju treba odigrati kada je potrebno", dodao je on.
Previše supersila
Kina nije jedini teškaš koji komplikuje budućnost gasovoda.
Pored Rusije, duboki regionalni uticaj Pekinga stvara okruženje pretrpano supersilama za koje Anvar Husainov, bivši uzbekistanski ministar za naftu i gas i zamenik predsednika Uzbekneftgaza, kaže da drži TCP u neizvesnosti.
Dok Husainov kaže da je TCP "jedan od mojih snova" i "veoma obećavajući projekat", on upozorava da je projekat zarobljen.
"Interesi Ruske Federacije su upravo u središtu ovoga. Pošto je uključeno toliko velikih i brojnih igrača – Kina, Rusija, SAD, EU, Turska, Azerbejdžan – u središtu toga je duboka dvosmislenost i neizvesnost", kaže on.
Ipak, prema Husainovu, na duži rok i dalje postoji nada.
"Sigurno će biti sproveden i postaće mega-projekat ogromne regionalne ekonomske saradnje", kaže on.
Da bi se taj san ostvario, Roberts veruje da su Ašhabadu potrebna dva osnovna uslova.
"Prvi je, očigledno, dobar komercijalni povrat za njega, a drugi, neka vrsta bezbednosne garancije koja bi praktično došle iz SAD", rekao je Roberts, ne precizirajući kakva bi zaštita Ašhabadu bila potrebna.
Dok je sadašnje rukovodstvo u Vašingtonu pokazalo obnovljeno interesovanje za region, Roberts ostaje skeptičan u pogledu dubine te posvećenosti.
"Svakako, Trampova administracija je mnogo snažnije podsticala energetske veze Centralne Azije nego mnoge druge nedavne američke administracije", rekao je on.
"Ali da li je spremna da obezbedi bezbednost kakvu bi Turkmenistan posebno želeo da ima, to je drugo pitanje... Ako bi osetio to, mislim da bismo imali Transkaspijski gasovod", dodao je Roberts.
Ipak, nisu svi odustali od TCP-a, a posebno Turska, koja teži da postane nezaobilazno evropsko energetsko čvorište.
U poruci upućenoj u njegovo ime na otvaranju energetskog skupa u Bakuu, turski predsednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) je naglasio: "Pred nama su značajne mogućnosti da dalje razvijemo našu saradnju na izvozu turkmenistanskog gasa preko Azerbejdžana i Turske".
Turski ministar energetike Alparslan Bajraktar (Bayraktar) nagovestio je da se konačno stvara politički zamah za ostvarivanje projekta. "Bilo je izjava da je došlo vreme da turkmenistanski gas stigne do Turske i Evrope preko Azerbejdžana... Možda smo sada u tački kada su svi spremni da kažu da."