Hrvatska se još nije distancirala od Tuđmanovog naslijeđa

Suočavanje sa ratnim zločinima u Hrvatskoj vrlo je spor i zahtijevan društveni proces, pa u javnosti i dalje prevladava mišljenje da se Hrvatska branila i da pripadnici njezine vojske nisu činili zločine.

Službeni popis ubijenih i civilnih žrtava rata nikad nije objavljen, a jedini dokumentirani popis s imenima 677 srpskih civila, ubijenih „u čišćenju terena“ nakon Oluje, koji je 2001. godine objavio hrvatski Helsinški odbor, hrvatski političari i danas, uglavnom, ignoriraju, a mnogi građani nisu za njega niti čuli, ili u to ne vjeruju.

„Mislim da nije bilo zločina jer smo se mi branili. Mi smo bili napadani.“

Iznesen je podatak da je oko 600 ljudi poubijano nakon Oluje.

„To ja ne znam, niti sam taj podatak čula.“
„Taj podatak nisam čula, ali da je zločina bilo, vjerujem da je. Bilo ih je svugdje, sa svih strana. Ne možeš upasti u kuću i pobiti ljude i reći da to nije zločin. To je zločin.“
„Ispada da je nakon Oluje bila odmazda. Zašto?“
„Mislim da to nije istina. Ja u to ne vjerujem. A ako jesu – onda je to vjerojatno iz samoobrane. Ne vjerujem da bi ubijali namjerno jer hrvatski narod nije takav – bar pretpostavljam.“
„Oluja je bila da se brani Hrvatska. Oni gore kažu da je Hrvatska kriva i da su naši borci krivi, a u stvari nisu.“
„Zločina, ako je i bilo sa hrvatske strane, radili su ih pojedinci. Pri suđenju generalu Gotovini i ostalim, oni nisu imali nikakvih dokaza za to. Prema tome, to je sve političko.“

Takve stavove građana, analitičari tumače nepostojanjem političke volje za punom istinom i procesuiranjem ratnih zločina u Hrvatskoj.

Sveučilišni profesor i nekadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski, potkrjepljuje to i ignorantskim odnosom hrvatskih političara prema, dosad, jedinom dokumentiranom i objavljenom popisu zločina nakon Oluje, koji je objavio HHO:

„Dokumentacija je data Tuđmanu 1998. godine u prosincu, u Uredu predsjednika i na druge adrese, ali to je bilo interno. Kao knjiga je to objavljeno 2001. godine za vrijeme Račanove Vlade. Od onda do danas, to nitko od vlasti nikad nije na Televiziji ili u medijima izrekao.“

Permanentni problem

Ugledni pravni stručnjak i odvjetnik, doktor Slobodan Budak, još više „začudnim“ drži što hrvatske vlasti nikad nisu pokrenule tužbu protiv generala Ratka Mladića za zločin nad Hrvatima u Škabrnji 1991. godine, iako, prema njegovim riječima, Hrvatska raspolaže zaplijenjenom dokumentacijom motorizirane jedinice IX korpusa JNA, koja je sudjelovala i provela napad na Škabrnju.

„Davno su optužili Ratka Mladića što su 1991. godine bombardirali Zadar i širu okolicu, ali za ovaj masakr u Škabrnji - ništa. To je čudesno. Prikrivale su se neke greške“, kaže Budak.

Voditeljica Dokumente - Centra za suočavanje s prošlošću, Vesna Teršelić, ističe da se pomanjkanje političke volje za punom istinom o zločinima u nedavnim ratovima vidi i u nedovoljnoj političkoj potpori u prikupljanju potpisa za REKOM, o svim ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije, koje je podržao tek neznatan broj hrvatskih političara, a volonteri su u Dubrovniku i u Splitu bili izvrgnuti ružnim verbalnim napadima i uvredama.

„Mislim da je baš vrijeme nakon presude Gotovini, Čermaku i Markaču bilo ono u kojem su i političari ove zemlje imali priliku za distanciranje od naslijeđa predsjednika Franje Tuđmana, koje nisu iskoristili“, smatra ona.

Retorika koja se nakon haških presuda hrvatskim generalima čula, ne samo u javnosti, već i iz usta hrvatskih političara, vratila je Hrvatsku 15 godina unatrag, smatra predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, Zoran Pusić.

„Vidimo da je crkva opetovano ponavljala kako je to napad na Hrvatsku, obezvrjeđivanje njezine borbe za oslobođenje. Tako da je to permanentni problem koji će nas još pratiti“, ocjenjuje Pusić.

U hrvatskom su se Ministarstvu pravosuđa oglušili na naš upit o obaveznom usklađivanju hrvatskog zakonodavstva s europskim i po pitanju sankcioniranja onih koji negiraju Holokaust i ostale akte genocida.

„Mi to imamo u Kaznenom zakonu, ali to se kod nas odnosi samo na nacističku i fašističku propagandu“, navodi Puhovski.

Saborski zastupnik srpske nacionalne manjine, Ratko Gajica, kaže da većina Srba u Hrvatskoj ne negira genocid u Srebrenici, iako ima pojedinaca koji ga možda umanjuju.

„U odnosu na srebrenički genocid, treba spustiti glavu i najiskrenije izraziti ljudsko žaljenje. Onog trenutka kada se tako ljudski postavimo prema tom događaju, onda će i Srbima u Hrvatskoj biti lakše“, kazao je Gajica.