Crnogorska država ne želi da se suoči s prošlošću

(Fotogalerija: Izložba "Masovne grobnice u BiH", Skupština Crne Gore, juli 2010.)

Predrag Tomović

Po postojećem Krivičnom zakoniku, koji će u međuvremenu doživjeti određene izmjene i dopune, predviđeno je da će biti kažnjen svako ko javno odobrava i negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti.

Dakle, Crna Gora je u tom dijelu usaglasila svoje zakonodavstvo sa evropskom legislativom.

Kada su u pitanju zločini koji su počinjeni u regionu tokom ratnih devedesetih, osim izvinjenja crnogorskih zvaničnika građanima Hrvatske za intervenciju na Dubrovnik, crnogorska država pokušala je da se i formalno oduži žrtvama rata u Bosni i Hercegovini.

Skupština Crne Gore prva je od država regiona usvojila Deklaraciju kojom osuđuje genocid u Srebrenici. No, šta je sa zločinima koji su počinjeni na njenoj teritoriji - Bukovica, Kaluđerski laz, deportacije iz Herceg Novog, logor u Morinju?

Sve te slučajeve je crnogorsko tužilaštvo procesiralo, ali za sada niko nije pravosnažno osuđen za te zločine. Da li je to relativizovanje zločina ili negiranje da su se uopšte dogodili?

Pokušaj arhiviranja slučaja deportacija

U Bošnjačkoj stranci, koja je dio vladajuće koalicije, upravo u toj vlasti prepoznaju pojedince koji nastoje da izbrišu prošlost i tako relativizuju zločine počinjene dok su oni bili premijeri, predsjednici države i Parlamenta.

„Suština je to da neko u vlasti budno motri nad tim da eventualno nešto ne krene po zlu po te osobe koje su svakako bile uključene u sistem odgovornosti i komandovanja. Svako je imao svoju ulogu“, kaže Kemal Purišić.

Crnogorska država ne želi da se suoči s prošlošću, što je pokazala i načinom kako je procesirala pojedine slučajeve ratnog zločina.

Najbolji primjer za relativizaciju svega što je učinjeno tokom 90-tih je suđenje za deportaciju bosanskih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine, gdje niko nije osuđen i gdje se pokazalo, kako kaže poslanik PZP, Koča Pavlović, da vlast pokušava da arhivira taj slučaj.

„Imali smo jedan slučaj gdje je sud konstatovao da se zločin nije desio, a prethodno je država prihvatila obavezu da u građanskim parnicama izvrši nadoknadu za nematerijalnu štetu porodicama žrtava. Sve u svemu, mislim da to jasno ukazuje na pomenutu strategiju vlasti, koja u stvari ne želi da se suoči sa zločinom na način kako se to radi, da konstatuje to što se desilo, da prepozna ko su odgovorni, ko su eventualni krivci, da bi te krivce osudila. Strategija ove vlasti definitivno jeste, po onome kako to tumačim na osnovu ovoga što se dešava, da vlast pokušava na svaki način da arhivira zločine, a da pri tome zločinci ne budu prepoznati, makar ne prepoznati na pravi način“, navodi Koča Pavlović.

I u NVO sektoru, kao ključni subjekt koji relativizuje ratne zločine počinjene na teritoriji Crne Gore, navode državu:

„Svjedoci smo toga da ni jedan sudski slučaj, koji se tiče ratnog zločina, nije u potpunosti zaključen jer ni jedan nije uključio počinioce, nalogodavce i što je najvažnije, one koji su ratom inspirisali, vodili na jednom višem nivou, a koji su i danas vrlo uticajni ljudi u procesu oblikovanja javnih politika. U cilju sopstvenih interesa šire uvjerenje da su to bila neka suluda vremena, a ako postoji krivica, ona je kolektivna. Kao da vremena ne čine konkretni ljudi sa svojim pravima i odgovornostima. Kolektivitet nije opravdanje jer postoje ljudi sa imenima i prezimenima koji su znali šta rade i oni pojedinačno treba da odgovaraju za svoje poteze“, ocjenjuje Daliborka Uljarević iz Centra za građansko obrazovanje.