U Hrvatskoj je na djelu globalna ofanziva kapitala, koja istinskim socijaldemokratskim opcijama ne ostavlja nimalo prostora - procjenjuju stručnjaci. Najjača opoziciona, Socijaldemokratska partija je, unatoč imenu, više okrenuta kapitalu, nego li osnovnim idejama
Šibenski političar Ivan Ninić, dugogodišnji SDP-ov saborski zastupnik, pojašnjava zašto je prije nekoliko godina izišao iz Socijaldemokratske partije Hrvatske:
„U jednom trenutku sam osjetio da ne vidim neku bitnu razliku između mene i desničara. Nisam znao koje su te ciljane grupe za koje se mi borimo. Na radnika smo zaboravili i na sve one koji žive od svoga rada. Mi smo 2000. godine došli na vlast. Povlađivalo se krupnom kapitalu, te nisam vidio razliku između mene i umjerenog HDZ-ovca.“
Politički analitičar i kolumnist T-portala, Marinko Čulić, kaže da se u Hrvatskoj događa isto što i u ostalim zapadnim zemljama i da od socijaldemokracije nije ostalo gotovo ništa, iako najveća oporbena stranka, Račanovi, a danas Milanovićevi Socijaldemokrati, nose upravo to ime i najvjerojatnije će osvojiti vlast na idućim parlamentarnim izborima.
„Oni su odbacili tu svoju prošlost, uključujući i dobre tradicije ljevice, čak odlične tradicije ljevice ovdje, za tu bezvrijednu bižuteriju takozvanog trećeg puta, koja nije ostavila dubljeg traga ni na Zapadu, gdje je krenula, a kamoli ovdje. Bili su Socijaldemokrati na vlasti pod firmom pročišćavanja privrede ali su bacili u stečaj nekoliko stotina poduzeća. Čak iz pragmatizma, HDZ zna biti socijalno osjetljiviji, nego SDP. Tu su sve granice izbrisane i gotovo da nema nikakve razlike između tih dviju stranaka“, ocjenjuje Marinko Čulić.
Moglo bi se reći, dodaje Čulić, da u Hrvatskoj, već 20 godina, nema istinskih predstavnika rada, niti snažnijih nositelja osnovnih ideja socijaldemokracije.
„Nema ih jer je društvo toliko razmrvljeno, da radnici nisu u stanju predstavljati niti sami sebe. Oni su, u nekim segmentima ove 20-godišnje povijesti, čak bili među najreakcionarnijim u društva. Tragovi socijaldemokracije su vani uočljiviji, nego kod nas jer se mala zemlja predaje bez ikakve borbe. Tu se sve raspada puno brže i na jednostavnije dijelove, nego drugdje, gdje postoje relativno jaki sindikati“, smatra Čulić.
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Velimir Visković, kaže da je pitanje lijevih ideja u hrvatskoj literaturi, ili izravne politiziranosti, uz neke iznimke, također potisnuto u drugi plan.
„U dobrom dijelu proze, koja je bila glavni model proze u Hrvatskoj u proteklih 10-tak godina, se može primijetiti da je socijalna kritičnost jedan važan aspekt“, navodi Visković.
Ni aktualna ekonomska kriza, ističe Visković, ne jača lijevu alternativu, već više neke oblike desnog populizma.
„Ne možemo reći da je aktualna kriza voda na mlin socijaldemokracije. Evidentno je, ako se nešto bitno drastično ne dogodi, da će ipak lijeva koalicija doći na vlast u Hrvatskoj, prije svega zbog pogrešaka te koruptivne hobotnice koja je obuhvatila Hrvatsku“, tvrdi Visković.
Lijevi prosvjedi
Ima u Hrvatskoj i pet - šest marginalnih stranaka sa socijaldemokratskim predznakom, od Akcije socijaldemokrata, koja se, odlaskom Silvija Degena s njezina čela, potpuno izgubila, do novoosnovanih Hrvatskih laburista - Stranke rada, saborskog zastupnika Dragutina Lesara, koju tek čeka prvi test na skorim izborima.
Pitanje je, kaže Lesar, hoće li birači i na idućim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj ponovo donositi svoju odluku za koga će glasati, na ideološkoj ili ekonomsko – socijalnoj interesnoj osnovi.
Antivladini prosvjedi u Zagrebu, ožujak 2011„U Hrvatskoj se podjela na lijevo i desno na žalost još uvijek rješava ustašama i partizanima. Doista nema bitne razlike između SDP-a i HDZ-a u odnosu prema kapitalizmu i krupnom kapitalu“, ocjenjuje Lesar.
Sveučilišni profesor i voditelj Centra za politička istraživanja, doktor Anđelko Milardović, politolog desnije orijentacije, pamti najveći skup ljevičara u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina, upravo na promociji svoje knjige Socijaldemokracija, 1999. godine. Većina ih više nije živa.
„Koliko se sjećam, nikada nisam vidio reprezentativniju ekipu ljevice koja se okupila na jednom skupu. Predvodili su ih Šuvar, Račan i Horvat“, kaže doktor Milardović.
Danas više nema nijednog zvučnog imena na čelu bilo koje ljevičarske stranke, a one same, uključujući i nekad Šuvarovu Socijalističku radničku partiju Hrvatske, nikad nisu dosegle ni jedan posto glasova na izborima.
„Organiziralo se političko tržište koje se temelji na duo-polu. SDP je nastojao marginalizirat ove ljevlje od njih, a HDZ one desnije. U biti su i jedna i druga eksponenti kapitala“, ocjenjuje Milardović.
Predsjednik SRP-a u Rijeci, Dalibor Vidović, tvrdi kako se u Hrvatskoj ipak povećava broj mladih koji se više ne boje javno deklarirati kao socijalisti i protivnici kapitalizma, a prvi put je to jasno vidljivo u aktualnim prosvjedima protiv Vlade u svim hrvatskim gradovima.
„Upravo u Rijeci su prosvjedi izrazito lijevo artikulirani i imaju izrazito jaku antikapitalističku poruku. Toga prije nije bilo, ili je bilo u tragovima. U zadnje vrijeme jača i anarho-scena u Hrvatskoj, što je pozitivno jer su to veoma obrazovani mladi ljudi, ali smatramo da trenutno nisu realna politička opcija“, kaže Vidović.
I politički analitičar Čulić, u aktualnim prosvjedima, prvi put prepoznaje začetak istinske, autohtone ljevice u Hrvatskoj.
„U ovim demonstracijama u Hrvatskoj se prvi put osmislila jedna lijeva antikapitalistička ideja. Mislim da je to vrlo vrijedno, ne zato što će to uspjeti, nego zato što će ostaviti u nasljeđe neku ideju. Ona se može, u povoljnim okolnostima, jako razbuktati i nešto napraviti. To je prvi pravi znak neke istinske ljevice, sa svim podjelama među njima. Tu ima i nekih zagovornika anarhizma, komunizma, radničke borbe, ali u osnovi, to je jedino što sada imamo pred očima“, zaključuje Čulić.
Šibenski političar Ivan Ninić, dugogodišnji SDP-ov saborski zastupnik, pojašnjava zašto je prije nekoliko godina izišao iz Socijaldemokratske partije Hrvatske:
„U jednom trenutku sam osjetio da ne vidim neku bitnu razliku između mene i desničara. Nisam znao koje su te ciljane grupe za koje se mi borimo. Na radnika smo zaboravili i na sve one koji žive od svoga rada. Mi smo 2000. godine došli na vlast. Povlađivalo se krupnom kapitalu, te nisam vidio razliku između mene i umjerenog HDZ-ovca.“
Politički analitičar i kolumnist T-portala, Marinko Čulić, kaže da se u Hrvatskoj događa isto što i u ostalim zapadnim zemljama i da od socijaldemokracije nije ostalo gotovo ništa, iako najveća oporbena stranka, Račanovi, a danas Milanovićevi Socijaldemokrati, nose upravo to ime i najvjerojatnije će osvojiti vlast na idućim parlamentarnim izborima.
„Oni su odbacili tu svoju prošlost, uključujući i dobre tradicije ljevice, čak odlične tradicije ljevice ovdje, za tu bezvrijednu bižuteriju takozvanog trećeg puta, koja nije ostavila dubljeg traga ni na Zapadu, gdje je krenula, a kamoli ovdje. Bili su Socijaldemokrati na vlasti pod firmom pročišćavanja privrede ali su bacili u stečaj nekoliko stotina poduzeća. Čak iz pragmatizma, HDZ zna biti socijalno osjetljiviji, nego SDP. Tu su sve granice izbrisane i gotovo da nema nikakve razlike između tih dviju stranaka“, ocjenjuje Marinko Čulić.
Moglo bi se reći, dodaje Čulić, da u Hrvatskoj, već 20 godina, nema istinskih predstavnika rada, niti snažnijih nositelja osnovnih ideja socijaldemokracije.
„Nema ih jer je društvo toliko razmrvljeno, da radnici nisu u stanju predstavljati niti sami sebe. Oni su, u nekim segmentima ove 20-godišnje povijesti, čak bili među najreakcionarnijim u društva. Tragovi socijaldemokracije su vani uočljiviji, nego kod nas jer se mala zemlja predaje bez ikakve borbe. Tu se sve raspada puno brže i na jednostavnije dijelove, nego drugdje, gdje postoje relativno jaki sindikati“, smatra Čulić.
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Velimir Visković, kaže da je pitanje lijevih ideja u hrvatskoj literaturi, ili izravne politiziranosti, uz neke iznimke, također potisnuto u drugi plan.
„U dobrom dijelu proze, koja je bila glavni model proze u Hrvatskoj u proteklih 10-tak godina, se može primijetiti da je socijalna kritičnost jedan važan aspekt“, navodi Visković.
Ni aktualna ekonomska kriza, ističe Visković, ne jača lijevu alternativu, već više neke oblike desnog populizma.
„Ne možemo reći da je aktualna kriza voda na mlin socijaldemokracije. Evidentno je, ako se nešto bitno drastično ne dogodi, da će ipak lijeva koalicija doći na vlast u Hrvatskoj, prije svega zbog pogrešaka te koruptivne hobotnice koja je obuhvatila Hrvatsku“, tvrdi Visković.
Lijevi prosvjedi
Ima u Hrvatskoj i pet - šest marginalnih stranaka sa socijaldemokratskim predznakom, od Akcije socijaldemokrata, koja se, odlaskom Silvija Degena s njezina čela, potpuno izgubila, do novoosnovanih Hrvatskih laburista - Stranke rada, saborskog zastupnika Dragutina Lesara, koju tek čeka prvi test na skorim izborima.
Pitanje je, kaže Lesar, hoće li birači i na idućim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj ponovo donositi svoju odluku za koga će glasati, na ideološkoj ili ekonomsko – socijalnoj interesnoj osnovi.
Sveučilišni profesor i voditelj Centra za politička istraživanja, doktor Anđelko Milardović, politolog desnije orijentacije, pamti najveći skup ljevičara u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina, upravo na promociji svoje knjige Socijaldemokracija, 1999. godine. Većina ih više nije živa.
„Koliko se sjećam, nikada nisam vidio reprezentativniju ekipu ljevice koja se okupila na jednom skupu. Predvodili su ih Šuvar, Račan i Horvat“, kaže doktor Milardović.
Danas više nema nijednog zvučnog imena na čelu bilo koje ljevičarske stranke, a one same, uključujući i nekad Šuvarovu Socijalističku radničku partiju Hrvatske, nikad nisu dosegle ni jedan posto glasova na izborima.
„Organiziralo se političko tržište koje se temelji na duo-polu. SDP je nastojao marginalizirat ove ljevlje od njih, a HDZ one desnije. U biti su i jedna i druga eksponenti kapitala“, ocjenjuje Milardović.
Predsjednik SRP-a u Rijeci, Dalibor Vidović, tvrdi kako se u Hrvatskoj ipak povećava broj mladih koji se više ne boje javno deklarirati kao socijalisti i protivnici kapitalizma, a prvi put je to jasno vidljivo u aktualnim prosvjedima protiv Vlade u svim hrvatskim gradovima.
„Upravo u Rijeci su prosvjedi izrazito lijevo artikulirani i imaju izrazito jaku antikapitalističku poruku. Toga prije nije bilo, ili je bilo u tragovima. U zadnje vrijeme jača i anarho-scena u Hrvatskoj, što je pozitivno jer su to veoma obrazovani mladi ljudi, ali smatramo da trenutno nisu realna politička opcija“, kaže Vidović.
I politički analitičar Čulić, u aktualnim prosvjedima, prvi put prepoznaje začetak istinske, autohtone ljevice u Hrvatskoj.
„U ovim demonstracijama u Hrvatskoj se prvi put osmislila jedna lijeva antikapitalistička ideja. Mislim da je to vrlo vrijedno, ne zato što će to uspjeti, nego zato što će ostaviti u nasljeđe neku ideju. Ona se može, u povoljnim okolnostima, jako razbuktati i nešto napraviti. To je prvi pravi znak neke istinske ljevice, sa svim podjelama među njima. Tu ima i nekih zagovornika anarhizma, komunizma, radničke borbe, ali u osnovi, to je jedino što sada imamo pred očima“, zaključuje Čulić.